Čovjek koji ne nosi glazbu u sebi, niti biva ganut skladom slatkih zvukova, sklon je intrigi, prijevari i izdaji - citirao je sms Deutsch Shakespearea u “Mletačkom trgovcu” kada smo razgovarali o glazbi. Na stoliću se nalazilo nekoliko knjiga, na vrhu “Zagreb 1941. - 1945.” Ive Goldsteina, dobra literatura, čak za Hrvatsku malo neuobičajena u uredima predsjednika uprave velikih kompanija kao što je Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic Grupe.
Big Ben sedamdesetih
Noć prije, u četvrtak prošloga tjedna, Tedeschi je kao sms Deutsch puštao mjuzu u Pepermintu. Bio mu je to jedan od rijetkih takozvanih komercijalnih nastupa, onaj kakav DJ-i rade u noćima u kojima posjetitelji kupuju ulaznice, iako mu je to gotovo šezdeseti nastup u karijeri DJ-a. On se ustvari ne smatra DJ-em, nekako mu je to preuzeto jer smatra da su DJ-i odlični u tehnici i radije za sebe kaže da je straight music selector, sms, nego DJ. A kada se njegovo prezime napiše na njemačkom, to je jednostavno sms Deutsch.
- Pričao mi je Ozren Kanceljak da su sredinom 70-ih u Big Benu bile tzv. glazbene slušaonice na dva kata. U podrumskom je prostoru nasred podija stajao Milan Mlakar sa svojim asistentima koji su puštali ploče koje je on, pak, najavljivao poput radijskih DJ-a. Na taj je način zabavljao i informirao, pa čak i educirao goste. Bitan je kontekst - govori Tedeschi. - U to je vrijeme to bio praktički najbrži neposredan izvor informacija o glazbi. Radijski programi su kasnili, nije bilo ni privatnih radiopostaja, a najnovije ploče su se iz inozemstva nabavljale ili kod švercera ili preko rodbine vani - sjeća se uspješni biznismen. Po tom principu nekako radi i danas. - Bitno mi je da odabirem i prezentiram, a manje se bavim tehnikom miksanja i tehničkim rješenjima zbog kojih DJ-e možemo doživljavati i kao muzičare. Među njima ima pravih virtuoza, oni sviraju gramofone, plejere... - objašnjava Tedeschi.
Počeo je kao klinac
Počeo je kao klinac, onako kako počinju svi, samo što se iskreno zaljubio u glazbu i ostao blisko povezan s njom. Nikada nije pošteno naučio svirati niti jedan instrument, iako je pokušavao s gitarom, ali nije bio dovoljno uporan. - Svi smo tada snimali kazete, slušali smo radio s prstom na gumbu rec - podsjeća na vrijeme kada je i on, kao i većina njegovih vršnjaka, skidala glazbu s radija i kupovala tek pokoju ploču mjesečno. - Razmjenjivali smo ploče pa to znači da smo slušali četiri ili pet ploča mjesečno, po milijun puta, svatko je snimao neke svoje kompilacije na kazetama i u tome smo se natjecali - opisuje doba i tehnologiju života s kazetama, koja se pojavila i nestala u dvadesetak godina.
“Visio” je u Jabuci i drugim klubovima, družio se sa starijim DJ-ima kojima je bilo simpa što se i on mota u njihovu svijetu sve dok nije postao konkurencija.
Prvi nastupi
- Mogao sam puštati mjuzu u Jabuci dvadeset minuta prije početka programa i još deset na samom početku, a onda je Alen Kosanović preuzimao gramofone i miks-pult - opisuje svoje prve nastupe pred publikom i s osmijehom se sjeća kako je to funkcioniralo samo četiri ili pet puta jer “nakon petnaest minuta na podiju se skupila ekipa koja je zaplesala na moju glazbu pa je Alen nabrzinu odlučio da je trenutak da on stane za gramofone rekavši: Hajde mali, pusti sada mene”. - Nije bilo lako dobiti šansu za nastup u nekom klubu, prava je šansa došla kasnije - priča Tedeschi o prvim nastupima u ondašnjim klubovima.
Otišao u inozemstvo
Tada je bilo i malo radiostanica koje su puštale dobru glazbu, a Tedeschi je kratko vrijeme uređivao emisiju na Radiju Velika Gorica. Na Radio 101 pozvan je puno kasnije, ali to više nije bio radio s kojim se glazbeno formirao. S devetnaest je godina otišao u inozemstvo, žešće je zagrizao u svijet biznisa pa karijeru ipak nije napravio za miks-pultom, nego u poduzetništvu, u izgradnji kompanije. - Druge su stvari bile u fokusu, nestalo je vremena za glazbu, obaveze u biznisu bile su sve veće - priča o tome kako ipak nije postao profesionalni DJ, nego biznismen čije se ime respektira u kabinetima svih vlada u susjedstvu. U hrvatskoj Vladi je možda opuštenije jer se poznaje s Milanovićem, bliski su generacijski, glazbeno, studirali su na istom fakultetu pa kada se Milanović, čak i kao premijer, pojavi u prostoru u kojemu je glavni sms Deutsch, pozdravi majstora za pultom. I to nije odmjeravanje autoriteta, već friendly pozdrav, izmjena nekoliko riječi kao što se uvijek dogodi kada Tedeschi slaže program. Tako je bilo i na Badnjak kada je Tedeschi, sada već tradicionalno na taj dan, puštao glazbu tijekom dana u Pepermintu, a Milanović navratio na piće u klub.
Tijekom rata nije niti slušao glazbu, nije se mogao u cijeloj depresiji, vijestima prepunim stradanja, posvećivati glazbi, zatvarati se da bi slušao, dati joj da bude izvor uživanja.
No, kada se vratio gramofonima i playerima, ispalo je zanimljivo. Prvi javni nastup imao je u rasprodanom Boogaloou prije pet godina. Budući da je član Pipsa, nastupao je u klubu jer je dogovor za nastup benda zahtijevao da osiguraju nekoga tko će nakon koncerta zabavljati publiku. A bend nije imao lovu kako bi angažirao profesionalnog DJ-a.