"Dobro smo ispali, mali" (eng. We Did OK, Kid: A Memoir) naslovio je svoje memoare legendarni velški kazališni i filmski glumac Sir Anthony Hopkins ("Na kraju dana", "Zemlja sjenki", "Kad jaganjci utihnu", "Legenda o jeseni", "Upoznajte Joea Blacka", "Zorro: maskirani osvetnik"...). U memoarima, čiji hrvatski prijevod (Mladen Kopjar) izlazi u izdanju Znanja, Hopkins progovara, među ostalim, o odrastanju, karijernim počecima te alkoholizmu.
U poglavlju "Ship Inn", piše, primjerice, o susretu sa svojim mladenačkim idolom, sunarodnjakom Richardom Burtonom, koji se također borio s alkoholizmom, te njegovom slavnom suprugom Elizabeth Taylor, a otvoreno pripovijeda i o odnosu s kćeri Abigail koju je dobio u prvom braku s Petronellom Barker.
Odbacivanje alkohola promijenilo me kao glumca. Prije sam mislio da sam pravi gazda. No priznanje da mi je potrebna pomoć bila je lekcija iz poniznosti. Moj prvi trijezan posao bio je u Europi, gdje sam u filmu o Drugom svjetskom ratu Nedostižni most igrao pukovnika Johna Frosta. U jednoj se sceni njemački vojnici pokušavaju predati Frostu, a on im odvraća neka idu kvragu. U drugoj sceni moj lik pristojno rekvirira kuću. Cijelo vrijeme snimanja imao sam izvantjelesno iskustvo. Kako sam, pobogu, još živ?, mislio sam.
Godine 1978. dobio sam ulogu u BBC-jevu televizijskom filmu Kean, prema drami Jean-Paula Sartrea. Budući da je Sartre jedan od mojih omiljenih autora, bio sam oduševljen. Zrakoplovom sam doputovao u London i pronašao smještaj. U ponedjeljak sam podzemnom željeznicom otišao do BBC-jeve prostorije za probe u North Actonu, gdje sam upoznao redatelja i ansambl. Prema običaju, okupili smo se oko stola za čitanje. Pažnju mi je privukao jedan od kolega, Julian Fellowes.
Bio je to studiozan mladi glumac. Jedva da je nešto govorio, izgledao je ravnodušno i kao da na sve gleda s blagim prezirom, no bilo je očito da je iznimno oštrouman.
Čitanje je ispalo prilično dobro. Nakon ručka počeli smo raditi na prvoj sceni. Postavljanje scenskog kretanja je trenutak kad redatelj preuzima kontrolu nad ansamblom. Radi se o iznimno važnom postupku; bez njega na sceni nastaje kaos, pravi prometni zastoji i sudari.
Unutar tri minute primijetio sam nešto što me duboko ozlojedilo: redatelj se, koliko sam mogao vidjeti, nije nimalo pripremio. Činilo se da uopće nema pojma o režiranju.
Prešao sam osam tisuća kilometara, o vlastitom trošku, a sada sam morao donijeti brzu odluku: otići i ponovo letjeti osam tisuća kilometara do kuće, ili ostati, primjenjujući strpljiv britanski stoicizam.
Nakon probe, dok sam izlazio iz zgrade, Julian Fellowes mi je ponudio prijevoz. Kad me dovezao do našeg unajmljenog stana u Redcliffe Gardensu, pozvao sam ga unutra da upozna Jenni.
Za kavom mi je postavio pronicljiva pitanja. »Pa, kako vam se čini ekipa? Kako vas se dojmilo jutrošnje čitanje i popodnevna takozvana proba?«
Jenni ga je upitala: »Zašto takozvana? Nešto je pošlo po zlu?«
Julian se nasmijao. »Da. Bila je to katastrofa. Redatelj je jedan od onih lijenih prevaranata koji obožavaju svoju tupost — znate, ‘Ajmo se svi dobro zabaviti.’ Vaš je suprug izgledao kao da bi ga mogao ubiti.
« Okrenuo se prema meni. »Istina ili laž?« upitao me.
»Da, istina je«, priznao sam.
»Ne poznajem te, Tony — mogu li te zvati Tony? — i možeš mi reći da odem ako ti se neće svidjeti što ću sada reći, ali znaš li zašto je cijela ova stvar ispala kaotično?«
»Ne. Zašto?«
»Zbog tebe.«
»Kako to misliš?«
»Zašto glumiš dobrog momka? Odviše si pristojan i tolerantan. Redatelj nije napravio svoju zadaću, nije se pripremio, a njegov je posao da se pripremi, da stvori privid reda. Dakle, on ne radi ništa, a ti, ti to prihvaćaš kao da se bojiš da ne uzburkaš cijelu situaciju.«
»Zbilja ostavljam takav dojam?« upitao sam.
»Da, i toga si svjestan«, odgovorio je gospodin Fellowes.
»To je igra. Ne smiješ igrati te igre. Predobar si glumac za takvo što. Ne poznajemo se, ali gledao sam te u kazalištu i u filmovima. Nisi ono što se pretvaraš da jesi. To je pretjerana skromnost. Moćan si. Ne možeš se pretvarati da je drugačije. Priznaj da je tako, uzmi što ti pripada i uživaj u tome. A što se tiče ovog šarlatana od redatelja s kojim bismo trebali raditi — ili otiđi, ili promijeni pravila. On se drži svojih pravila, a igra mu je krajnje ravnodušna. Imaš svako pravo otići, ili počni igrati po svome. Ne zaboravi da su glumci općenito prezreni, neki možda i s pravom, ali većina je prezrena jer im ljudi zavide. Tvoje je lice na ekranima, a ne njihovo. Znaš što želim reći. Kako bilo, prilično je drsko od mene davati ti savjet koji nisi ni
tražio.«
U tom sam trenutku shvatio da s tim čovjekom želim ostati doživotni prijatelj.
Scenski kaos se nastavio, ali sam se zauzeo za sebe. Stvari su se popravile. Nakon što sam se riješio alkohola, primjećivao sam razliku. Ovoga puta nije bilo svađe. Nije bilo izljeva bijesa. Samo tihi oproštaj i let kući s mnogo olakšanja. A kad sam se vratio, osjećao sam da više nemam vremena za gubljenje.
U prvim godinama svoje trezvenosti imao sam mnogo toga za raščistiti sam sa sobom. I stalno me nešto podsjećalo u koliko lošem stanju sam bio. Sreo sam nekadašnjeg konobara koji mi je rekao: »Kad biste došli u restoran, uvijek sam vam davao pola mjere jer ste previše pili. Pokušavao sam vam pomoći.«
Nije mi bilo jasno kako nisam primjećivao da mi je piće razvodnjeno. Da sam primijetio, sigurno bih započeo svađu. Mogao sam postati vrlo neugodan i nisam imao mnogo prijatelja. I to je ružna strana alkoholizma. Izvlačio je iz mene moju surovu, čudovišnu stranu. Danas se toga stidim. I preuzimam punu odgovornost — nisam imao pojma što se događa s mojim nesređenim bićem.
S druge strane, ta ista dinamična energija dio je mog uspjeha. Samo sam je morao staviti pod kontrolu i usmjeriti je prema poželjnim ciljevima, ili bi me ubila, a zasigurno bih njome nastavio zagorčavati život drugim ljudima. Radio sam s nekim iznimno talentiranim glumcima, divni su bili, ali ih je piće ubilo. A onima koji su preživjeli na licima se vidio danak koji su plaćali alkoholu. Propadali su.
I Richard Burton, moj idol, borio se s alkoholizmom. Nevjerojatno, ali Burton je preuzeo ulogu Tonyja Perkinsa u Equusu, koju je Perkins bio preuzeo od mene. Bio sam u New Yorku 1976. zbog promoviranja NBC-jeva televizijskog filma o otmici sina Charlesa Lindbergha (igrao sam navodnog otmičara). Živio sam u Los Angelesu već otprilike godinu dana, i bilo je neobično vratiti se u New York. Upitao sam inspicijenta u Equusu, Boba Boroda, mogu li navratiti kako bih pozdravio Richarda i poželio mu sreću.
»Da, Richard zna da si u gradu«, odgovorio je Bob. Nekoliko sati kasnije, Jenni i ja pokucali smo na stražnja vrata kazališta Plymouth. Bob me pozdravio i predstavio Brooku Williamsu, vjernom asistentu Richarda Burtona. Činilo se da mu je drago što me upoznao, a toplo je pozdravio i Jenni. Dok smo se uspinjali uza stube prema poznatim garderobama, Brook je promrmljao: »Elizabeth će večeras biti među publikom i Richard je nervozan. Paparazzi su posvuda. Premijera je sutra navečer. Večeras je posljednja pretpremijera.« Richard Burton i Elizabeth Taylor vjenčali su se nedugo prije po drugi put.
Brook nas je odveo do Richardove garderobe, iste one koju sam ja koristio osam mjeseci. Richard nas je ljubazno pozdravio. Izgledao je ispijeno i umorno. Prije par tjedana odlučio je prestati s alkoholom. Na stolu je, u lotosovu položaju, sjedila visoka, prekrasna žena, koja je pomalo nalikovala mumiji jer je bila ovijena bijelom tkaninom od glave do pete.
»Ovo je Susan«, rekao je Richard. »Brookova djevojka.«
Mumificirana žena reagirala je tek laganim kimanjem
glave. Pretpostavio sam da nas gleda svisoka.
Čudnih li ljudi, pomislio sam. Što im je? Zar su svi poludjeli? Zar doista misle da su imalo važni? Oni su glumci. Klaunovi.
Zabavljači. Ništa više od toga.
»Ti si iz Port Talbota?« upitao je Richard.
»Da«, rekoh. »Došao sam te vidjeti u Caradoc Streetu.«
»Mili Bože, kakvo pamćenje imaš«, rekao je on. »Sjećam te se. Da, iz pekarnice. Dragi Bože, zašto već nismo radili skupa?«
»Ne znam«, rekao sam.
»Moram te nešto pitati. Kako si, pobogu, naučio sav taj tekst?« referirao se on na našu ulogu u Equusu. »Mili Bože. Dolaziš li na večerašnju predstavu?«
»Ne mogu nabaviti karte.«
»Hvala Bogu na tome«, rekao je. »Moja žena dolazi. Elizabeth. Ajmo se jednom okupiti i snimiti film.«
Zagrlio je Jenni, a sa mnom se rukovao. Osjetio sam da mu je ruka slabašna.
Dok smo mi izlazili na stražnja vrata, Elizabeth Taylor je ulazila. Bila je s Kate, jednom od Richardovih kćeri koje je imao sa Sybil. Otpratili su ih do njihovih mjesta.
Kasnije sam čuo da je baš te večeri Taylorica zbrojila dva i dva u vezi sa Suzy Hunt. Mumificirana dama nije bila Brookova, nego Richardova djevojka, koja će u dobi od dvadeset sedam godina (dvadeset pet manje od Richarda) postati sljedeća gospođa Burton. Taylorica je bila nepopustljiva. Slutila je da se nešto događa, i te večeri je rekla: »Popij malo šampanjca, Richarde.«
Nije pio par tjedana. Poslije je rekao da je u Equusu prvi put bio trijezan na pozornici. Imao je ozbiljan problem. Počeo je piti s jedanaest godina, a tijekom jedne izvedbe često bi popio cijelu bocu žestokog pića.
»Alkoholizam je užasna bolest«, rekao je jednom u Dick Cavett Showu. Međutim, dodao je kako nije siguran da je i sam alkoholičar. Preminuo je niti deset godina kasnije, u dobi od pedeset osam godina, a alkohol je tome uvelike pridonio.
Poznavao sam mnoge glumce koje smo nazivali radnim alkoholičarima — opijali bi se do besvijesti, no kad bi dobili posao, ostajali bi trijezni dovoljno dugo da ga mogu odraditi. Čim bi posao završio, opet bi počeli piti. Bio sam okružen ljudima koji su se, kad god bi bili bez angažmana, rušili od alkohola.
No ponekad linija između rada i nerada može biti nejasna. Jednom sam, početkom 1970-ih, snimio užasan film. Razgovarao sam s drugim glumcem iz tog filma i rekao mu: »Uopće se ne sjećam da sam to snimio.«
On je rekao: »Ni ja.«
Zaključili smo da se nitko iz tog filma ne može sjetiti niti jedne sekunde snimanja; stalno smo bili potpuno pijani.
Kad sam se ostavio pića i otrijeznio, shvatio sam da dugujem ispriku onima koje sam povrijedio. U mnogim sam situacijama ugrizao ruku koja me hranila. Stupio sam u kontakt s bivšim redateljima i kolegama. Dosta mi je bilo sebe onakvog. Dosta mi je bilo vlastite grubosti. Nisam mogao promijeniti ono što sam učinio, ali sam bar mogao dati sve od sebe da priznam svoje loše postupke i obećam da ih neću ponavljati.
Napisao sam dugo pismo Laurenceu Olivieru, u kojem detaljno opisujem svoje nepromišljenosti i nedolično ponašanje dok sam bio pijan. On i Joan Plowright, njegova supruga, uzvratili su mi pismom, a nikad neću zaboraviti jednu rečenicu iz njihova odgovora: Budi silno sretan. Kasnije sam razgovarao s Larryjem o alkoholizmu. Toliko je volio popiti, da me zadivljeno upitao: »Kako li si samo uspio prestati?« Doimao se istinski zbunjenim.
Kate Hepburn mrzila je sve to pijančevanje oko sebe, a Humphrey Bogart i Spencer Tracy su je doslovce izluđivali. Gledajući tolike pijandure tijekom snimanja Zime jednog lava, rekla je: »Kvragu, što je s vama Englezima?« Stoga, kad sam je nazvao da joj kažem kako sam prestao piti, nije me iznenadila njena reakcija: »Hvala Bogu na tome.«
Naravno, najveću sam ispriku dugovao svom jedinom djetetu i prvoj supruzi. Godine 1977. javio sam se Petronelli i Abigail, koja je tada imala devet godina, kako bih im se pokušao iskupiti. Pristale su na susret i odletio sam za London.
Susret je bio nelagodan. Pravili smo se da je sve u redu, ali bilo je jasno da je učinjeno previše štete. Nisu me željele ondje. Tijekom ručka su se često pogledavale i pravile grimase.
Kasnije, kao tinejdžerica, Abigail je povremeno dolazila boraviti kod mene, no većinu vremena je imala kapuljaču na glavi — što je valjda uobičajeno za tinejdžere. Pomogao sam joj da dobije manje glumačke uloge i pokušao učiniti sve što mogu da se osjeća dobrodošlom. Kupio sam joj stan. Ali udaljila se od mene.
Mislim da mi Abigail nikad nije mogla oprostiti što sam napustio obitelj dok je bila beba. Imala je svoje razloge. Ne mogu je kriviti zbog toga. Takav je život. No to mi je bio, i još uvijek jest, ogroman izvor boli.
Kad god bi mog djeda pitali o njegovoj kćeri Jenny, koja je umrla kao djevojčica, on bi rekao: »To sjećanje je previše bolno. Ne želim se vraćati u to vrijeme.«
Zbog otuđenja od svoje kćeri osjećam se jednako. Slomljeno mi je srce. Kad razmišljam o tome, a činim to što rjeđe mogu, sjetim se kako me djed učio da se ne zadržavam na problemu, nego da krenem dalje.
Ipak, premda sam se trudio ne govoriti o tome, o našem otuđenju u tabloidima su napisane strašne laži. Neki tabloidi su tvrdili da sam je navukao na drogu, ili da sam je se odrekao. Istina je da sam za novine govorio hladno o njoj, i da sam u jednom žaljenja vrijednom intervjuu kazao kako, nakon što mi se dvadeset godina nije javila, više ne znam gdje živi, je li se udala i ima li djecu, te da me u tom trenutku za to nije niti briga. Premda to nije isprika, znam da je iz mene tada izlazila djedova hladnoća: Kreni dalje! Nema koristi od plakanja! Naprijed! Ne gubi vrijeme na prošlost!
Ta krutost je moje zadano stanje. Kako je Charles Bukowski napisao: »Svi ćemo umrijeti, svi mi, kakav cirkus! Već bi nas to trebalo nagnati da se volimo, ali ništa od toga. Straše nas i gaze trivijalnosti; izjeda nas — ništa.«
Nadam se da Abigail zna da su joj moja vrata uvijek otvorena. Želim da bude zdrava i sretna. Dok sam živ neću je zaboraviti u onoj kolijevci, kako mi se tijekom prve godine života smijala kad bih ušao u sobu, kako je čvrsto spavala one noći kad sam otišao. Uvijek ću žaliti što sam je povrijedio napustivši obitelj, iako i danas vjerujem da nisam imao izbora.
Moji su roditelji 1977. došli u Kaliforniju, i mogao sam im se ispričati za sav jad i brigu koju sam im prouzročio. Bio sam zahvalan na prilici da im pokažem kako mi je trezvenost napokon donijela malo mira i da sam dobro — bolje, zapravo, nego što sam to zaslužio.
Dao sam sve od sebe da se roditelji nezaboravno provedu. Oboje su naporno radili i želio sam da se odmore. Odveo sam ih u Disneyland, uz puni turistički paket. Poveo sam ih u obilazak lokacija na kojima se snimaju filmovi. Posjetili smo sva popularna mjesta. Jako im se svidjelo Graumanovo Kinesko kazalište, s otiscima stopa i dlanova starih filmskih zvijezda. U restoranu Polo Lounge na Beverly Hillsu upoznali su Rogera Moorea i Lizu Minnelli.
Moj agent George Chasin jedne nas je večeri pozvao u Chasen’s, restoran na Beverly Boulevardu poznat po čiliju, na neformalnu humanitarnu večeru. George nas je dočekao ondje. Pored njega je stajao John Wayne — Duke glavom i bradom. Gospodin Wayne bio je vrlo ljubazan. Pružio mi je ruku i rekao: »Hej, momče, prava si glumčina. « Pogledao je mog oca. »Ovo je tvoj tata? A ovo je gospođa Hopkins?« Rukovao se s njima. Ocu su se oči napunile suzama, na što mu je John Wayne prebacio ruku preko ramena i stisnuo ga k sebi.
Kako je stario, oca bi sve češće preplavili osjećaji, što bi završavalo suzama. Tihi ocean ispunio ga je strahopoštovanjem. Za mog oca, Kalifornija je bila nedostižan san, a njegov sin jedinac ga je ostvario.
Dick i Muriel mislili su da sam beskoristan i da nikad neću ništa postići. Pokazao sam im. Provodeći s ocem sve više vremena, uviđao sam po čemu se sve moglo zaključiti da sam njegov sin. Dick i ja dijelili smo isti nemir.
Svaki put kad bih ga otišao vidjeti u Ship Inn, bilo ga je sve lakše uzrujati. Sa starošću, njegovo je raspoloženje postajalo sve teže predvidivo. Valove manične energije zamjenjivala je skrušenost popraćena suzama. Često se zbog toga osjećao izgubljeno, deprimirano i posramljeno. Znao se našaliti: »Pazi, dolaze vrane.«
Otac se uvijek osjećao zbunjeno i kao gubitnik.
»Čudno, ali još otkako sam bio dječak od četrnaest godina i radio s ocem u pekari, osjećao sam da nikad neću svladati stvar kako treba«, rekao mi je.
»Koju stvar?« upitao sam ga.
»Bilo koju. Razumiješ? Samo nastavi dalje, u vražju mater. Ne okreći se, samo se kotrljaj dalje, šutiraj glupu hrđavu limenku po cesti, po istoj staroj prokletoj cesti. O čemu se tu uopće radi? Što je cijela ta vražja stvar? O čemu se, kvragu, radi? Daj da popijemo nešto. Ah, da, više ne piješ. Nedostaje li ti?«
Zamjerao mi je što sam prestao piti, i to s dobrim razlogom. Mnogi prijatelji s kojima si pio zamjerit će ti što si prestao. Više nisi zabavan. I pritom osjećaju da ih svojom odlukom potiho osuđuješ.
Kad bi bio boljeg raspoloženja, otac je pab doživljavao kao novu priliku za život. Bio je zvijezda svoje vlastite predstave. Gosti su mu bili publika. Pričao im je priče. Nakon par pića bi im i zapjevao. Bio je zabavljač. Ignorirao je zakone o točenju alkohola i posluživao piće dobrano nakon radnog vremena, te tvrdokornim pijancima recitirao stihove iz Rubaija Omara Hajjāma.
Kad ti iz vrča vino se pije,
Znaj da se iskon i kraj tu krije
Te da si danas što jučer bješe
I da od sutra više te nije.
Kad srce grije svjetovna nada,
Pepeo biva, cvate il pada
Ko snijeg po vršju pustinjskog pijeska:
Sat-dva zablista, iščezne tada.
Natoči pehar, proljeće grije,
Pokajnog ruha zimskoga nije:
Ptica vremena lepeće kratko,
Odlijećuć hitro krilima bije.
Tu su mi Vrata, a ključa nema;
Tu me i Veo slijèpi posvema;
Ti i ja tek smo riječ koju rekli:
O nama sad su sva usta nijema.*
Posljednji stih bi ga obično rasplakao. Kroz suze, krenuo bi poticati goste: »Ajmo, pijte!«
Majka bi rekla: »Oh, Bože, evo nas opet. Dick, dosta je bilo!«
On bi je ignorirao. »Pijte! Ajmo, lijenčine proklete! Neka sve se stečeno strati prije no Usud u prokleti prah nas vrati!** Čija je runda?«
Majku je brinulo njegovo opijanje i stalno pušenje — dvije kutije cigareta dnevno. Kad bi prešao na žestoko piće, poput viskija, postajao je nepredvidiv i svadljiv.
»Hajde više, Dickie Boy!« doviknula bi mu ona s druge strane paba. »Dosta si pio. Pusti te ljude. Moraju kućama.«
Ispod svog cinizma, stari je bio nježan i osjećajan. Izluđivao je majku puštajući stalno iznova dvije stare izgrebane ploče. Jedna je bila What a Wonderful World Louisa Armstronga, a druga izbor hitova iz 1950-ih u izvedbi raskošnog orkestra Jackieja Gleasona, s Bobbyjem Hackettom na trubi. Omiljena mu je pjesma bila »I’ll Be Seeing You«.
Stari mi je stalno ponavljao: »Nikad se ne žali. Vi mladi ne znate koliko ste sretni! Nemate se zbog čega žaliti. Pogledaj životinje. Psi, mačke i ptice ne razmišljaju o smislu postojanja. Jednostavno idu dalje s prokletim životom. Tako bismo trebali i mi.«
* Prepjevao Marko Grčić. — U: Forum, knj. 85, 1/3, 2013.
** Ibid.