Zastrašujući potres u ožujku je Zagrepčane izbacio iz njihovih toplih postelja. Snježne pahulje lepršale su dok su građani na ulicama, ogrnuti dekama ili pokrivačima, međusobno komentirali kako se, eto, urušio neki toranj ili preko internetskih prijenosa uživo pratili kako još jedan potres razara grad.
Iskreno, tek onog trenutka kada su na vijestima javili da je ugrožena i katedrala, da otpadaju njezini tornjevi, potpisnik ovih redaka shvatio je da je stvar ozbiljna pa je sa svojim ukućanima istrčao na zimu.
Fotoreporter Cropixa Damjan Tadić godinama je naš “čovjek na terenu”. Od ranog jutra do kasne večeri, uvijek ćete ga “oboružanog” fotoaparatom zateći negdje u središtu grada. Snimat će sjednice Sabora, svaki prosvjed koji se dogodi, a nije mu strano snimiti ni kišu koja najednom padne u centru, iako se uvijek žali da mu vlaga “nagriza” opremu.
Tako je prolazio Vukotinovićevom ulicom, nedaleko od Etnografskog muzeja, snimajući prizore razrušenog grada, kad mu je detalj zapeo za oko. Na travnjaku pored zgrade Hrvatskog šumarskog društva stajala je sasvim očuvana bista.
Bio je to “Šumar” znamenitog kipara Rudolfa Valdeca, nastao 1898. godine! I to čitav. Pravo čudo, moglo bi se reći.
Bista je pala s goleme visine, sa samog vrha zgrade, sletjevši na možda jedini metar kvadratni travnjaka koji je mogla naći. Ostala je gotovo sasvim neoštećena. Desni dio ruke malo je “dobio”, no sve ostalo je kao onog dana kad ju je kipar izradio u tehnici arhitekturne plastike.
Tadić je snimio skulpturu, fotografiju smo objavili, a nedugo potom završila je i na društvenim mrežama. To je privuklo pažnju zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama. Pročelnik Pavle Kalinić donio je odluku.
Skulptura je pala s vrha zgrade Hrvatskog šumarskog društva na uski travnati pojas
Kombi u akciji
- Skulpturu će netko odnijeti. To moramo spriječiti. Ona je vrijedna, na crnom tržištu netko bi za nju mogao dobiti ozbiljan novac - rekao je svojim suradnicima. Spominjalo se da bi za “Šumara” netko dao i do dvadeset tisuća eura. Radi se o vrijednoj zagrebačkoj kulturnoj baštini, bilo bi strašno da nestane.
Ljudi iz Kalinićevog ureda pripremili su akciju te u kombi utrpali stotine kilograma tešku statuu. Nije bilo lako, pogotovo jer su morali biti jako oprezni kako se skulptura ne bi dodatno oštetila. Uspjeli su. Zatvorili su stražnja vrata kombija i krenuli prema Branimirovoj 71, gdje je sjedište ureda. Tamo su je “iskrcali” te je pohranjena na sigurno, na postolju prekrivenom bijelom plahtom.
- Male nacije poput nas mogu se očuvati samo jezikom ili kulturom. Kad smo vidjeli što se dogodilo, morali smo reagirati - dočekao nas je Pavle Kalinić.
Zvali smo potom i Hrvatsko šumarsko društvo, s čijeg je pročelja “Šumar” otpao.
- Znači, na sigurnom je? - odahnuo je predsjednik društva Oliver Vlainić kad smo ga nazvali i javili mu gdje je skulptura. U Društvu su zahvalni Uredu za upravljanje u hitnim situacijama što su “spasili” njihovog “Šumara”, s obzirom na to da je postojala realna opasnost da ga netko ukrade, te će ovih dana stupiti u kontakt s djelatnicima Ureda kako bi vidjeli što dalje treba napraviti da se kip vrati na pročelje zgrade.
Tajnik društva mr. sc. Damir Delač poslao nam je fotografije na kojima se vidi da su prostorije u ulici Ljudevita Vukatinovića u potresu teško oštećene, a osim “Šumara”, štetu je pretrpio i drugi Valdecov alegorijski kip - “Lovac”.
Oba su na krovište postavljena 1898. godine i čine dio Valdecova opusa, koji krasi pročelja nekih od najpoznatijih građevina u Zagrebu. Osim “Šumara” i “Lovca”, Valdecove skulpture mogu se vidjeti kao alegorije slikarstva i kiparstva na ulazu u Umjetnički paviljon, na Etnografskom muzeju, Klubu književnika...
Iako predstavljaju veliku kulturnu vrijednost, o njima se, čini se, ne zna previše. Više smo sati bez većeg uspjeha razgovarali s brojnim hrvatskim povjesničarima umjetnosti, no svi su nas, kada su Valdec i njegov “Šumar” u pitanju, preusmjeravali jedni na druge. Sve do Irene Kraševac s Instituta za povijest umjetnosti, koja se pokazala odličnom sugovornicom.
Alegorijski prikazi
Rekla nam je da je zgrada negdašnjeg Šumarskog doma građena od 1897. do 1898. godine prema projektu budimpeštanskog arhitekta Alexandra von Aignera, u kombinaciji talijanskog i njemačkog renesansnog stila.
Riječ je o najstarijoj monumentalnoj građevini zapadnog perivoja u okviru Zelene potkove. U arhitektonskom nacrtu koji je sačuvan u Državnom arhivu može se vidjeti da je arhitekt predvidio postavljanje dviju figura na atiku središnjeg rizalita zgrade.
Radilo se o alegorijskim prikazima vezanim uz šumarsku djelatnost. Autor figura je Rudolf Valdec, rođen u Krapini 1872. godine, koji uz Roberta Frangeša Mihanovića pripada prvoj generaciji hrvatskih modernih kipara školovanih u Zagrebu. Među njegovim poznatijim su djelima “Genij umjetnosti” na kući Vlahe Bukovca na Trgu kralja Tomislava 18 i “Alegorija Croatie” na Etnografskom muzeju.
- Te skulpture nisu se klesale u kamenu jer je to bio vrlo skup materijal, već u takozvanom umjetnom kamenu, koji je mješavina betona. Tako su bile puno čvršće i izdržljivije na vremenske utjecaje od kamenih skulptura - objašnjava dr. sc. Irena Kraševac, koja je na Institutu u zvanju znanstvene savjetnice.
Oduševljena je činjenicom da se “Šumar” pri padu s velike visine nije značajno oštetio.
- Čudo je da se skulptura nije razbila. Znači da je materijal doista vrlo otporan i čvrst. Ova zgrada, inače, zahtijeva što skoriju obnovu prema izvornom stanju, a to se može vrlo dobro rekonstruirati jer postoje izvorni nacrti - kaže.
Enes Quien s Akademije likovnih umjetnosti pružio nam je, pak, uvid u zanimljiv život kipara čija je skulptura sada u Uredu za upravljanje u hitnim situacijama. Čovjek zna uistinu mnogo, s obzirom na to da je o Valdecu napisao i monografiju.
Pavle Kalinić i spašena skulptura
- Rudolf Valdec jedan je od najvažnijih zagrebačkih kipara na prijelazu stoljeća, u periodu moderne, razdoblju vrlo burnih umjetničkih, ali i političkih događanja. Njegovi su radovi na najznačajnijim lokacijama u gradu, poput bivše zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Etnografskog muzeja, napravio je brojne alegorijske figure...
Zanimljivo je da je rođen u Krapini, u staroj kući Ljudevita Gaja. Gaj je preminuo u travnju 1872., a Valdec je rođen mjesec ranije. Otac mu je preminuo kad je imao samo pet godina - u dahu nam, iz glave, govori profesor Enes Quien.
Mladi Valdec izuzetno se zanimao za okultno. Bio je to tada trend, brojni intelektualci prisustvovali su različitim spiritističkim seansama, prizivali duhove na otmjenim zabavama ili su se priključivali različitim okultističkim društvima. Tako se 1907. Rudolf Valdec pridružio zagrebačkoj masonskoj loži koja je nosila ime “Ljubi bližnjega”. To ga je obilježilo za čitav život.
- Na Trgu bana Jelačića, na zgradi današnjeg Croatia Osiguranja, osam je njegovih alegorijskih figura. Te je radove naručio Dušan Plavšić, tadašnji direktor Jugobanke, također član iste masonske lože. On je kasnije Valdecu isporučio golemi račun za nepostojeće usluge, što je potpuno upropastilo kipara te je posve bankrotirao. Njegova udovica kasnije je morala prodavati vinograde kako bi otplatila dug - govori nam prof. Quien.
Udovica mu je, pak, bila Helena Čikoš Sesija, sestra našeg poznatog umjetnika Bele Čikoša Sesije. U njihovoj kući u Bosanskoj ulici u Zagrebu okupljali su se uglednici, umjetnici, političari... Svi su oni bili dio Valdecovog kulturnog, ali i masonskog kruga.
No, da se nakratko vratimo u prošlost, zanimljivo je da je Valdec kao petogodišnje dijete bez oca predan u ruke crkvenjaka. Tako je sa samo osam godina služio kao ministrant na misi koju je u zagrebačkoj katedrali predvodio Franjo Rački, kojeg je smatrao drugim ocem. Bilo je to 9. studenoga 1880., kada je Zagreb pogodio strašan potres.
Rudolf Valdec
Valdec i Meštrović
- Rački se bacio na njega da ga zaštiti, odveo ga je pod neki svod kako bi sačuvali živu glavu. 140 godina nakon što je Valdec preživio potres, preživio ga je i njegov ‘Šumar’, to je stvarno zanimljivost - kazuje naš sugovornik.
Upozorava da se o Valdecu uistinu nedovoljno zna i piše, a autor je nekih od najznačajnijih spomenika u Zagrebu.
- Kad je osnovana Akademija, tada Viša privremena kraljevska škola za umjetnost i obrt u Zagrebu, Valdec i Robert Frangeš Mihanović bili su prvi predavači kiparstva. Valdec je predavao dekorativno kiparstvo.
Napravio je šest portreta Franje Račkog, osam skulptura biskupa Josipa Juraja Strossmayera, kojim je bio gotovo opsjednut, skulpture Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Ivana Mažuranića, koje danas stoje ispred zgrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, zatim nadgrobne spomenike Račkome i Silviju Strahimiru Kranjčeviću, Strossmayerovu posmrtnu masku te njegovu nadgrobni portret, koji se nalazi u đakovačkoj katedrali... Ali prije svega bio je nepopravljiv idealist kojem Crkva, koja ga je odgojila, na kraju nije vjerovala jer su mu zamjerali što je mason - nabraja profesor Quien.
Primjerice, spomenik J. J. Strossmayeru na kraju je radio Ivan Meštrović.
- Bio je jedanaest godina mlađi od Valdeca. Raspisan je natječaj za taj spomenik, a Meštrović je dobio posao mimo natječaja jer je Crkva Valdecu zamjerala masonstvo. Nisu tada znali da je i Meštrović mason - objašnjava naš sugovornik epizodu koja je kipara, kaže, silno zaboljela.