StoryEditor
VESTERN

'KRVNIKOV PRIJELAZ' Proročko djelo zaboravljenog pisca

Davnih 60-ih ovdje se odrastalo na filmskim vesternima, oni su slikovito i lijepo opisivali prirodne ljepote sjevernoameričkog kontinenta. I snagu karaktera koji je na Divljem zapadu pošteno pobijedio zločince da bi stvorio novu zemlju, zaobilazeći masakr Indijanaca.

Bio je to dovoljno jaki žanr da bi njemačka književnost stvorila vlastiti odjeljak, baš kao talijanska filmska industrija. Napokon, zahvaljujući njemu ekranizacije Mayevih romana lijepo su pokazivale prirodu oko Starigrada Paklenice, Velebita i Zrmanje. Štoviše, bio je to dobro prodavani roto-kiosk žanr, pa su se u njega upustili poneki pisci koji se nisu bavili književnošću, poput filmskog redatelja i komentatora Srećka Jurdane.

U svakom slučaju, John Williams (1922 – 1994) nije pripadao piscima koji su se prevodili u uspješnoj Vjesnikovoj seriji roto-vesterna. Daleko od toga: bio je sveučilišni predavač kreativnog pisanja i pripadnik zajednice američkih pisaca kojih ne bi ni bilo bez te adekvatne tržišne izmišljotine, što je bila sagrađene na ždanovskom postignuću, prema kome su pisci inžinjeri duša. U našim krajevima svatko je znao za Leona Urisa, Irwina Shawa ili Jacquelin Susan, ali malo tko za Johna Bartha, Donalda Barthelmeja ili Susan Sontag. Prvi su prodavali najmanje milijun primjeraka svojih romana, a drugi od tisuću do pet tisuća.

Vodeći pisci rijetko su izletovali po žanrovima. “Visoki” E. L. Doctorow upao je u vestern (Dobrodošli u Teška vremena) s prvom knjigom. Iste 1960. izašao je i Williamsov “Krvnikov Prijelaz”. Roman slavnijeg pisca ekranizirao je Burt Kennedy s Henry Fondom, no Williamsov roman nije stigao do velikog ekrana. Neki “Krvnikov Prijelaz” nazivaju “savršenim antivesternom”, prema onom vremenu kada je tim žanrom vladao Louis L’Amour, a utjelovljavali ga glumci Gary Cooper i John Wayne. Tek 70-ih pojavili su se “revizionistički” filmski vesterni, no nitko nije uočio “ne-američki pesimizam” u “Krvnikovu Prijelazu”.

Čini mi se da to, ipak, nije istina. Naime, točno prije 60 godina Williams je u istom djelu proglasio ne samo smrt američkog sna, već štoviše smrt tržišta i kapitalizma. A to je bilo proročki, zločesto i javnosti nemilo; vrlo dobar razlog da se pisac “zakopa” duboko. Da bi se otkrivao u XXI. stoljeću. Njegov je roman “pravi” vestern, a ne antivestern, ili jednostavnije rečeno, to je povijesni roman.

Williamsov naslovni gradić Butcher’s Crossing sa 15-ak daščara nalazio se pored neke rijeke. U njega je kočijom, s istoka došao donedavni student Harvarda Will Andrews. (Pretposlavljam da je autor pomišljao na junaka Henryja Fieldinga.) U Krvnikovu Prijelazu potražio je trgovca bizonovim kožama McDonalda, koji se nekoć, u Bostonu družio s njegovim ocem, “svećenikom laikom u Unitarističkoj crkvi”.

Andrews je McDonaldu objasnio: “Došao sam ovamo kako bih vidio što više od ovog kraja”, “želim ga upoznati”. A domaćin mu je otpovrnuo da ovdje žive “lovci, teški slučajevi, vucibatine”, i da je to kožarski gradić. “Samo čekaj da ovuda prođe željeznica”, dodao je.

Uputio ga je k nekome g. Milleru, “koji živi u zemunici pored rijeke, ali prije ćeš ga naći kod Jacksona”. U krčmi je pronašao dotičnog u društvu Charleya Hogea, bez desne šake, i bludnice njemačkih korijena, zvane Francine. Osim tehičkih lica i “naroda” to su glavni protagonisti ovog romana.

Već pri prvom susretu mladić Andrews ponudio je lovcu Milleru svoju ušteđevinu - 1400 dolara - a za financiranje velikog lova na bizone u Coloradu; novac potreban za kola i volove, za žitarice, konje i drugu opremu. Zbog toga je Miller otišao u Ellsworth, odakle se vratio sa četvrtim članom ekspedicije, Fredom Schneiderom.

Godina je 1870. Iz gradića, da ne velim daščanog “hamleta” Krvnikov Prijelaz u Kansasu mala ekipica krenula je prema planinama Colorada; tamo je bilo veliko krdo bizona koje je vođa puta sanjao otkada ga je vidio. Put je bio dugotrajan i naporan, a planine Stjenjaka visoke i strme.

Roman je, uostalom, podijeljen u tri djela, po starom, dobrom pravilu, prema kome treba imati glavu, sredinu i rep. Lov na bizone sačinjava njegovu središnjicu. Lovci su predvidjeli raditi mjesec, najviše dva. I utaborili se na kraju neke doline, pokraj izvora.

Glavni lovac Miller pucao je iz puške Sharps i već u prvih nekoliko sati lova, prvoga dana, ubio je 75-80 bizona. Na kraju dana njih ukupno 135. Tada je bio red na iskusnom deraču koža Schneideru i početniku ali financijeru Andrewsu da ih raskože. Naime, četvrti član Hoge vodio je sam tabor, “skladište” koža i “kuhinju”. Iz dana u dan preslagivao je stogove kože pobijenih životinja. Čini se, tromih na fijuk metka. I čitao Bibliju.

Poslije dvadeset i pet dana lova krdo od 5000 bizona spalo je na tristo, a čitav se posao odvijao, praktično u jednoj planinskoj dolini. Odličan izlov, samo što je glavnog Millera obuzela tipična pohlepa pa su stalno odgađali povratak. Sve dok im se nad glavama nije zavrtjela prva pahuljica snijega. Za njom je došla obilna sniježna mećava.

Ostali su zarobljeni u planini 5-6 mjeseci. Potom skupili preživjele volove i mršavije konje, natrpali u kola 1500 koža u balama, ostale ostavili, pa krenuli natrag. Pri prijelazu nabujale rijeke, rascijepljeni kraj nekoga trupca razderao je bok Fredova konja, koji ga je potom usmrtio kopitom. U daskograd se vratila trojica u mraku.

“Izgleda ko da svi spavaju il su mrtvi”, zaključio je Miller pred hotelom Kod Krvnika. Izračunao je da bi mu trgovac McDonald trebao platiti oko 10.000 dolara; svaka koža 4 dolara. A ovaj mu je objasnio: “Zar ne možeš sagledati situaciju? Tržište je potpuno propalo; nema više posla s kožama. Gotovo je zauvijek.” Potom se Will Andrews zatvorio u sobu s Francine i izgubio nevinost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 15:25