Premda bi se iz partizanskih filmova i serija mogao steći drukčiji dojam, aktivnost zagrebačkog komunističkog pokreta otpora koji je zadavao prilično velike muke strukturama takozvane Nezavisne Države Hrvatske te njemačkim okupacijskim institucijama dobrano je zamrla već krajem 1941. godine. Naravno, nije potpuno nestala ni u jednom trenutku, ali one najsmjelije i najubojitije akcije zagrebačkih ilegalaca mogu se vremenski smjestiti u razdoblje između ulaska njemačke vojske u Zagreb i prijelaza u 1942. godinu.
Zagreb je imao najveću koncentraciju članova KPJ i već na početku okupacije i uspostave NDH oni su aktivno pružali otpor i izvodili diverzije
U trenutku proglašenja NDH vodstvo Komunističke partije Jugoslavije nalazilo se u Zagrebu, uključujući i Josipa Broza Tita. Kako piše Ivo Goldstein u svojoj knjizi “Zagreb 1941. - 1945.”, Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Andrija Hebrang, Rade Končar, Josip Kraš, Marko Orešković i drugi zaključili su da jugoslavenska vojska nema šansi oduprijeti se Nijemcima, pa su planirali naoružati zagrebačke radnike i druge antifašistički nastrojene građane i suprotstaviti se Nijemcima prilikom ulaska u grad. Međutim, nakon što je Wehrmacht neometan umarširao u Zagreb, vodstvo KPJ zaključuje da će borba biti nastavljena, ali u ilegali. U svibnju Tito odlazi u Beograd, prema Goldsteinu zato što su ga u Zagrebu policajci predobro poznavali, a u Beogradu je bio anoniman.
U Zagrebu su operirale 53 partijske ćelije s oko 500 članova, što se smatra najvećom koncentracijom članova KPJ u nekom jugoslavenskom gradu. U početku su se najviše bavili skupljanjem oružja, uspostavljali sigurne kuće po gradu. Već u svibnju događa se jedna od najslavnijih epizoda otpora okupatoru i njegovim kvislinzima - akcija stadion. Krajem svibnja 1941. godine ustaše su na stadionu Maksimir pokušali srednjoškolce podijeliti po nacionalnoj osnovi. U jednom trenutku preko razglasa su pozvani svi prisutni Židovi i Srbi da se izdvoje i odu na drugu stranu stadiona. Nitko se nije micao. S pozornice su krenule prijetnje i prve grupe srpskih i židovskih đaka počele su koračati na drugu stranu. Ali za njima su prvo krenuli skojevci, a onda svi ostali. Da je plan bio smišljen, potvrđuje činjenica da je već sljedeći dan počelo hapšenje 165 židovskih omladinaca.
Nakon njemačke invazije na Sovjetski Savez, od početka srpnja kreću diverzantske akcije komunističkih skupina. Prva grupa komunista i skojevaca pala je policiji u ruke već nekoliko dana nakon početka operacije Barbarossa zbog dijeljenja letaka s proglasom Komunističke partije. Trojica su osuđena na smrt i strijeljana. Dva dana nakon toga presječeno je 20 telefonskih žica. Goldstein piše da su ilegalci ubijali i policijske agente, primjerice Ivana Majerholda i Ljudevita Tiljka, koji su bili bivši članovi KP-a i poznavali su principe ilegalnog rada. Ustaške policajce znali su smaknuti i u sljedećim godinama. Uz napade na njemačke vojnike, ustaše, gestapovce i policajce te razne diverzije, daleko najmasovniji vid otpora bilo je pisanje antifašističkih parola po gradu:
“Živio Tito”, Živjeli partizani”, “Živjela NOV”, “Živio Nazor”, “Živila SSSR”, “Dolje ustaše”, “Smrt fašizmu”, “Smrt okupatorima”...
U gume njemačkih vojnih kamiona, transportera i službenih automobila zabijala su se šusterska šila. Po cestama su se bacali čavli jer se “drugovi ne voze automobilima”. Bilo je i čudesnih grešaka, Goldstein navodi da su ilegalci nabavljali solnu kiselinu misleći da će njome uništavati automobilske gume, ali su kasnije saznali da ona ne šteti gumama, ali da zato uništava njihova odijela. Nadalje, u spremnike neprijateljskih automobila sipao se pijesak, preko telefonskih vodova prebacivale su se žice koje su onda kvarile veze, u benzin na aerodromu ubacivala se sol.
Na prijelazu iz 1941. u 1942. godinu došlo je do brojnih uhićenja u gradu. Razbijene su grupacije ilegalaca i u drugim gradovima i nisu svi uhićeni držali jezik za zubima. Pod mučenjem su poneki odavali druge. Od onih 500-tinjak komunista početkom okupacije, do kraja godine u Zagrebu je ostalo samo 100-tinjak. Stoga, od kraja 1941., glavni cilj zagrebačke organizacije nisu bile diverzije, nego prebacivanje Zagrepčana u partizane. Iz Zagreba su otišli i predvodnici ilegalnog pokreta KPH - Vlado Popović i Andrija Hebrang, u listopadu odlazi i živuća legenda pokreta otpora, Rade Končar, a u studenom iz Zagreba nestaje i Vladimir Bakarić.
Napad na ustaše kod Botaničkog vrta
Jedna od najpoznatijih akcija ilegalnog Zagreba bio je oružani napad na ustaše 4. kolovoza 1941. godine pokraj Botaničkog vrta. Oko podneva pred studentskim domom u Runjaninovoj ulici dvanaestorica komunista bombama i pištoljima napala su odred ustaša. Napad je bio svojevrsna odmazda, jer su u tom istom domu ustaški sveučilištarci 1937. godine ubili studenta i člana Partije iz Šibenika Krstu Ljubičića. Ustaški odred upravo je bio izlazio iz zgrade i postrojio se u Runjaninovoj ulici kako bi krenuli na stražu pred Pavelićevu rezidenciju i na Markov trg. Tada je počeo napad. Ustaše su se brzo snašle, u dvorištu studentskog doma bio je pozicioniran puškomitraljez koji je odmah uzvratio vatru, a dotad su i Nijemci i ustaše imali dosta isukstva s ilegalcima, pa su okružili cijeli kvart i privodili svu mladež. Kako je nedavno prepričao narodni heroj Slavko Komar koji je sudjelovao u akciji, po njima su počeli pucati i Nijemci iz hotela Esplanade, i policajci ispred Radničkog centra i ambulante, i četa Hrvatskog radiše koja je slučajno naišla. Nakon relativno uspješne salve, nakon koje je na zemlji ostao veći broj ustaša, napadači su se krenuli povlačiti, ali su trojica pala u ruke endehazijskih agenata. Smaknuti su po kratkom postupku.
Proglas ministarstva unutarnjih poslova izvijestio je o događaju i hladnokrvno objavio razinu odmazde: “Danas, dne 4. kolovoza u 11.45 sati prijepodne jedna skupina komunista iza živice Botaničkog vrta bacila je 4 bombe na stražu ustaških sveučilištaraca pred đačkim domom u Runjaninovoj ulici. Tom prilikom ranjeno je 28 ustaša sveučilištaraca. Na licu mjesta uhvaćeni su pojedini napadači, i to: Vinko Šonjara, profesor, Tvrtko Seljan, student rudarstva, Anđelko Berislavić, postolarski pomoćnik, Pero Rukavina, slastičar.
Isti su predani senatu pokretnog prijekog suda koji ih je osudio na smrt. Osuda je izvršena strijeljanjem. Osim toga, osuđeni su na smrt po senatu pokretnog prijekog suda i intelektualni začetnici tog napada 98 Židova i komunista, te su strijeljani.”
Nekoliko dana kasnije, opet: “U vezi s komunističkim napadajem na stražu ustaške sveučilišne vojnice, dana 4. kolovoza o. g. otkriveni su daljnji saučesnici i intelektualni začetnici tog zločina. Isti su predani senatu pokretnog prijekog suda, koji je 87 židova i komunista osudio na smrt. Osuda nad njima izvršena je strijeljanjem.”
Mojmirov bijeg
Bilo je i puno dramatičnijih bijegova od onoga Nade Dimić, poput slučaja člana Mjesnog komiteta SKOJ-a i istaknutog diverzanta Martina Mojmira. Njemu je u Primorskoj ulici prišao policijski agent i zatražio ga isprave. Imao je kvalitetnu falsificiranu legitimaciju i bio je naoružan. Premda je pokazao ispravu, agent je Mojmiru rekao da ga slijedi u policijsku postaju. Krenuli su zajedno, no u oportunom trenutku Mojmir je izvukao pištolj i opalio tri metka u agenta. Srušio se na pločnik. Mojmir je počeo bježati prema Ljubljanskoj ulici, ali na završetku Primorske nailazi na blokadu, pa bježi po Primorskoj i Deželićevoj. Iz Krajiške se namjeravao dokopati Bosanske ulice, pune vila i vrtova.
No, u Krajiškoj su u školi bili njemački vojnici, prošao je pokraj stražara i u tom trenutku su natrčali progonitelji. Otrčao je do nekog podruma i sakrio se iza bačve. Čuo je topot čizama kako silaze niz stube, no stražar se povukao. Tada je došao drugi, uporniji, i kada je posegnuo u džep, Mojmir je u njega opalio tri puta.
Tada su agenti izvana počeli nasumično pucati u tamu podruma, Mojmir im je uzvraćao. Metak ga je pogodio u nogu. Umiješao se jedan njemački vojnik kojeg je pogodio u trbuh, a drugog, ustaškog agenta, pogodio je u ruku. I Mojmir je dobio metak u lijevi obraz. Pošto je ostao bez streljiva, potrčao je prema izlazu, posrnuo preko ubijenog ustaše i pao, na što su ga drugi ustaše počeli cipelariti. Odvukli su ga do auta pa u bolnicu u Vinogradskoj, gdje su mu pružili prvu pomoć. Odmah je počelo ispitivanje, istraga u ustaškom redarstvu trajala je skoro cijeli dan.
Navečer su ga odvezli pred neku vilu u sjevernom dijelu grada, u čijem su se hodniku čuli krici mučenja iz susjedne prostorije. Pretpostavio je da je u zloglasnom Sing-Singu, tajnoj ustaškoj mučionici. Ostavili su ga u sobi, izuli mu cipele da ga pripreme za mučenje, a kada su dva agenta koja su ga čuvala provirila u drugu prostoriju, iskoristio je priliku i bos tiho potrčao do vrata, naglo ih otvorio i protrčao pokraj stražara. Preskočio je ogradu i shvatio da je na Ksaveru. Svom silinom trčao je prema Gračanima, za njim su pucali, ali bez uspjeha. U zoru je stigao do Kustošije i jednog pouzdanika. Ustaški radio emitirao je proglas o sto tisuća kuna nagrade za informacije o njemu.
Iz mjesnog komiteta SKOJ-a donijeli su Martinu Mojmiru novi baloner i šešir, obojili mu kosu i odveli ga u drugi siguran stan, u Domobranskoj. Doveli su liječnika, koji mu je izvadio metak iz noge previo ga. Nakon mjesec i pol dana oporavka počeo se pripremati za odlazak u partizane. Iz jednog od svojih nekadašnjih stanova želio je uzeti planinarske gojzerice i hlače. Vrata mu je otvorio policijski agent s revolverom, ali Mojmir je već imao prst na obaraču i ranio je agenta u nogu te istrčao na ulicu i umaknuo. Tri dana kasnije preko Karlovca je otišao u partizane.
Likvidacija opasnog agenta ljudevita Tiljka
U svojim djelima o Zagrebu u doba okupacije Ivan Šibl spominje i epizodu s likvidacijom policijskog agenta Ljudevita Tiljka, nekadašnjeg pripadnika KP-a, koja će kasnije vrlo skupo stajati hrvatsku komunističku inteligenciju. Tiljka su uhvatili, preslušali i likvidirali Pavle Pap, Stipe Ugarković, Ante Milković, Rudolf Kroflin i Martin Mojmir. Zagreb je 10. srpnja 1941. osvanuo oblijepljen plakatima na kojima je stajalo: “Dana 4. VII. 1941. izvučen je mrtav i iznakažen iz jedne bare Petruševačke šume kraj Radničke ceste redarstveni činovnik Ljudevit Tiljak, 37 god. star rmkt, rodom iz Gračaca. Provedenim izvidima ustanovljeno je da je taj zločin djelo komunističkih agitatora.” Međutim, umjesto stvarnih počinitelja odabrani su “duhovni začetnici tog zločina”, koji su predani “senatu pokretnog prijekog suda, koji je svu desetoricu osudio na smrt”, a “osuda nad njima izvršena je dne 9. ov. mj. strijeljanjem”. Među desetoricom su bili i Ognjen Prica, Otokar Keršovani i Božidar Adžija, što je bio golem udarac partijskoj organizaciji Zagreba. Bili su uhićeni još i prije okupacije te predani ustašama, a nalazili su se u logoru Kerestinec.
Bio je to signal da je endehazijski režim spreman na neselektivnu odmazdu i da će prvi na meti biti nepoželjni - komunisti, Srbi, Židovi i intelektualci.
Paljenje stadiona
U lipnju 1941. grupa skojevaca zapalila je sokolski stadion u Maksimiru nakon većeg broja neuspjelih pokušaja. Predvodnik akcije bio je Martin Mojmir, član Mjesnog komiteta SKOJ-a. Ustašama su, navodi Ivan Šibl, daske sa stadiona trebale za izgradnju koncentracijskog logora i počeli su ga rušiti. Prva dva pokušaja paljenja nisu uspjela i ustaški stražari oba su puta ugasili vatru. Poslije tog drugog pokušaja bilo je uhićeno je 40 ljudi. Treći pokušaj bio je solidnije promišljen. Iz kaptolske škole uzeli su epruvete i drugi pribor za izradu zapaljive smjese. Radili su s nitroglicerinom, zbog čega je jednom došlo i do manje eksplozije u Mojmirovu stanu. Na odabrani dan oko 21 sat diverzanti su se podijelili u dvije skupine i biciklima krenuli prema Maksimiru. Izbjegli su stražare te stavili tempirane pakete sa zapaljivom smjesom u drvenu ogradu s više strana stadiona. Izvukli su se neopaženi, a stadion je potpuno izgorio. Kasnije su, međutim, uhićeni ilegalci Krešo Rakić, Stjepan Mlinarić i Veljko Dragović na temelju priznanja djevojke koja nije izdržala mučenje. Dovela je agente na sastanak i tako su pohvatani. U spisu UNS-a (Ustaške nadzorne službe) o jednom od vinovnika akcije paljenja stadiona Stjepanu Mlinariću zavedeno je:
“Povodom izviđa u predmetu dijeljenja komunističkih letaka po srednjoškolcima uhićen je na uglu Heinzelove ulice i Kvaternikova trga Mlinarić Stjepan s još četvoricom svojih drugova, koji su po dužnostniku ravnateljstva za javni red i sigurnost Iveković Milanu, stan Perkovićeva ul. l, prepraćeni u Zvonimirovu 2, na treći kat, radi istražnog postupka. Prilikom uhićenja na trgu nad istima nije izvršen pretres. Pošto se je u to uredovanje umiješalo i građanstvo, isti se nisu mogli temeljito pretražiti pa su hitno bili jedan s drugim povezani i prepraćeni u ured UNS-a, Zvonimirova ulica 2.
U uredu UNS-a na III. katu počelo se temeljitim pretresom nad uhićenim Dragović Veljkom. U tom času trgnuo je samokres iza svoga pojasa uhićeni Mlinarić Stjepan, koji je bio udaljen 3-4 koraka, te je ispalio hitac u pravcu Grladinović Dragutina i ostalih. Na tu pucnjavu odmah je odgovorio Iveković Milan, ispalivši na uhićenog Mlinarića, koji se sakrio iza pisaćeg stola, nekoliko hitaca da istog onemogući. Isti je zadobio nekoliko rana, kojima je podlegao. Kod ostalih uhićenih njegovih drugova pronađeno je sljedeće: jedan samokres cal. 9 mm, defenzivna bomba i jedna kama, koje je oružje zadržano kod ureda kao corpora delicti.”
Skoro svi uhićeni su mučeni i kasnije strijeljani u Rakovu potoku.
Diverzija na glavnoj pošti
Vjerojatno najspektakularnija akcija zagrebačke ilegale bila je velika diverzija u zgradi Glavne pošte u Jurišićevoj ulici u nedjelju, 14. rujna 1941. godine. Točno u 12.30 sati odjeknule su dvije snažne detonacije, sva stakla na zgradi pošte bila su razbijena, a kroz prozore je izletjela gomila papira i spisa. Ustaški dnevnik Hrvatski narod je pisao: “Dana 14. rujna o. g. u vremenu od 12.30 i 13 sati prasnula su u zgradi Ravnateljstva pošta, odjelu brzojava i brzoglasa, četiri paklena stroja. Tom prilikom ranjeno je osam osoba, među njima dva njemačka vojnika i jedan časnik, te nekoliko članova redarstvenog izaslanstva. Redarstveni pristav Škunca podlegao je zadobivenim ranama.” Tjeralica za počiniteljima otisnuta je u više desetaka tisuća primjeraka, a tragalo se za sljedećim osobama: Josip Čuljat, Slavko Markon, Vilim Galjer i Nada Galjer. Za njihov pronalazak bila je raspisana nagrada od 100 tisuća kuna.
Učinak ove akcije nadmašuje možda jedino njezina organizacija, koju je potaknuo, navodno, osobno Rade Končar. Tehničke pripreme obavili su poštanski službenici za kojima će ustaše kasnije tragati. Limene kutije za eksploziv prilagodili su dimenzijama glavnih vodova gradske telefonske centrale i postrojenja, a izrađene su u bravarskoj radionici simpatizera KPJ Ivana Brumena u Paromlinskoj. Iz vojnog skladišta jedan je domobranski poručnik nabavio dovoljnu količinu eksploziva. Plan je bio obaviti sve predradnje tijekom noći, ali problem je predstavljalo unošenje eksploziva u zgradu. Bio je potreban 21 kilogram trotila, a sve prostorije u kojima su se nalazili telefonski strojevi bili su pod neprestanom stražom, kako ustaša tako i Nijemaca. Za to su pronašli briljantno rješenje. Naime, tri dana prije same akcije jedan od sudionika fijakerom je otišao do Glavnog kolodvora i sa sobom je ponio veliki paket na kojem je pisala adresa: Slavko Markon, mehaničar na Glavnoj pošti, Zagreb, Jurišićeva ulica. Izašao je iz fijakera pred Poštom II pokraj kolodvora, gdje ga je dočekao čovjek s lozinkom “Gospođa je poslala paket”. Uručio mu je pošiljku i ovaj ju je unio u zgradu Pošte II. Prema ustaljenoj praksi, paket je s ostalima pošiljkama uredno prevezen u Glavnu poštu u Jurišićevoj, odakle su se sve pošiljke upućivale dalje. Markon je u 12 sati preuzeo svoju smjenu na automatskoj centrali, a u 13 sati je stigao paket.
Pokraj visokofrekventnih uređaja neprestano je stražario njemački vojnik jer su Nijemci brižno čuvali međugradske veze. Tu su bila postrojenja za održavanje telefonskih veza njemačke komande s Bečom, Berlinom, Beogradom i Atenom, a preko njih su išli i vodovi od Berlina do Odesse i Sofije. Nekako ga je trebalo onesposobiti, što je na sebe preuzeo Josip Čuljat. Kako ga je onesposobio? Bocom domaće rakije, nakon koje je Nijemac zaspao.
Imali su sedam kutija s eksplozivom. Na svaku su montirali dijelove za električno paljenje i postavili su ih prvo na tri predviđena mjesta gradske automatske centrale, a potom na dva mjesta visokofrekventnih međugradskih postrojenja kat niže. Još su dvije kutije montirali u razdjelnik. Kutije s trotilom potom su povezali električnom žicom i sve ih priključili na točno određeno mjesto u gradskoj automatskoj centrali gdje završava linija jednog točno određenog telefonskog aparata. Plan je bio da se podizanjem slušalice tog telefona, koji se nalazio u jednoj kući na Tuškancu, izazove eksplozija svih improviziranih bombi. Završili su posao u sedam sati ujutro, već u osam su Čuljat, Markon, Galjerovi te svi ostali sudionici koji su mogli biti otkriveni bili u vlaku prema Karlovcu kako bi se prebacili na Kordun, u partizane.
U točno dogovoreno vrijeme podignuta je slušalica na Tuškancu i u gradu su odjeknule dvije snažne detonacije, jedna za drugom. U pošti je poginuo redarstveni pristav, a pet ustaških agenata, dva njemačka vojnika i jedan njemački oficir su ranjeni. Nije stradao nitko od radnika pošte ili građana. Osim velike materijalne štete, ova je diverzija imala snažan moralni učinak.
Bijeg Nade Dimić iz Svetog Duha
U zagrebačku bolnicu Sv. Duh bila je dovezena mlada partizanka Nada Dimić, pripadnica prve partizanske skupine u okolici Siska, koju su zarobili, mučili i potom doveli na liječenje. Odmah se krenulo u organizaciju bijega: preko liječnice Nadi je predan papirić s uputama. Plan je bio da za vrijeme posjeta u njezinu sobu uđe starija žena s kiticom ciklama u rukama i pita za neko izmišljeno ime. To je trebao biti znak da Nadu čekaju u WC-u s novom odjećom i da treba izaći. Nada je ušla u WC i već se bila odjenula za bijeg, no tada je unutra ušla neka druga bolesnica i Nada je ponovno navukla bolničku odjeću. Drugi dan plan je bio isti. Nada Dimić je odjenula svilenu ljetnu haljinu i sandale, bolničku odjeću strpala u mrežu i iz sobe na prvom katu sišla u prizemlje. Tamo ju je čekao Rudi Kroflin s balonerom, a ispred zgrade imao je taksi. Vozaču je rekao da ide po suprugu u bolnicu. Taksijem su se odvezli do blizine stana u Kušlanovoj 43, gdje se Nada skrivala nekoliko dana. Kasnije je premještena u stan na Volovčici, a zatim u jedan u Primorskoj ulici. Obojila je kosu, dobila krivotvorene dokumente i otišla u partizane.
Priča o Hitlerovu o šmajseru
Negdje u proljeće 1943. zagorski komunisti masovno odlaze u partizane, ali u jednoj od grupa koje su ostale u Zagorju i kojom je zapovijedao Josip Špiranec bio je mladi Franjo Tuđman, vojnik zadužen za politički rad. U to je doba nastala i znamenita fotografija na kojoj je 12 zagorskih partizana, uključujući i Tuđmana, koji leži na zemlji i u rukama drži njemački šmajser MP-41. Ako su urbane legende točne, taj šmajser ima nevjerojatno zanimljivu priču, koja je povezana sa zagrebačkim ilegalcima.
Naime, Janko Jutriša bio je vozač velikog župana Prebega i simpatizer pokreta, antifašist koji je komunistima iz Desinića često dostavljao oružje premda je bio mobiliziran u domobrane. Za zagorske partizane nabavio je brojne puške, pištolje i strojnice, a do njih je često dolazio krađom. Jednom je poslao ilegalce Josipa Štimca i Ivu Crnića da u Petrovoj ulici provale u stan generala Vilka Begića, tada državnog tajnika u endehazijskome Ministarstvu hrvatskog domobranstva. Pronašli su i uzeli ponešto oružja, odlikovanja, ali i magnum opus - automat MP-41 “Schmeisser” na kojem je, navodno, bila ugravirana posveta: “Ministru oružanih snaga NDH, Vilku Begiću - Führer Adolf Hitler”. Nije to izvan svake pameti jer je Begić pratio Pavelića kada je išao ljubiti Hitlerov figurativni prsten. Nakon što je šmajser prebačen u Zagorje, od Štimca ga uzima Tuđman, koji mu je bio nadređen. Njemu je pak bio nadređen Špiranec, pa on uzima strojnicu, koja se pak onda svidjela Radi Bulatu, zapovjedniku 32. divizije. Naposljetku Bulat prosljeđuje šmajser Ivanu Gošnjaku. Prema nepotvrđenim informacijama, taj se automat danas nalazi u Srpskom vojnom muzeju u Beogradu (za Povijest nisu htjeli komentirati posjeduju li to oružje).
Eksplozije i požari
Zagrebački ilegalci izvodili su brojne akcije u kojima su izazivali eksplozije i požare. Primjerice, 12. lipnja 1942. zapalili su skladište benzina njemačke vojske na Selskoj cesti. Tada je uništeno oko 60.000 kilograma benzina, nekoliko tenkovskih motora i postrojenja u radionicama. Na borongajskom aerodromu su 11. kolovoza 1944. minirani jedan školski avion i jedan bombarder, a 14. kolovoza 1944. uništen je na Borongaju još jedan lovački avion. Dana 16. kolovoza 1944. miniran je vojni transportni vlak na Glavnom kolodvoru, kada je poginulo 50 Nijemaca i šest ustaša, među kojima i ustaški potpukovnik. Eksplozija je k tome uništila četiri vagona i tri protuavionska topa. Na aerodromu Pleso je 25. prosinca 1944. uništeno 22.000 kilograma avionskih bombi, a istog je dana na Borongaju onesposobljeno pet aviona i osam avionskih strojnica. Tri dana kasnije minirane su na Borongaju njemačke vojne barake. U Vodovodnoj je ulici 2. veljače 1945. uništen oficirski autobus sa 45 sjedala, a u Deželićevoj je, nasuprot vojarne, 5. veljače 1945. u jednoj gostionici postavljena mina pod bilijarski stol. Od eksplozije je poginulo 11, a ranjena su 22 neprijateljska vojnika.