Slomljeno se srce može zaliječiti na niz načina. Neki odu psihijatru, neki svećeniku, neki u noćni život, a neki zarone u pop-kulturu, ponajviše tugaljive pjesme. Međutim, savjeti koje raznorazni stručnjaci daju onima koji su voljeli i izgubili uglavnom su slični, općeniti i – neinventivni.
Otkad pišem o videoigrama, a ima tome već skoro devet punih godina, pročitao sam nemali broj članaka u kojima su autori opisali kako su im igre pomogle da prebrode kakvu veliku nedaću ili traumu, najčešće pogibiju bliske osobe. Igre za kojima su posegnuli uglavnom su bile meditativne poput istraživačke “Što je ostalo od Edith Finch” ili tople i slatke poput društvenog simulatora “Animal Crossing”.
Kad je moj najbolji prijatelj koji živi u Osijeku u srpnju prekinuo sa svojom djevojkom s kojom je bio u vezi više od pet godina, prvo sam posegnuo za uobičajenim savjetima kakvi se na internetu mogu naći za nekoliko minuta. Iako neloši, nisu davali opipljive rezultate. Dani su naprosto bili predugački, a njegova duša previše ranjena da bi slušala razum.
A onda najednom – tračak nade. Kako dijelimo ljubav prema videoigrama i zajedno igre igramo već 20-ak godina, on me pitao ima li igara koje bismo mogli igrati u tandemu. Kao iz puške, ponudio sam mu akcijski RPG s elementima horora “Bloodborne” (2015.) japanskog redatelja Hidetake Miyazakija, krajnje turobna igra u kojoj igrač nastoji otkriti zašto je fikcionalni gotički grad Yharnam poharala tajanstvena bolest i njegove stanovnike pretvorila u groteskne krvožedne zvijeri. Bio je to pun iako atipičan pogodak.
Ono što “Bloodborne” čini izvrsnom igrom, jednom od najboljih koje su izašle u 21. stoljeću – zloslutna atmosfera, maštovita i složena priča te furiozna akcija – čini je izvrsnom igrom za liječenje slomljenog srca jer od igrača traži usredotočenost. U njoj nema “laganih” neprijatelja, svi ga mogu vrlo lako i brzo skratiti za glavu. Čim je čovjek fokusiran na nešto, lakše će se oduprijeti sjeti. Videoigre zaista mogu sve.