Posljednjih godina, maštu hrvatskog društva zaokupio je niz fatalnih prometnih nesreća u kojima su za volanom ili timunom vozila ili plovila bili pripadnici društvene, političke i kulturne elite, dakle, ne “obični ljudi”. Te su nesreće neizbježno proizvele dva oprečna diskursa. Prvi od njih imao je kao središnji motiv bahate bogatune i obijesne “celebe” koji ubijaju nevine. Drugi - pun tronute solidarnosti - pripovijedao je o “ljudskoj drami” i “najtežem danu” bogatih i slavnih.
Film “Poza djeteta” rumunjskog režisera Calina Petera Netzera zbiva se u jednom tranzicijskom društvu sličnom našem, te pokazuje kako u prometnim tragedijama i u njemu funkcioniraju slični mehanizmi. Junakinja rumunjskog filma je Cornelia ( Luminta Gheorghiu), bukureštanska arhitektica i pripadnica visokog društva. Jednog jutra, Cornelia saznaje da je njen sin ( Bogdan Dumitrache) noću na otvorenoj cesti ubio dijete sirote provincijske obitelji. Ono što je za okolicu “obijest bogataša”, za Corneliju je “tragična drama”. Ona poput lavice kreće u spašavanje sinovog lika i slobode.
Udvara se policajcima, vuče političke veze, podmićuje očevica, a u sceni koja nama zvuči najsablasnije šefu postaje nudi - pomoć pri legalizaciji! Cornelia je - ukratko - prava tranzicijska lady Macbeth koja, međutim, i nema podršku “škotskog dvora”. Njen sin Barbu mlakonja je koji kao da bi najradije u zatvor, njegov brak erotski je i emocionalno neuspješan, a nevjesta dominantnu svekrvu ne može na oči. Vrhunac stiže onda kad Corneliji savjetuju da sina ukrca u auto i ode u selo na žrtvin pogreb tražiti oprost.
“Poza djeteta” - ukratko - neka su vrsta tranzicijskih Glembajevih, u kojima Canjegovu ne pregazi barunica, nego nervčik Leone. No, između Krleže i Netzera postoji još jedna razlika: dok su Krležini baruni s vinjaka više nalik Horvatinčiću, Cornelia više nalikuje Višnji Pevec. Počevši od odijevanja, preko interijera, do elitnih druženja, svijet rumunjskog jest-seta u Netzerovom filmu više izgleda kao da je ispao s TV Pink nego sa špice u Bogovićevoj: Netzer je u svoj prikaz tranzicijskih moćnika očito ugradio i zrno satire na loš ukus.
“Poza djeteta” Netzeru je treći film, ujedno i najuspješniji: osvojio je njime Zlatnog medvjeda u Berlinu prošle zime. “Počasnu medalju” (2009) - film koji je Netzer snimio prije ovog - pred tri godine gledali smo na ZFF-u. Bila je to fina humorna drama koja je osvježavajuće odudarala od čvrstih konvencija rumunjskog novog vala. “Poza djeteta” film je kudikamo bliži čvrstoj jezgri “rumunjskog vala”, što nije čudno, je ga je napisao ključni scenarist pokreta - Razvan Radulescu.
I ovaj film počiva na jedinstvu vremena i na dugim dijaloškim prizorima punim verbalnog zlostavljanja. Režiran je u tipičnom bukureštanskom stilu, pokretnom kamerom i dugim kadrom. No, u odnosu na mnoge filmove rumunjskog novog vala, “Poza djeteta” se doima epski. Riječ je o balzakovskoj socijalnoj freski koji uključuje brojne likove te pretresa rumunjsko društvo od političke i odvjetničke elite, preko postsocijalističkih birokratskih kancelarija, do najbjednije seoske sredine. Možda je u rumunjskom novom valu bilo i savršenijih filmova, bolje režiranih, stilski odvažnijih, rizičnijih. No, čini mi se da ni jedan nije donio tako bogatu sliku jedne zemlje i ljudi u njoj.