ZAGREB - Čedo Prodanović u stanu drži bit’ će, misli, nekoliko tisuća LP-a i oko 4000 CD-a. Koliko toga stvarno ima, dodaje zatim, nema pojma, jer riječ je samo o “odokativnoj” procjeni. Davno je, priča pasionirani slušač jazza, prestao brojati. Kako tu svoju fonoteku organizira, koji je “ključ”? Ima li stvari koje ne takne desetak godina, na koje je odavno zaboravio? “Često kada se vraćam s putovanja iz inozemstva donesem 50-100 novih CD-a. Sve to, naravno, ne stignem preslušati, zato ih niti ne slažem po nekom redoslijedu. U ovom mom kaosu nema sistema”, smije se.
Veza zagrebačkog odvjetnika s jazzom, stabilna i duga, datira od konca 1960-ih. “Razvijao sam se od soula, bluesa, R’n’B-a do jazza. U mladosti sam bio diskofil. Prijatelj je imao diskoteku, oduševljavao nas je fusion i Miles Davis.”
“Mercy, Mercy, Mercy” Joea Zawinula, u izvedbi Cannoball Adderley, krajem 1960-ih, definitivno ga je preobratila na jazz. “Predstavljala je za mene potpuno novi glazbeni izričaj, veliki događaj, užitak. Isti učinak imala su dva ‘prevratnička’ albuma Milesa Davisa ‘In a Silent Way’ i ‘Bitches Brew’.”
U to doba opčinjenost jazzom činila ga je, šalili su mu se prijatelji, ponešto socijalno disfunkcionalnim. “Čitavo me vrijeme bio glas da uništavam novogodišnje tulume. Roditelji su uvijek Novu godinu dočekivali izvan Zagreba, pa je moje društvo obično organiziralo doček kod mene u stanu. Ja bih, na opće negodovanje, puštao svoje ploče i, po mišljenju prijatelja, razbijao novogodišnju atmosferu. Šalili su se da svoj dolazak uvjetuju mojim obećanjem da im neću čitavu noć puštati ‘bušmane’.”
Neke nove vibracije
Zbog jazza je stršao i u JNA. “Dok sam služio vojsku, unutar Škole rezervnih oficira čija se zgrada nalazila u strogom centru Karlovca, bio sam, između ostalog, zadužen za društveni i kulturni život. Vodio sam internu radio stanicu, a preko razglasa puštao tada meni vrlo drage Weather Report. Kako se razglas čuo i u gradu, a do tada se s njega puštala samo narodna muzika, mladi Karlovčani koji su čuli ove nove ‘vibracije’ počeli su se raspitivati što se to dešava i tko je ta osoba koja pušta njima nepoznatu, ali zanimljivu muziku. Završilo je tako da sam sa svojim pločama svake subote bio pozivan na razne tulume po Karlovcu.”
Odluka nije intelektualna
Nije tradicionalni džezer nakačen samo na 1960-te, 1970-te. Kaže da je “ažuran”, to će reći da je od Milesa Davisa stigao do elektronskog jazza, Erika Truffaza, Ludovica Navarrea… “Otvoren sam i za drugu glazbu koja inklinira jazzu; De Phazz, Alice Russell, The Cinamitc Orchestra, Tom Waits, Norah Jones, Elvis Stanić…
‘Moja’ top lista bi po nekoj kronologiji izgledala ovako: Miles Davis, The Mahavishnu Orchestra, Weather Report, Return to Forever, Eberhard Weber, Jan Garbarek, Oregon, Keith Jarret, Garry Burton, Masada, Christian McBride, Erik Truffaz, Bugge Wesseltoft, Nils Petter Molvaer, E.S.T.” Švedski jazz trio E.S.T. Prodanovićevi su trenutni glazbeni favoriti, tim mu je više žao što su se, nakon što je pijanist Esbjörn Svensson poginuo roneći, razišli.
Za Prodanovića je jazz “muzika na koju ima neku rezonancu”. Citira Armstronga koji je, kad su ga pitali što je to jazz, odvratio: “Ako morate pitati, nikada nećete saznati.”
“Odgovoriti na pitanje zašto volim jazz je jednako teško kao i objasniti zašto volim apstraktno slikarstvo. Možda o tome nemam dovoljno teoretskih spoznaja i objašnjenja, ali ih ‘osjećam’, na njih reagiram emocionalno. Nije to neka intelektualna odluka, slušat ću jazz pa onda slušam jazz. Jasno da zavisi od okruženja,ako nemaš informaciju, ne znaš što ti se sviđa, klasični jazz je mnogima dosadan, no ima grana jazza koje bi dosta ljudi voljelo kad bi imalo prilike čuti. Za mene, koji sam svoje prve muzičke afinitete bazirao na soulu, bluesu, R’n’B-u, jazz je predstavljao ulaz u neke nove prostore slobode, muziciranja neograničene forme, improvizacije i vrhunske umješnosti izvedbe. Premda za jazz vrijedi pravilo da nije najvažnije koje će se tonove /melodiju odsvirati već kako će ih se izvesti, uvijek me iznova oduševe i kompozicije koje skladaju neki meni dragi autori.”
Plesanje po stolovima
Spominje da je, predvidljivo, “hodočastio na mnoge jazz koncerte i festivale”. Teško mu je napraviti sasvim sužen izbor onih koje ponajbolje pamti, pa reda: “Izdvajam koncert Charlesa Brauna (blues) u San Franciscu 1996., Dr Johna u Blue Noteu u New Yorku, St Germain i Yellowjackets u Haagu, Wayne Shorter quartet u Ljubljani, Lucky Piterson u Ženevi, Zawinul Sindicate u Opatiji, Ornette Coleman na jazz festivalu u Zagrebu, koncerti: grupe OM sa Dom Um Romaom, Return to forever, Charlesa Loyda, Davea Douglasa, Branforda Marsalesa u Zagrebu…”
Baš svi? “Svi su mi ti koncerti ostali u pamćenju zbog posebne ‘kemije’ između dobro raspoloženih glazbenika i oduševljene publike. Bio sam na puno koncerata gdje su izvođači bili savršeni, ali njihova izvedba nije doprla do publike, izostao je onaj pravi doživljaj.”
Pamti da je Dr. John tokom koncerta u Blue Noteu, gdje se sjedi za stolovima ili šankom, uspio svu publiku dići na noge, nakon čega se on svirajući popeo na stolicu, slijedila ga je i većina prisutnih, pa su svi plesali na stolovima.
Dok je bio u Haagu, odlazio je na North Sea Jazz Festival, odnedavno prebačen u Rotterdam. U ta tri dana koliko bi trajao (na 15-ak odvojenih prostora unutar kongresnog centra) od nešto iza podne do dva sata ujutro izredalo bi se stotinjak najboljih sastava i izvođača gotovo svih vrsta jazza. “Tamo ste zaista mogli čuti što god poželite. Jedini problem mi je bio što se često nisam mogao odlučiti koga slušati, jer bi se u isto vrijeme odvijali koncerti više meni omiljenih muzičara. Tako sam, kao muha bez glave, trčao od bine do bine, uvijek žaleći što nisam još nešto uspio čuti.”