Znate li za Danijela Dragojevića?

ZAGREB - Nije to pametno. On se naljuti kad ga se spominje, a poznanici smo... Morate se ograditi, ako pišete o njemu. Njemu je to sve glupo...”, tipični su komentari kojim su nas zasuli kad smo pokušali istražiti paradoks da kulturnjaci redovito navode Danijela Dragojevića kao najznačajnijeg živućeg hrvatskog pjesnika, dok izvan tih krugova za njega malo tko zna. Je li to logično, razumljivo i jesmo li doista tako raskošna književnost da u njoj postoji mjesta čak i za genijalnu književnost za koju malo tko zna?

Endemska pojava

U Magazinu Jutarnjeg lista deset hrvatskih intelektualaca napravilo je svojih “deset naj” hrvatske kulture i znanosti. Najčešće spominjani književnik bio je Miroslav Krleža. Od živućih - Danijel Dragojević. Slične ankete redovito se objavljuju, a bez obzira na to biraju li se najbolja djela ili najbolji književnici, na suverenu pobjedu ili jako istaknuto mjesto Danijela Dragojevića unaprijed možete računati. U svojoj Povijesti hrvatske književnosti, objavljenoj prije deset godina, Slobodan Prosperov Novak u dojmljivom tekstu, među ostalim piše: “Dragojevićeve knjige ‘O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata’, ‘Razdoblje karbona’ i ‘Prirodopis’ postavili su pjesnika na najuglednije mjesto među aktualnim hrvatskim književnicima”. No, ako pitate svog susjeda, napravite anketu među prijateljima ili učenicima završnih razreda gimnazije, rijetko ćete naići na one koji ga poznaju.

Danijel Dragović rijetka je pojava među hrvatskim piscima: na intervjue ne pristaje, njegova politička uvjerenja nisu poznata, nije član nijedne institucije, odbija nagrade. Njegove knjige teško se nabavljaju jer, navodno, ne pristaje na nova izdanja. Slovi za mizantropa, a anegdote o njemu poprimile su mitske dimenzije, preuzevši mjesto stvarnog živog čovjeka od krvi i mesa.

Poželjna reputacija

Ipak, ne možemo ga proglasiti hrvatskim Salingerom jer redovito objavljuje, prisutan je na kulturnoj sceni, ne vodi život vuka samotnjaka. Njegov stav prema medijima i javnim nastupima legitiman je izbor koji treba poštivati. Je li on privatno težak čovjek - nebitno je.

Važno je to da ga, iako o njegovu značaju postoji konzensus struke, nema u lektiri, ne pišu se studije, ne obilježavaju se obljetnice izlaska kapitalnih zbirki poput “Rasutog tereta”.

Književnik Zoran Ferić, ipak, ne misli da je Dragojević zanemareni pjesnik. - Ima reputaciju koju svaki pisac može poželjeti. Poznat je i cijenjen među kolegama; obožavaju ga znalci i mislim da bi i on sam htio da tako ostane. Bilo je takvih pisaca s opusima koji su bili vrlo cijenjeni u stručnim krugovima i mnogi su od njih učili kao što uče i od Dragojevića. Čini mi se da smo se previše zanijeli tom širom javnošću pa je ona postala mjerilo svega. Dakako, dobro je da imamo pisce kao što su Ante Tomić, Dežulović, Baretić, Pavičić i svi autori srednje generacije koji pišu čitke i vrlo čitane knjige, ali njihova čitanost ne mora biti mjerilo prosudbe i za Dragojevića.

Je li pozicija omiljenog pisca kolega i znalaca, doista san većine književnika? Paul Auster se tako tijekom intervjuu za Jutarnji raspitivao o statusu romana svoje supruge Siri Hustvedt u Hrvatskoj. “Jao, nije dobro. Ne moramo joj to reći”, odgovorio je kad je čuo da je dosta čitana među studenticama književnosti.

Prisjetimo se i sasvim praktične posljedice takvog odnosa. Danijelu Dragojeviću se HRT prošlog ljeta zahvalio na suradnji, pa je tako nakon više od 30 godina prestao voditi svoje kultne emisije, a potez je obrazložen mjerama štednje koje su se, eto, prelomile i preko leđa klasika.

Zakon je u konačnici na strani HRT, sa 75 godina ljudi idu u penziju i mnogima, u eri otkaza, nije bilo jasno zašto se takav potez naziva kulturocidom. A isti bi oni da je, recimo, Tadijanoviću bila zaboravljena proslava rođendana, to smatrali skandalom.

Rubno spominjanje

Razlika je u tome da je Tadijanović lektirni pjesnik, kao i primjerice Vesna Parun ili Slavko Mihalić. Dragojevićeva poezija, izuzev “Bajka o vratima” preporučene za še-sti razred osnovne škole, u lektiru ne ulazi i tek je rubno spomenuta. S njome ćete se, unutar okvira institucionalnog obrazovanja, možda susresti na studiju kroatistike i komparatistike, ali ne nužno.

Tvrtko Vuković, docent s Odsjeka za kroatistiku koji se bavi suvremenom poezijom, o tome kaže: - Pjesništvo Dragojevića u stručnom i znanstvenom smislu je nepročitano. Postoji tek, nekoliko ozbiljnih tekstova koji se bave pojedinim vidovima njegove kompleksne poetike. S druge strane, o pjesništvu Cesarića, na primjer, postoji bogata stručna i znanstvena literatura. Međutim, većina će se ljudi iz struke složiti da je važnost Dragojevićeva rada za hrvatsku književnost veća od Cesarićeva.

Smatra da se odgovor na pitanje zašto Dragojević nije poznat široj javnosti, za razliku od Cesarića, krije i u činjenici što se Cesarićeva, a ne Dragojevićeva djela uvrštavaju u obrazovni program osnovnih i srednjih škola.

Kriv obrazovni sustav

- Obrazovni sustav buduće čitatelje priprema na susretanje ne samo s jednim tipom književnosti, nego, što je puno pogubnije, s jednim tipom čitanja i razumijevanja književnosti. A to je obično jednoznačan, zdravorazumski, nekritički i banaliziran tip razumijevanja. U tu se shemu Dragojevićevo pjesništvo ne uklapa. Dakle, sve dok se ne promijeni način pristupa književnosti u osnovnim i srednjim školama, neće se promijeniti ni zastupljenost Dragojevićevih tekstova u čitankama, pa ni činjenica da široj javnosti uopće nije poznat. Za to su odgovorni autori čitanki, ali i autori famoznog HNOS-a, za koji neki ljudi upućeni u problem tvrde da je smijurija. Na kraju odgovorni smo i mi, ljudi iz znanstvenih krugova, jer iznimno vrijedan Dragojevićev rad prepuštamo formama trača i urbane legende.