Igra odgonetanja ‘Blue Prince‘ traži čelične živce i veliku koncentraciju

Avanturistička videoigra odgonetanja “Blue Prince” (Plavi princ) redatelja Tonde Rosa počiva na naoko jednostavnoj premisi. Igračev lik, dječak Simon P. Jones, od svog praujaka naslijedi raskošno imanje na planini Holly koje čine golema vila, poveće zemljište te još poneki objekti. Međutim, vlasnik vile postat će tek nakon što pronađe njezinu skrivenu 46. sobu. Kad dječak dođe na lice mjesta, igrač i on doznaju da će potraga za tajnovitom sobom biti velik izazov. Dok traži sobu 46, Jones ne smije prespavati u kući jer se njezin tlocrt svaki dan promijeni. Uz to, on odlučuje kako će taj tlocrt izgledati. Predsoblje na samom ulazu u vilu i pretkomora koja vodi do sobe 46 jedine su dvije sobe koje su uvijek na istom mjestu. Ostale 43 dječak mora svaki dan ucrtati na tlocrt vile. U nekim se sobama nalaze posebni predmeti poput ključeva za zaključane sobe ili lopate, a neke će mu sobe omogućiti da na zanimljive načine manipulira vilom. Jonesov dnevni istraživački fond iznosi 50 koraka – jedan ulazak u jednu sobu iznosi jedan korak. Ako potroši sve korake prije nego što pronađe 46, mora napustiti vilu i sutradan krenuti ispočetka.

Igra je prilično komplicirana, svoje tajne jako dobro krije i igrač će podosta sati utrošiti na dešifriranje njezinih mnogobrojnih tajni. Iako načelno volim takve igre, u “Plavom princu” nisam uživao onoliko koliko sam mislio da hoću. Frustriralo me to što moj uspjeh ili neuspjeh do određene mjere ovisi o sreći. Kako igra “odlučuje” koje će mi tri sobe ponuditi za ucrtavanje u tlocrt i koji će se predmeti u nekima od njih naći, ponekad mi se činilo da mi baš želi napakostiti. Kad god bih shvatio bit neke rjeđe sobe, prošlo bi više dana prije nego što bih je opet mogao ucrtati u tlocrt. Budući da igru nisam mogao igrati dan za danom i sat za satom, znalo mi se dogoditi da neke detalje naprosto zaboravim. Istina, igra igraču sugerira da sve što u njoj vidi zabilježi u staromodnu bilježnicu, međutim smatram da je igra nemali broj informacija koje su razasute po vili sama trebala skupljati na hrpu i omogućiti igraču da ih pregleda kad god poželi. Teka nije loše rješenje za bilježenje šifri za sefove ili neke manje dijagrame, no ne i za kompleksne probleme poput onih u “Plavom princu”. Unatoč tome što igra Tonde Rosa može biti frustrirajuća, istraživanje vile prilično je uzbudljivo (pod uvjetom da vas igra povremeno “nagradi”). Ista ta nepredvidljivost koja može naljutiti, može i oduševiti, pogotovo kada zađete u sobu u kojoj nikad niste bili ili kada dešifrirate tajnu koja vam se činila prekomplicirana. “Plavi princ” traži čelične živce i veliku koncentraciju.