ZAGREB - Uskrsnuće kao pobjeda nad smrću, uskrsnuće kao pobjeda nad Zlim (tj. nad personificiranim zlom, Sotonom), uskrsnuće kao Spasenje - to su tri ključna pojma koja su se našla 1992. u kratkom slovu pape Ivana Pavla II. hodočasnicima iz ratom pogođene Hrvatske. U tim trima pojmovima sadržana je i simbolika kršćanskog (ne samo katoličkog) Uskrsa.
Uskrs i tjedan koji mu prethode imaju u kršćanstvu - a time i u civilizaciji obilježenoj sada više tom religijom negoli tom vjerom - izniman simbolički sadržaj koji zadire u sam pojam ljudske egzistencije, a ukorijenjen je dobrim dijelom u egzistencijalne krize čovjeka u razdobljima davno prije Krista.
Prema mnogim religiolozima, mit o uskrsnuću vezan je sa slavljenjem ponovne pojave vegetacije na zemlji, svake godine, o kojoj je ratarskim narodima ovisio život.
Vezuje se, u tom pogledu, za proljetne svetkovine oko proljetne ravnodnevnice ili ekvinocija, pa tako pripada u isti ciklus u kojemu se slavi i zimski suncostaj ili solsticij (dan ponovnog jačanja Sunca) kada je otprilike lociran i Božić.
U isti ciklus pripadaju i ljetne žetvene svetkovine (uz koje se u nas vezuju ivanjski krijesovi).
U tom sklopu više je pretkršćanskih religija vezivalo uz taj mit i ponovno rađanje svog boga.
Iz mrtvih su uskrisivali egipatski Oziris, babilonski Tammuz, fenički Adonis, frigijski Atis, perzijski Mithra, a i manje poznati Sandan, bog plodnosti u Tarsu, rodnom mjestu sv. Pavla Apostola, koji je kršćanstvu dao osnovni organizacijski, a vjerojatno i teološki oblik.
Iz podzemlja i svijeta mrtvih na zemlju se u Nordijaca u proljeće vraćala i Ostara ili Eostre, boginja zore (čije ime čuva u sebi germanske nazive i za zvijezde - star, stern - i za istok - east, est, ost, odakle rudi zora, u starih Grka boginja Eos), kojoj je bio posvećen travanj (u njih Eostur-Monath), pa se po njoj Uskrs u engleskome i dalje zove Easter, čuvajući u tom imenu uspomenu na nekadašnju svetkovinu proljeća. To je uočio još Beda (engleski povjesničar s početka 8. stoljeća), podsjetivši već tada na sličnosti između Eostre i grčke Persefone/ Demetre, odnosno rimske Proserpine/ Cerere. Istu funkciju imala je i Ereš-Kigal, babilonska kraljica Smrti, ali nije bila daleka ni dvolika božica mati u Slavena, Živana/ Morana.
Umirali su i uskrisivali i bogovi drugih religija: Odin/Wotan, Baldr (koji se ne vraća svakog proljeća, nego čeka na drugom svijetu kraj ovoga svijeta), te u Slavena (kasnije potisnuti) sunčani bog Svarog (mit o Hrelji itd.).
S kultovima preporoda i plodnosti izravno su vezani simboli koji su iz pretkršćanskih religija prešli u uskršnje običaje, poput pisanih jaja i uskršnjeg zeca (u nekih kunca).
Iako okruženi religijama u kojima je pojam uskrsnuća bio nazočan, Židovi nisu vjerovali ni u kakvo uskrsnuće, a specijalno ne u uskrsnuće tijela. “Nema ni djela, ni umovanja, ni spoznaje, ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš”, piše u Propovjednika (9, 10) koji kaže i ovo: “Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost. I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju” (3, 19-20).
Tek nekih dvjestotinjak godina prije Krista javlja se i u Židovâ ideja uskrsnuća, koju pak osporavaju saduceji (uz farizeje tada vodeća sljedba u židovstvu).
Ideja o uskrsnuću povezuje se tada s paralelnom i nešto starijom mesijanskom idejom (o spasitelju i otkupitelju), a one se zajedno nadovezuju na neke bitno starije naznake koje možemo pratiti još od psalama - ali ne još kao cjelovita vjerovanja.
Zapravo se ne može govoriti o cjelovitoj ideji uskrsnuća u židovstvu, jer kada se ona do kraja konstituirala, istodobno se zapravo i odvojila od židovstva, jer je na njoj utemeljena nova vjera, kršćanstvo.
Kršćanski pojam uskrsa na scenu civilizacije donosi nov oblik transcendencije koju prethodne nade u obnovu života nisu imale. Od tog povijesnog trenutka - koji se priprema od Psalama ali punu snagu, kadru da se raširi u univerzalnu ideju, stječe s Pavlom (posljednjim svjedokom boravka uskrslog Isusa na zemlji, prema Djelima apostolskim) - sam pojam ljudske egzistencije u cjelokupnoj misaonoj ekumeni obilježen je jednom dilemom: ili smrt jest smrt, dakle prestanak života kako kaže sam taj pojam, ili je pak smrt za čovjeka, jedino biće u prirodi, samo moment prijelaza iz ovozemaljskoga, mučnog i vremenitog života, u transcendentni život vječni (treća solucija - vjerovanje u seljenje duše iz jednog života u drugi, tj. metempsihoza - ipak je varijanta vjerovanja u transcendenciju istog života). Htjeli ili ne - jer u igri je ipak sam opstanak jedinke - tema je to kojoj nema objektivnog pristupa. Svaki autor je obilježen vlastitim stanovištem, gnostičkim (vjerskim ili nevjerskim, teističkim ili ateističkim) ili pak agnostičkim.
A to je istodobno tema koja je ugrađena, mutatis mutandis, u svaki genetski kod, jer je upravo genetski kod transcendentalni element ne transcendentne, nego vremenite egzistencije svakog bića.
Riječ je, naime, o tome da u sklopu kategorije opstanka, uz nagon za samoodržanje (zbog kojega smrt i jest primarno egzistencijalno pitanje), opstaje i nagon za održanjem vrste, u momentima jači od prethodnoga, nagon da održimo egzistenciju vlastitih svojstava ako već nismo kadri održati egzistenciju sebe. I to posve neovisno od toga da li egzistenciju sebe poimamo kao svijest (ako smo ljudi), ili je ne poimamo nego je imamo kao takvu (ako smo, primjerice, spužve ili morski konjici, ta milolika niža životinja u kojoj otac pjestuje potomke).
Potpisani autor - obilježen vlastitim uvjerenjima - vidi sam pojam uskrsa, kao i potrebu za njim, iskazom čovjekova transcendentalnog bića, imanentnoga tom tipu samoorganizacije materije, ali mu ne pada na um da osporava onoga tko upravo u tome vidi intervencije više i nespoznatljive svijesti (poznate uglavnom pod imenom Boga) a ne slučajni hir materije.
Pojam uskrsa, kršćanskoga, kakav dakle pozna naša civilizacija, neodvojiv je od pojma muke. Kako opće (muke života i smrti od koje je uskrs izbavljenje), koja u svakoga postaje pojedinačna (do Camusove teze da je samoubojstvo jedini zbiljski filozofski problem), tako i posebne, dakle Muke, Pasije, nadasve mučne smrti Isusa na križu koji time plaća cijenu uskrsa: svoga (u mjeri u kojoj je i sam čovjek, a koncili su trebali da bi većini kršćana utuvili to uvjerenje o dvostrukoj naravi Kristovoj, simbolizirano u dvama skvrčenim prstima pravoslavaca dok se križaju) i sviju ostalih ljudi.
Stoga je dijalektika Muke i Uskrsa (kao simbola svake muke i svakog uskrsa) duboko obilježila cijelu kršćansku civilizaciju, s time što je već u samom početku kršćanstva došla do izražaja tipična sklonost svakog sistema dogmatskom monizmu na uštrb dijalektike, pa je tako čak i sam datum Uskrsa, odnosno način njegova izračunavanja bio podvrgnut jednoj od dviju težnji: maloazijskih crkava da akcentiraju Muku (slaveći stoga Uskrs striktno u nedjelju poslije 14. nisana po židovskom kalendaru, pa zato nazvani i “četrnaestnicima”) ili većine drugih da akcentiraju uskrsnuće (slaveći stoga Uskrs prve nedjelje po punom mjesecu u proljeću, što je prihvatio Nicejski koncil 325. - za razliku od pape Viktora, tridesetak godina ranije, kojega je tek sv. Irenej odvratio od nakane da izopći sve koji ne slave Uskrs kao maloazijski “četrnaestnici”).
Možda je izraz tog dvojstva i to što se u nas Uskrs zvao i Vazam/Uzem, možda po beskvasnim (hljebovima) - tŕ ázyma (na grčkome, jer je u nas dio pojmova prešao iz bizantske prakse, pa tako i štokavski i čakavski Hrvati Krista zovu grčkim načinom: Isus, dok samo kajkavski Hrvati rabe latinski način: Jezuš) - a možda i po glagolu vazesti/uzeti, što za Šetku znači ponovno uzimanje mesa po korizmenom postu, ali bi moglo značiti i uzimanje (prihvaćanje) žrtve (fra Šetka smatra da je precima bio preči želudac od smisla - a možda i ne griješi).
1. Pribijanje na križ izmislili su Perzijanci oko 300. godine pr. n. e., a usavršili Rimljani 100. g. pr. n. e.
2. To je najbolnija smrt koju je čovjek ikad smislio.
3. Bila je rezervirana prije svega za najopakije muške kriminalce.
4. Isus je odbio anestezirajući vinski ocat koje mu je ponudio rimski vojnik zbog svog obećanja u Mateju 26:29, “A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga - novoga - s vama piti u kraljevstvu Oca svojega”.
5. Isusu je skinuta sva odjeća, koju su si podijelili rimski čuvari. To je bilo ispunjenje Psalma 22:18, “Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju”.
6. Razapinjanje je bilo garancija da će Isus umrijeti stravičnom, sporom, bolnom smrću.
7. Nakon što je pribijen na križ, Isus je morao održavati anatomski nemoguć položaj.
8. Koljena su mu bila savijena pod otprilike 45 stupnjeva, i svoju je težinu bio prisiljen nositi mišićima svojih bedara - što je anatomski položaj koji je nemoguće održavati više od nekoliko minuta bez jakih grčeva u mišićima bedara i potkoljenice.
9. Isusovu su težinu nosila i njegova stopala, koja su bila probijena čavlima.
10. Kako su se mišići Isusovih donjih udova umarali, težina tijela prebacila mu se na zapešća, ruke i ramena.
11. U roku od nekoliko minuta nakon što je stavljen na križ, Isusova ramena su se iščašila.
12. Nekoliko minuta kasnije iščašili su mu se zapešća i laktovi.
13. Zbog iščašenja gornjih udova su mu ruke bile 23 centimetara duže nego što je to normalno, što se jasno vidi i na posmrtnom platnu.
14. Uz to, ispunjeno je proročanstvo iz Psalma 22:14, “Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše”.
15. Nakon su se Isusu iščašila zapešća, laktovi i ramena, težina njegova tijela na gornje udove uzrokovala je rastegnuće prsnog mišića.
16. Te vučne sile dovele su do toga da su mu se rebra izvukla prema gore i prema van, u posve neprirodan položaj. Njegov je grudni koš zbog toga neprestano bio u položaju maksimalnog udaha.
17. Da bi izdahnuo, Isus je morao koristiti silu svog tijela, napraviti pritisak na nokte svojih nogu, kako bi pridigao tijelo i omogućio rebrima da se pomaknu prema dolje i prema unutra i da istisnu zrak iz pluća.
18. To je bilo iznimno naporno jer su mu mišići nogu, savijeni pod 45 stupnjeva, bili iznimno umorni, u grčevima i u anatomski problematičnom položaju.
19. Za razliku od svih hollywoodskih filmova o raspeću, žrtva je bila iznimno aktivna.
20. Razapeti ljudi bili su fiziološki prisiljeni pomicati se gore dolje na križu, oko 30 centimetara, kako bi mogli disati.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA