Da su nekim drugim, makar i slučajnim spletom okolnosti u potpunosti izvršeni ciljevi vojne operacije “Rösselsprung” (Konjićev skok) izvršene 25. svibnja 1944., životi milijuna s naših područja, čak i nas rođenih desetljećima nakon toga, bili bi u potpunosti drugačiji. Da su do u detalje sprovedeni strateški i taktički ciljevi ponajboljeg Hitlerova komandosa, SS-Sturmbannführera Otta Skorzenyja, koji je ljeto prije toga uime Hitlera iz zarobljeništva izvukao najboljeg saveznika Benita Mussolinija poslije kapitulacije fašističke Italije, povijest Hrvatske bila bi ispisana sasvim drugim bojama. Da je, dakle, uspjela akcija koja je u jugoslavenskoj historiografiji bila najpoznatija pod imenom “Desant na Drvar” (ili “Sedma neprijateljska ofenziva”), uhvaćen bi ili ubijen bio Josip Broz Tito, kasniji dugogodišnji predsjednik SFRJ, a u to vrijeme odlukama 2. zasjedanja AVNOJ-a iz Jajca 29. IX. 1943. maršal Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Da, da je kojim slučajem “konjić” na šahovskom polju doskočio na pravo mjesto i u pravo vrijeme, povijest koju danas pišemo i učimo bila bi sasvim drugačija. Do neprepoznatljivosti drugačija jer je Tito desetljećima kasnije bio taj koji je vlastoručno pisao povijest.
Međutim, ispao je to jedan u nizu neslavnih i propalih pokušaja uništavanja partizanskih snaga, vrlo ozbiljnih, tada već općepriznatih suboraca savezničke antihitlerovske koalicije, koji nisu ostali obezglavljeni, kao što je to planirala komanda Wehrmachta i u nekoliko prijašnjih pokušaja na Sutjesci i Neretvi u još opsežnijim, također neuspjelim operacijama tijekom 1943. godine.
Bio je to klasični “coup de main” i zapravo posljednji njemački pokušaj da se ubije ili zarobi Tito, poslije čega je on kratkotrajno izbjegao u talijanski Bari i nakon toga na Vis da bi nakon toga pobjedonosno ušao u Beograd. Bila je to ujedno jedina akcija hvatanja Tita koju je osobno inicirao Adolf Hitler, naredivši je još sredinom 1943. Tad je Führer u svojoj Vučjoj jazbini u Rastenburgu (današnji Ketrzyn u Poljskoj) naredio komandantu Druge njemačke armije general-pukovniku Lotharu Rendulicu da utvrdi mjesto boravka Glavnog partizanskog štaba (“Hauptstab Tito”). Naravno - i njegovo uništenje jer je Hitler u to vrijeme smatrao da će zapadni saveznici desant na Europu izvršiti baš na našim prostorima - na jadranskoj obali. U svojoj biti, ovaj desant bila je klasična primjena taktičkog Blitzkriega, munjevita akcija uz upotrebu ograničenih snaga u kojoj su osnovu njemačkog napada sačinjavali elitni 500. SS padobranski bataljun i 15. planinski korpus.
Ograničeni udio imale su i snage NDH, kao i manje četničke jedinice iz Dinarske divizije u pozadini akcije. Također, za potrebe operacije Luftwaffe jedinicama na terenu stavio je na raspolaganje 100-tinjak borbenih i transportnih aviona i desantnih jedrilica. U skladu s planovima, prvi njemački borbeni raspored najprije je padobranima spušten u Drvar, dok su pješadijske jedinice sletjele na obližnje zaravni. Sve njemačke pješadijske i motorizirane jedinice iz okolnih gradova krenule su nakon toga u koncentrični napad prema Drvaru iz pravca Bihaća, Banje Luke, Jajca i Livna. Te su jedinice u tijeku operacije imale za cilj spajanje sa spomenutim desantnim jedinicama u samom gradu. U konačnici, trebalo je uhvatiti Tita - “našeg najopasnijeg neprijatelja”, kako je to u memoarima napisao Generaloberst Rendulic.
Operacijskim planom predviđeno je da s vanjskih pravaca nastupaju brojne njemačke i ograničene kvislinške snage. Od Jajca - 13. lovački puk 7. SS divizije "Princ Eugen" ojačan artiljerijskim divizionom. Iz pravca Mrkonjić-Grada išao je Izviđački odred 7. SS divizije, a od Srba 384. pješadijski puk s dopunskim bataljunom, izviđačkim odredom i artiljerijskim divizionom 373. legionarske divizije "Tigar". Iz pravca Bihaća napadao je 92. motorizirani puk, iz Bosanske Krupe Dopunski bataljun divizije "Tigar" i Prva ustaška lovačka pukovnija; iz Banje Luke 202. oklopni grenadirski bataljun. Iz Livna su počeli djelovati dijelovi 718. i 362. planinske divizije i bataljun 4. puka “Brandenburg”, dok je iz Knina nastupao 1. motorizirani puk "Brandenburg" sa skupinom četnika Dinarske divizije. Sve te jedinice, više od 20.000 vojnika, dulje su vrijeme bile raspoređene na frontovima oko južnog dijela Bosanske krajine. U sklopu kamuflaže pravog cilja, o kojem su partizanski obavještajci imali ograničena saznanja, Nijemci su ofenzivno djelovali na mnogim drugim dijelovima fronta na širem prostoru cijele Jugoslavije.
Kako je zapravo tekla glavna akcija u kojoj je s partizanske strane sudjelovalo nekih 17 tisuća boraca?!
U periodu od 21. do 25. svibnja 500. SS bataljun prebacio se u najvećoj tajnosti iz Kraljeva na aerodrome u Cerklju, Borongaju i Lučkom pored Zagreba te u Zrenjanin i Banju Luku.
U tijeku opsežne pripreme svi su pripadnici dobili specifične zadatke, svaki je vojnik imao Titovu fotografiju. “Wanted Dead or Alive”, po mogućnosti ipak živ za potrebe propagande u Berlinu. Uz Vrhovni štab tada su u neposrednoj blizini bili samo Prateći bataljun i pripadnici Oficirske škole, njih samo 137, te ostaci raznih tijela nove države jer je u Drvaru neposredno prije toga održan Drugi kongres Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije.
Rano izjutra 25. svibnja eskadrile su u nekoliko preleta razorno bombardirale grad uništavajući pretpostavljene najjače punktove obrane, pri čemu su nastradali i brojni civili. Titov Prateći bataljun još je u zraku ubio velik broj padobranaca, ali se grupa “Panther” uspješno spustila u središte grada i nakon konsolidacije obrane napala u pravcu pećine naknadno shvativši da je partizanski VŠ baš tamo. To su, naravno, shvatili u hodu zahvaljujući intenzitetu otpora jer su u pripremi plana imali krivu informaciju da je Tito negdje na Šobića glavici, na “Citadeli”, koju su prvu i najsnažnije napali, utvrdivši se kasnije upravo na tom dijelu Drvara. Oko 9 sati Nijemci su već ovladali cijelim centrom grada, uništavajući obranu kuću po kuću, iz kojih su limitirani otpor pružali brojni pojedinci.
Jedna od istinitih legendi je i ona o mladoj 16-godišnjoj Milki Bosnić, lokalnoj “skojevki”, koja je u tijeku borbi u centru grada istrčala iz kolone zarobljenih civila pod pratnjom SS-ovaca, skinuvši deku kojom su njemački vojnici zaklonili vidik ranjenoj posadi partizanskog tenka kojoj je prijetilo uništenje. Tenkisti su nastavili s borbom, mladu su djevojku bijesni SS-ovci sasjekli bajunetama, a ona je za taj čin nakon rata honorirana “naslovom” Narodnog heroja. Takvih je pojedinačnih i skupnih podviga tijekom operacije bio velik broj i oni su zapravo, uz njemačke propuste u planiranju i izviđanju operacije, zapravo doveli do kolapsa plana.
Tijekom SS-ovskog “češljanja” grada u potrazi za Titom napravljen je pravi masakr nad stanovništvom. Kad je situacija postala doslovno kritična, iz Šipovljana su navalili slušaoci Oficirske škole, njih samo 137. U startu lagano naoružani samo osobnim oružjem, putem su se naoružali njemačkim oružjem, koje je na prostor djelovanja izbačeno u kontejnerima. Napali su njemački bok, tukli su se doslovno fanatično, kao i Nijemci uostalom, jer su pripadnici 500. SS bataljuna “kupovali rehabilitaciju”, s obzirom na to da se radilo o kažnjeničkom bataljunu. I za njih je “Rösselsprung” bio pitanje života ili smrti. Kad je unatoč obostranom fanatizmu prevagu odnijela brojnija njemačka sila, iz pravca Kamenice i Trninić Brega pristigli su spasitelji, do zuba naoružani borci Treće ličke brigade iz sastava Šeste ličke proleterske divizije "Nikola Tesla". A bilo je to omogućeno na osnovi sretno presretnute informacije iz ožujka 1944. pa se spasonosnim pokazala Titova ranija odluka da se disperzirane jedinice premjeste bliže Drvaru. Umijeće ratovanja je u Drugom svjetskom ratu više nego ikad sličilo na šah u kojem je i naizgled najmanje važna informacija mogla donijeti pobjedu ili poraz.
Forsiranim maršem Ličani su prešli 15-ak kilometara brdovitog terena, došli su doslovno u zadnji čas. Oko 10.30 zauzeli su sve dominantne visove oko Drvara te su Nijemci morali odvojiti veći dio desantnih snaga za zaustavljanje napada, što je rezultiralo slabljenjem pritiska na pećinu pa je Vrhovni štab napustio užu zonu ratnog djelovanja i preko sela Podovi došao do Potoka na željezničkoj pruzi Drvar - Mliništa.
Njemačkim desantnim snagama nije nimalo pomoglo to što je uslijedio i drugi naknadni desantni val koji su konsolidirane partizanske snage uništile praktično prije slijetanja.
S Titom i njegovom pratnjom izvukli su se i pripadnici ruske i engleske misije i članovi nekih američkih “vojnih delegacija”.
I te misije - ruska, engleska i američka - bile su parcijalne njemačke mete u Drvaru s kodnim imenima “Moskva”, “London” i “Amerika”, ali su i oni u većini sigurno napustili Drvar.
Bijeg iz pećine ipak nije značio konačni spas za Tita jer su borbe nastavljene i u danima nakon toga. U Potocima je Tito naredio Petom korpusu (stacioniran na potezu Bihać - Bosanski Petrovac - Drvar) da jedinice Prve divizije zatvore prilaze Drvaru. Time se trebalo Šestoj proleterskoj diviziji omogućiti uništavanje desantnog bataljuna, no iako su borbom prsa o prsa uz velike gubitke Ličani osvajali kuću po kuću, na Šobića-Glavici održali su se ostaci njemačkih padobranaca. Pritom je ranjen i komandant brigade Milan Šijan. Napadi na ušančene padobrance obustavljen je tek pred jutro 26. svibnja kad je jaka njemačka borbena grupa spasila sada već očajne vojnike SS-Hauptsturmführera Kurta Rybke. Drvar je novi dan dočekao u stravičnom izdanju, svaki je kutak grada bio pun leševa civila i vojnika obiju strana, kaos je bio potpun.
Što se Tita i pratnje tiče, oni su bili spašeni, na nagovor saveznika u noći 3. lipnja odletio je ruskim avionom u Italiju s improviziranog uzletišta na Kupreškom polju. Dva dana kasnije doplovio je na sigurni Vis koji je, među ostalim, štitio Balkan Air Force, saveznička jedinica zadužena za potporu partizanima u sklopu Mediteranskih zračnih snaga.
Strogo vojnički i taktički gledano, operacija je bila totalni njemački neuspjeh. Oni jesu zauzeli dio slobodnog partizanskog teritorija, ali je nedosegnutim ostao primarni cilj uništenja glavnih partizanskih štabova i ustanova. Unatoč taktičkom povlačenju partizana i njihovim velikim žrtvama, imale su ih i njemačke desantne grupe u Drvaru jer im je iz stroja izbačeno 80 posto ljudi, što mrtvih, ranjenih ili nestalih.
Strateški rezultat bio je još porazniji za Nijemce, koji su uništenjem “glave” partizanskog pokreta htjeli iz Jugoslavije izvući brojne jedinice za ojačavanje ostalih frontova. Kako se to nije desilo, nacističke snage na jugoistoku Europe (prvenstveno Armijska grupa F) ostale su “vezane” na Balkanu, što je zasigurno znatno ubrzalo slom nacističke Njemačke.
U svakom slučaju, Desant na Drvar ostat će zapamćen kao jedna od epopeja NOB-a, primjer neviđenog herojstva slabijeg u borbi nad nadmoćnim neprijateljem opjevan u stihovima. “Kad je bila borba kod Drvara, Šesta lička spasila maršala...” Bit će i onih drugih kojima je draži poprilično vulgarni aforizam Bore Đorđevića, frontmena Riblje čorbe: “Tko natjera Šestu ličku da spašava onu pič...?!”
Tita je spasila doslovna fanatičnost svih podređenih mu jedinica i pojedinaca koji su se zatekli u gradu, o čemu svjedoče brojni primjeri s terena.
Hitler je, pak, ponovno neviđeno bjesnio na aktere neuspjele operacije, jedne u nizu onih koje su makar malim dijelom kreirale slom nacističke Njemačke godinu dana kasnije.
Otto Skorzeny nije prijavio Abwehru gdje se Tito točno nalazi
"Bitka, ratna operacija, to najveće natjecanje u kojem ljudsko biće može sudjelovati...", rekao je veliki američki general George S. Patton, a dodao je drugom prilikom da je dobra priprema bitke pola puta do uspjeha. Iako je njemačka ratna mašinerija bila vrlo učinkovita, činjenica da je Tito iz Drvara izvukao živu glavu posljedica je loše pripreme i planiranja. Unatoč fanatizmu partizana, koji su pod svaku cijenu čuvali maršalov život, to ne bi bilo dovoljno da Nijemci nisu loše odigrali prvi "čin" operacije. Kako je, zapravo, u startu sve propalo?!
Tri organizacije pokušale su nakon Hitlerova naređenja pronaći Tita. Prva - specijalna jedinica Benesch II. sekcije Abwehra (obavještajna služba Wehrmachta). Oni su bili dio Brandenburške divizije, sastavljene od Nijemaca, koji su govorili hrvatski (srpski) i imali su potpunu suradnju s ustašama i četnicima. Poručnik Kirchner iz te jedinice tragao je za Titom. Otkrio je da je u Drvaru, ali ne i točnu lokaciju. Druga obavještajna organizacija bila je FAT ("Frontaufklärungskommando") odjeljka I Abwehra, kojim je zapovijedao poručnik Zavadil (također vezan za 500. SS). Temeljiti Hitler naredio je i SS-Sturmbannführeru Ottu Skorzenyju iz Sicherheitsdiensta (obavještajna služba SS-a) da se uključi u pronalaženje Tita. On je od partizanskog dezertera saznao da je Tito u pećini te je predlagao limitiranu špijunsku misiju s ciljem atentata na Tita, ali ona nije prihvaćena. Kako je u međuvremenu saznao da su i partizanski obavještajci presreli mnoge vitalne informacije, odustao je od sudjelovanja u akciji. Tu je nastao kratki spoj, očito je da Skorzeny kasnije nije podijelio informaciju o pećini s ostalima, ponajprije s Kirchnerom iz FAT-a i kapetanom SS-a Kurtom Rybkom, zapovjednikom 500. SS bataljuna, čiji je zadatak bio izrada plana zračnih aspekata operacije.
Da su padobranci u startu za cilj imali pećinu, nitko ne bi mogao spasiti Tita, ni fanatični polaznici Oficirske škole, ni Prateći bataljun, ni Treća lička brigada...
"Upropastiti pripremu - znači pripremiti propast" - to su, pak, riječi Benjamina Franklina primjenjiva na svaku situaciju u životu.
S druge strane, partizanski su obavještajci imali informaciju da su u Kraljevo u Srbiji došle jake neprijateljske snage. S terena su dobili taktičke informacije o većim kretanjima neprijateljskih trupa u okolici Drvara te na aerodromima Zagreb i Banja Luka. Od Britanaca su dobili informaciju da se sprema još jedan "lov" na Tita (znali su ime operacije, ali ne i mjesto i vrijeme izvršavanja). Primijećeni su i brojni preleti njemačkih aviona koji su obavljali zračno izviđanje. To je bio spas za sovjetsku i englesku vojnu misiju, koje su dislocirane iz Trninić Brega dalje od grada.
Titu je navodno Sreten Žujović prijetio pištoljem nazvavši ga kukavicom
Povijest je kvarljiva roba, dok je s jedne strane za mnoge Tito ikona, bezgrešni vođa i vojskovođa, za one s drugačijom provinijencijom, on je bio hohštapler, binvivan i egocentrik, koji je za vrijeme rata nekoliko puta pokazao veliki kukavičluk.
S jedne strane, postoje iskazi i dokumenti o tome da su ga iznimno cijenili i neprijatelji, te je čak i šef SS-a Heinrich Himmler rekao da bi “Treći Reich dobio rat da ima desetak ljudi kao što je Tito”, postoje i oni koji ga žele ocrniti kao kukavicu. Jedan u nizu takvih pokušaja je i djelo slovenskog povjesničara Jožeta Pirjeveca koji je u knjizi “Tito i drugovi” iznio niz detalja od 25. V. 1994. koji bi trebali svjedočiti o takvoj Titovoj skrivenoj osobnosti.
Iznenađen desantom, Tito se, navodno, spremao predati Nijemcima, ali su ga u tome spriječili najbliži suradnici Aleksandar Ranković i Sreten Žujović Crni. Kad su Nijemci shvatili da je Tito u pećini, napad su usmjerili u tom pravcu, a maršala su zahvatili malodušnost, strah i panika. Pojačala ju je histeričnim ispadima i njegova prva pratiteljica Davorjanka Paunović, koja ga je, opet navodno, nagovarala na predaju. U tom metežu, najhladnokrvniji su bili Ranković, Žujović i Arso Jovanović. Prvi je na brzinu izvidio stanje i organizirao obranu, poslao je Žujoviću poruku da se Tito mora povući na vrh brda iznad pećine. Dalje govori Pirjevec:
“Žujović se probio do pećine, našao je Tita u svečanoj uniformi. Njemu je ovaj već dugo išao na živce i nije bio najobzirniji. Izvadio je pištolj i počeo vikati: “Šta to znači? Znaj da im se živ nećeš predati. Izlazi, stara kukavice! ‘Oćeš da se predaš...upropastiš i izdaš našu borbu?!””
Tom šokantnom prijetnjom natjerao je Tita na reakciju. Stazom od kolibe izlazak nije bio moguć, bila je pod paljbom, te je Žujović predložio probijanje drvenog poda kolibe i spuštanje užetom od padobranske svile po koritu potoka. Otud su puzali uzbrdo i otišli u sigurno.
Tito je bio toliko iscrpljen da se dvaput gotovo onesvjestio, da bi došao k sebi tek kad je vidio da je spašen. Je li to zaista bilo tako ili je sve to plod odmazde Rankovića i Žujovića, koji su nakon rata pali u nemilost, a zatim govorili protiv Tita, nepotrebno je isticati. Prevoditelj ruske misije Delenjin (šef misije bio je general Kornjejev) to je demantirao opisujući Tita kao najvećeg kulera i u najopasnijim trenucima. Istina je ipak samo to da je Tito bio jedini od vođa antihitlerovske koalicije, koji je zamalo cijeli rat bio na prvoj liniji. “Legende ostaju legende, bez obzira na stvarnu povijest”, rekla je Sarah Bernhardt. Svakom, pak, ponaosob ostaje vjerovati u varijantu povijesti kakvu želi.