Ledene vode sjevernog Atlantika skrivaju velik plijen potopljenih brodova i ljudskih sudbina, plaše nas, ali nas i podsjećaju na vječni nagon da ih pobijedimo, pripitomimo. Godine 1912. potopile su Titanic, s njim i snove 1514 putnika, princeza, mornara, tajkuna, iseljenika, lopova, iseljeničkih obitelji, a činilo se da tonu i snovi o nezaustavljivom napretku cijele jedne generacije, što se samo dvije godine kasnije, u kataklizmi Prvoga svjetskog rata, nažalost pokazalo točnim.
Sto godina nakon potonuća Titanica ta nas priča još fascinira.
Fascinacija Titanicom
Slika te divne grdosije koja u mraku tone u ocean s još upaljenim svjetlima i ljudima u očajnom trku po palubama na kojima nema dovoljno čamaca za spašavanje ukorijenjena je duboko u našu podsvijest.
Samo je 705 ljudi ostalo živo da ispriča priču o Titanicu. Ipak, njegova veličina i lude ideje njegovih tvoraca još nas intrigiraju, kao i ljude okupljene prije sto godina na gatu u Southamptonu u Velikoj Britaniji, koji su ispraćali Titanic na, kako je trebalo biti, najbrži put od Europe do Amerike u povijesti.
Na dnu oceana
Memorijalni brod Balmoral upravo je zbog toga na Uskrs isplovio iz Southamptona u Velikoj Britaniji i preko Cherbourga u Francuskoj i irskog Cobha izići će na Atlantik na put za New York. S 1309 fanova Titanica putuje i trideset preživjelih putnika potonulog broda i potomaka žrtava. Balmoral će baciti sidro na mjestu gdje je Titanic udario u santu leda točno 15. travnja, kada se tragedija i dogodila.
Putnici će nad olupinom slavnoga broda koja leži na dnu oceana odati počast žrtvama u dva sata ujutro, kada je Titanic potonuo. U more će baciti vijence i predmete, uspomene na žrtve.
Poziv na bojkot
Nakon toga nastavit će uživati dvostruko, za sebe i za putnike Titanica koji tada nisu nastavili putovanje.
Plesat će, večerati, jela ista kao onda, zabavljati se uz orkestar koji će svirati iste pjesme kao na Titanicu i družiti se. Neki će se možda i zaljubiti kao Rose i Jack u filmu “Titanic” Jamesa Camerona, i svi će čekati da nakon 12 dana plovidbe na ulazu u New York ugledaju Kip slobode.
Jer upravo je ta slika 1912. povezivala bogataše koji su na gornjoj palubi igrali tenis i slijepe putnike koji su se skrivali u kotlovnici.
Bilo je puno kritika na internetu, mnogi su ljudi zgroženi što se od tragedije Titanica pravi cirkus, smatraju da zabavno krstarenje nije način odavanja počasti žrtvama i da je ideja neukusna. Prozivaju organizatore da profitiraju na morbidnom voajerizmu, ali čini se da je više onih koji smatraju da u ideji o memorijalnom putovanju Balmorala, nesavršenoj kakva jest, ima nečeg duboko ljudskog.
Neki potomci žrtava na blogovima su pozvali na bojkot krstarenja; žena kojoj je pradjed poginuo na Titanicu napisala je “da neće netko možda memorijalno skočiti u ledeni Atlantik na mjestu gdje su ljudi opisivali da im je bilo kao da im tisuću noževa probadaju tijelo?
(...)