Iako volim šminkerske videoigre poput akcijske avanture “Bayonetta” Hidekija Kamiyje i pucačine iz trećeg lica “Vanquish” Shinjija Mikamija – tko ne bi volio frenetično mačevanje i puškaranje u kombinaciji s usporenim pokretima? – čim sam, tamo krajem 2000-ih, prvi put zaigrao “Assassin’s Creed” redatelja Patricea Désiletsa, shvatio sam da više uživam u igrama koje od mene traže diskreciju, a ne razmetljivost.
Igre šuljanja ili stealth igre postale su popularne krajem 20. stoljeća zahvaljujući igrama “Metal Gear Solid” redatelja Hidea Kojime i “Thief: The Dark Project” Grega LoPiccola, igrama u kojima se igrač skrivao od neprijatelja, izbjegavao sukobe te ubijao samo kad je morao. Idealno – nikada, a dizajneri su svaki sukob dizajnirali tako da mu omoguće pacifističko igranje, bez krvi i žrtava. I takvo se igranje nagrađivalo.
Međutim, dok sam igrao serijal “Dishonored”, koji potpisuje studio za razvoj videoigara Arkane, shvatio sam da mi pacifističko igranje, iako nedvojbeno uzbudljivo i intelektualno zahtjevno, ne pruža isto zadovoljstvo kao i zdrava mješavina pacifizma i smrtonosnosti. Neki su zlikovci, jednostavno, toliko zli da ih morate skratiti za glavu. Dizajneri “Dishonoreda” znali su da su neki negativci koje se stvorili zaslužili umrijeti nasilnom smrću i igraču su omogućili da ih ubije na pomalo razmetljiv način.
Potraga za igrama u kojima mogu balansirati između čistih i krvavih ruku dovela me do naslova “Mark of the Ninja” redatelja Jeffa Agale, koji je napravio studio Klei Entertainment. Japanski umjetnici prikradanja i atentata kojima igrač upravlja u igri agilni su i sposobni ratnici koji mogu operirati u potpunoj tišini, a znaju se snaći i kad se nemaju gdje sakriti. Zahvaljujući pozamašnom arsenalu oružja i raznih pomagala svaka zagonetka i sukob mogu se riješiti na više načina, a kako igra nagrađuje ekspeditivnost, “Mark of the Ninja” ponekad može nalikovati na krvavi balet koji se odigrava u sjeni, a ne na pozornici pod svjetlima reflektora.