KULTNO MJESTO

LEGENDARNA SPLITSKA KAVANA SLAVI OKRUGLIH 50! Cijela bivša Jugoslavija htjela je biti djelić ‘centra svita‘. A onda se sve promijenilo...

    AUTOR:
    • Tanja Šimundić Bendić

  • OBJAVLJENO:
  • 04.02.2020. u 11:40

Privatni album

 

Nema te funcutarije, berekinade, vijesti i za radovanje i za tugovanje koja se pod Splitom rodila, a da prve minute života u kultnoj kavani “Semafor” nije dobila, piše Slobodna Dalmacija.

E sada je li takav smjer kretanja započeo 15. ili 20. siječnja 1970. godine, ili između, vlasnik Željan Radman se ne može točno sjetiti. Ali dan više-manje, bitno je da je jedno od najzanimljivijih okupljališta Splićana upravo proslavilo 50 godina života.

U jednoj od njih, a ima tome i više od 30 godina, za prvim stolom do šetnice posjeli su Armani, te pokojni Missoni i Versace i s njima u društvu domaćin im, globalno priznati splitski slikar Zvonimir Mihanović. I sjedi tako kvartet poznatih i gleducka na šetnicu, a na njoj i promenadu Splićanki. I kako koja prođe, evo je, mah-mah, mahne ona našem Zvoni.

– I gledaju oni gledaju, prva, druga, deseta, sve mi mašu, pozdravljaju.

Okrene se meni pokojni Versace i kaže mi – Zvone, ovo je smicalica, ti si sve ove lijepe žene naručio da baš sada ovuda prođu i pozdrave. A ja kažem njemu, ajmo onda u drugi kafić pa da vidite, izbor vam prepuštam.

Nisu mogli vjerovati da Split ima toliko ljepotica. Oduševila ih je visina naših Splićanki. Semafor je neizostavni dio moga života. Ako bi ga uspoređivali s pariškim Montmarteom, tada bi to bila kavana u kojem je slikao slavni Toulouse-Lautrec – veli Mihanović.

To je “Semafor”. Od kada su mu vrata otvorili Josip Dikan Radeljak i njegov poslovni partner, odmah se pretvorio u centar svita. Sve što se u gradu željelo pokazati, vidjeti, svaki novi motor, auto, krpice iz Trsta, espadrile, košulje s velikim koletom, volani i minice, poslije Lacoste i “koleđice”, nova ljubav, cura, sve poznato iz bivše Juge, sve je to kroz sedamdesete i osamdesete udarilo “kartelu” u ovoj kultnoj kavani.“Semafor” je vrata otvorio kao diskoteka, nastavio kao kavana, u svojim je životnim etapama bio i ostao restoran.

No kultnu je slavu ipak doživio kada je dobio baštu. Imao je i hit tople sendviče, prvi kapučino u gradu, i za probrane fenomenalnu pašticadu, divljač i ostale đakonije na gornjem malom katu s nekoliko separea.

Ispred njega je bilo parkiralište na kojem su pomorci, nogometaši i oni s lovom parkirali svoje jurilice. Pričaju nam u “Semafora” kako je svog Nortona, motor o kojem je cijeli Split pričao, hajdukovac Jurica Jerković prvo doveo pokazati pred puni štekat.

Foto: Paun Paunović / Cropix
 

Pun k'o šipak!

– “Semafor” su kao prvi splitski diskoklub na mjestu stare pumpe otvorili moj polubrat Josip Radeljak i Pero Perković Francuz. Godinu poslije Francuz izlazi iz posla. Godinu iza te Josip i žena mu Beba Lončar odlaze u Rim, i uzde diskoteke, poslije kavane, a onda kavane i restorana preuzimam ja. Od početak je to bio boom. Ljudi kao da su jedva dočekali jedno takvo mjesto u gradu na kojem se događalo sve.

Pazi ovo, do LP ploča i singlica se jedva dolazilo, ali u deset dana od kada bi se neka pisma pojavila na stranim top ljestvicama, one su se slušale i kod nas. Skidali smo ih s Radio Luxembourga i hitove smo puštali tu, imali smo i disk-džokeja.

Stonesi, a tek Bee Gees, Beatlesi, Joe Cocker, sve se to ovde slušalo ko da smo u New Yorku. Ludilo teško, svi su želili uć unutra, bilo je puno ko šipak – veli Željan.

– Da puno, ma ne samo unutra, legendarni splitski novinar i urednik Ivica Flesch, vlasnik jedne od prvih članskih iskaznica “Semafora”, sjeća se kako je lokal kao disko, a posebno kada je postao kavana s atraktivnim štekatom, bio uvijek krcat.

Početkom osamdesetih Lavčevićeva je ulica postala pravi đir – uvečer je bilo svuda mladosti, najviše ispred lokala, pa sve do kina “Tesla”.

Sjeća se i svečanog otvaranja i kumova, Arsena Dedića i Gabi Novak. Bila je to neviđena fešta, a Perković i Radeljak su iza šanka na zid montirali veliki okrugli karton, na kojemu su svi poznati gosti ostavljali autograme.

To je postala tradicija…

Flesch je kroničar jednog vremena i života kavane u kojoj su se skupljali doslovce svi: glazbenici, glumci, liječnici, sportaši, balerine... Pokojni Ćubi, Runjić, Kondža, Banov, Doris Dragović, Huljić, Oliver, Ljilja Nikolovska, košarkaši Šolman, Skansi, pa nogometaši Šurjak, Buljan, Fulgosi, trener Ivić, braća Džoni, pa Jakša Fiamengo, Popadić, dr. Rade Vidović, akademik Kruno Prijatelj, Jerko Rošin.

Svi su oni “Semafor” doživljavali kao dnevni boravak, a Dikan, veli Flesch, je u to vrijeme bio sasvim ugodan domaćin…

– Doslovce kroz tu jednu rupu u zidinama ulazilo se u diskoklub nevjerojatnog energetskog naboja, odlične glazbe i oblaka dima. Sva post druženja sa Splitskog festivala, presice, promocije, partyji pjevača i diskografskih kuća, sve se to tu zbivalo.

Tradicionalni su bili i dočeci Nove godine u “Semaforu”, kojima je vrhunac bio TV Noćnik, parodija TV Dnevnika, koji smo snimali po Splitu i u “Semaforu”, a najviše u dnevnom boravku Bebija Penovića, koji je bio zadužen za tehničku podršku.

Kako sam te sve emisije osobno montirao kod kuće, s VHS-a na VHS, znalo se dogoditi da s kazetom stignem u “Seme” minut prije ponoći… Šteta da se dosta toga materijala izgubilo – veli nam Flesch.

Idemo do žena, anketno pitanje koje smo postavili među “Semafor” kroničarima bilo je i koje su žene tih desetljeća gradom mamile uzdahe, baštu “Semafora” natjeravale na duboku šutnju?

Neizostavno se u svim odgovorima spomenula Silvana Kanazir, ljepotica nad ljepoticama koja je od sedamdesetih pa nadalje po većini bila najljepša Splićanka tog doba. Tu je i legendarna Ana Sasso. Ostavljala je bez daha, kada bi prošla gradom isklesana, istrenirana, nema onoga tko je pogledom ne bi pomilovao.

Sjećate se sestara Barudžija, Izolde i Eleonore? Zbor kaže, bile su savršene. A tek Doris Dragović, zanosna crnka koja je bila jedna od stalnih članica najuže “Semine” ekipe.

Privatni album
 

Đavoli, Daleka obala i Dino

– Sjećam se ka da je jučer bilo, sidili smo u toj našoj famoznoj bašti, bilo je ka i uvijek krcato. I u jednom trenutku prođe Ana, nogu do neba. Znam točno što je imala na sebi, crvene sandale s velikim takom i crveni šorc. Semafor je kolektivno zamuknuo. Konobari su s onim pladnjevima bili u stavu mirno, svijet se zaustavio. Promatrali smo je dok je klizala dolje put kina “Tesla”.

S baštom je doša i vanjski đir, a s njim i skupa auta, BMW-i, Jaguari, koje su momci tu dolazili pokazivat. Priča o fenomenu “Semafor” se pročula nadaleko, i za neke veće državne praznike u Split i u “Semafor” je dolazila i ekipa iz Beograda, Zagreba. Tu se dolazilo plesat, zabavljat, pit, zafrkavat i kupit cure – kaže još jedan kroničar tog vremena, splitski fotograf Morski.

Sjeća se da je u “Semaforu” gost bio i Čedo Komljenović, s njim u društvu i bivša Ecclestonova žena Slavica.

I da je kolega mu Jadran Lazić svojedobno tu za kultni stol broj 1 doveo i Jodie Foster. “Semafor” nije zaostajao za svijetom, jer je svijet stalno dolazio u njega. Sjeća se dobro i vremena u kojem su u “Seme”, to je već bilo osamdesetih, počeli dolaziti momci splitske novovalne scene, Đavoli, Daleka obala, Dino Dvornik….

– Jer osamdesete su bile godine, godine rockera. Gibo je imao dugu kosu, nosio je naušnicu u uhu, kožnjak, i uvijek je dolazio u društvu tadašnje djevojke. Palile smo se na njega ludo, ali bio je zauzet. Gužva je bila za poludit, čekalo se za uć, čekalo se za izić.

Skupili bi se unutra za stolom nas deset, love ništa, za jednu kavu, i sidili bi satima, konobar bi šizija. Svugdi okolo rockeri, splitska glazba na jednom mjestu.

Svi smo zavidili čuvenoj novinarki Jadranki Janković iz lista Ćao, jer je intervjuirala najveće svjetske glazbene face, a rado je dolazila u “Seme” i družila se s mladim glazbenim snagama. Povijest se tu događala pred našim očima. Užitak je bio biti dio tog vremena – kaže nam jedna novinarka.

A znate što se tu spojilo? Grupa Metak, otkriva nam stalni član postave “Seme” Matko Jelavić.

Tu je i ženu upoznao. Sjeća se kafenisanja Mirka Krstičevića, Ranka Bobana, Banova, Remija Kazzinotija, Enza Lesića, Olivera, Doris, smišne tada još mlade djevojke Severine. Ćubi je stvarao show program, Predrag Devetak i ostali glumili… Matko kaže kako su se iz tih druženja redale veličanstvene stvari. A znate tko već od samog početka ima svoj stol i sjedalicu u “Seme”, uvijek na istom mjestu? Đorđi Peruzović.

– Uvik isto misto. Pila se Pipi, guštalo se u kafi, pričalo, zafrkavalo.

Ovo je moj dnevni boravak već 50 godina. I dandanas mi moje obožavateljice šalju mailove i puno mi njih kaže kako bi se volile sa mnom slikat, popričat. Ja im uvik kažem da dođu u “Semafora”, di sam svaki dan od 2 od 3 popodne. Jednom tako mi je pristupila i jedna prekrasna žena želeći se sa mnom slikati, što se pretvorilo u šestogodišnju vezu. “Semafor” spaja ljude.

Sve što se trebalo dogoditi, dogodilo se ovdje – veli Đorđi. Kasnije oko MIS-a su došla neka druga vremena, bilo je uspona i padova, ali sa “Seminim” prijateljima, kaže Željan Radman, sve je prošlo.

– Nakon svakog pada dolazio bi uspon, a pomagali su glumci, pivači, svirači, doktori, arhitekti, sportaši… Bili su tu i Bajaga i Indexi i svi živi. Ljubavi? A di ih nije bilo. Pa ja sam svoju današnju suprugu balerinu upozna u “Seme” – veli Željan Radman, otkrivajući nam tajnu svevremenskog trajanja, dugu kao ono stablo koje raste iz samog štekata, i semafor u “Semafora” što još stoji iznad ulaza, piše Slobodna Dalmacija.

‘Ti si govnu brat‘


– Antologijska mi je bila baza kada su Ćoro, je li, naš Oliver i brat mu Aljoša igrali ovde na automat u "Semafora". I Ćoro dobije prvu, drugu, treću rundu, tuče on Alju, ovaj se sve više žesti.

I kaže na kraju iznervirani Aljo njemu, ti si jedno najobičnije govno. A Oliver njemu ko iz topa, a ti si govnu brat. To je jedna od svevremenskih baza nad bazama – sjetio se Morski.

 

Izdvajamo