Osjećala sam se kao zarobljenica, sa svojim mužem u kućnom pritvoru i 350 novinara, tim čoporom pasa u lovu, pred kućom. Ali, sve sam to danas ostavila iza sebe i s tim sam se iskustvom obračunala na svim razinama, i javno i privatno. Točka. Gotovo - tako u intervjuu za njemački magazin Spiegel govori francuska novinarka Anne Sinclair u osvrtu na skandal kojemu se ni kriva ni dužna našla u središtu prije dvije godine, kada je njezin tadašnji suprug Dominique Strauss-Kahn prvo optužen, a onda oslobođen optužbe da je silovao sobaricu u njujorškom hotelu Sofitel.
Nestvarno iskustvo
Sinclair se u međuvremenu rastala od nekadašnjeg čelnika Međunarodnog monetarnog fonda i danas živi s francuskim povjesničarem Pierreom Noraom.
U vrijeme izbijanja afere, otvoreno je stala na stranu svog muža i pridružila mu se u New Yorku, gradu u kojemu je on morao ostati na uvjetnoj slobodi i gradu u kojemu je ona rođena. - Bilo je vrlo neobično i nestvarno iskustvo vratiti se u New York pod takvim okolnostima. Zbog bolnih okolnosti, ponovno sam se vidjela prisiljenom još jednom živjeti u gradu u kojemu sam rođena i gdje sam provela dio svog djetinjstva kao zarobljenica Amerike, na neki način.
Nasilje i nepravda
Nisam bila pripremljena na to da će taj dio mojih uspomena, koje počinju u Francuskoj, završiti s tako tužnim, prisilnim boravkom u Sjedinjenim Državama. Niti sam bila spremna za sukob tih slika iz prošlosti s kaosom stvarnosti. Odjednom sam se našla u potpuno drugačijem okolišu nego što je to bio grad moje mladosti. New York je bio grad koji mi se kao djetetu činio čarobnim - odmori, Božić, snijeg u Central Parku, bježanje iz škole. A tada, u vrijeme tih događaja, odjednom je postao sinoniman s nasiljem i nepravdom za mene i moje voljene. Ali, danas sam sve to prerasla - govori jedna od najpoznatijih francuskih novinarki, koja danas predvodi francusku verziju Huffington Posta. Anne Sinclair rođena je 1948. godine u New Yorku jer je njezina židovska obitelj tamo pobjegla iz Pariza 1940. godine pred nacistima (njezino pravo prezime je Schwartz, ali ga je Annein otac Robert promijenio u nasumično odabrano Sinclair kako bi zaštitio članove obitelji koji su ostali u Francuskoj, pošto su Nijemci znali prezimena svih francuskih oficira koji su se borili s De Gaulleom u izgnanstvu).
Njezin djed s majčine strane, Paul Rosenberg, bio je jedan od najpoznatijih međuratnih dilera umjetninama i o njegovom je životu Sinclair napisala knjigu “21 rue la Boétie”.
Rosenberg je bio kolekcionar, stručnjak za umjetnost i impresario slikara kao što su Pablo Picasso, Henri Matisse, Georges Braque i Fernand Leger, a Sinclair danas priznaje da se sramila svog nasljeđa.
Galerija Rosenberg
Prvi umjetnik s kojim je Rosenberg potpisao ugovor bila je Marie Laurencin, muza pjesnika Guillaumea Apollinairea, 1913. godine. Picassa je dodao 1918., Braquea 1923., Legera 1926. i Matissea 1936.
Na adresu Rue La Boetie 21 (po kojoj je nazvana knjiga) otvorio je galeriju Rosenberg, koja je bila stjecište umjetnika i inovatora toga doba; suvremeni umjetnici izlagali su u prizemlju, a klasici, kao Degas, Renoir i Monet, su svoje mjesto imali na katu. Prodati Picassa u to doba nije bilo lako, tvrdi Anne.
- Moja mama te djed i baka uvjeravali su me da nije prodao nijednog Picassa sve do 1925. godine. Prva Picassova izložba u Rosenbergu održana je 1919. i na njoj je bilo izloženo 167 crteža. Ljudi su se smijali. Pokazivali su na te naškrabane crtarije i rugali se. Neki su kritičari reagirali s nerazumijevanjem, čak i neprijateljstvom, ismijavali su se s onim što su nazivali slikama iz ludnice - prepričava Sinclair.
Poseban odnos
No, njezin djed i Picasso imali su poseban odnos. Jedan drugoga su oslovljavali s “dragi Pic” i “dragi Rosi”, a Rosenberg je slikara 1919. nagovorio da se doseli u kuću do njegove galerije. Paul Rosenberg bio je fasciniran Picassom i plaćao mu je za slike više nego što je to bio običaj: 50 tisuća franaka za velika platna i 12 tisuća za manje akvarele (Sinclair tvrdi da se ti iznosi mogu prevesti u današnje eure). Znao je od njega naručiti po 100 slika odjednom.
I Anne Sinclair upoznala je velikog slikara i upropastila je priliku da naslika njezin portret.
- Imala sam 14 godina i Picasso je mojoj mami predložio da me naslika. Rekao je : ‘Vidim da ima oči posvuda!’ Bila sam tako zapanjena da sam pobjegla plačući, odlučna da ne sjedim za tog kradljivca lica. Bojala sam se da bih bila naslikana s iskrivljenom vizurom, kao Picassova ljubavnica Dora Maar, čije portrete nisam nikako voljela - prisjeća se Anne Sinclair.