- ‘Kuća naše pisme’ je priča o Dalmaciji. Pjevamo o onome najboljem što smo naslijedili od prošlih generacija i onome što nam valja sačuvati i s ljubavlju ostaviti onima koji će doći poslije nas. Na svoj način, najbolje kako znamo, pružit ćemo ljudima emocionalnu glazbenu terapiju, a ako nekome pritom pomognemo, nitko sretniji od nas - kaže Goran Karan.
Evergreen
Omiljeni glazbenik bogate karijere će s Tedijem Spalatom i klapom Sv. Juraj Hrvatske ratne mornarice 11. veljače nastupiti u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” na gala koncertu “Kuća naše pisme” u organizaciji Hrvatske lige protiv raka, koja na ovaj način obilježava i 53. godišnjicu borbe protiv bolesti. Prihod od koncerta je namijenjen aktivnostima Lige, koja više od pet desetljeća raznim radionicama, savjetovanjima i potporama pomaže oboljelima od svih vrsta raka te zajednici pacijenata oboljelih od raka Sv. Juraj.
- Ovaj koncert iznimno mi je značajan jer imam priliku ono što volim i ono što radim staviti u funkciju općeg dobra - kaže Goran Karan, autor pjesme koja je u rekordnom roku postala svojevrsni “evergreen”, a koju su tijekom njezina premijernog izvođenja lani na Splitskom festivalu na prvu prepoznali i žiri i publika. Takvo što dogodilo se samo tri puta u 58 godina dugoj povijesti Splitskog festivala: prvi put se ukus publike i glazbenih stručnjaka poklopio kad je Mišo Kovač nastupio s pjesmom “Proplakat će zora”, potom se to zbilo tijekom festivalskog nastupa Petra Graše s pjesmom “Moje zlato”, a 2019. godine i publika i žiri zajednički su zapljeskali i nagradili Gorana, Tedija i klapu Sv. Juraj HRM.
Zanimljivo je pritom da je “Kuća naše pisme”, otkriva Karan, nastala u samo dva jutra dok je autor s dva psa, koja su tada bila kod njega na čuvanju, šetao šumom u Dugopolju.
- Pustio sam pse da se istrče, oni su bili sretni zbog toga, a ja sam sjeo pod stablo i dok sam tako sjedio, ‘čuo’ sam pjesmu i stihove. Počeo sam zapisivati ono što čujem, no do sljedećeg jutra nisam niti pogledao što sam točno zapisao. A onda sam promijenio par stihova, shvatio da u toj pjesmi ‘čujem’ i glas Tedija Spalata i glasove momaka iz klape i stvar je bila gotova. S druge strane, svjestan sam da je ta pjesma dugo sazrijevala u mom srcu pa je onda, kada je sazrela, sama pala na papir, i to baš u šumi, na mjestu gdje je čovjek s prirodom u skladu i vrlini pa je istina na dohvat srca. Volim kazati kako je inspiracija došla istodobno i odozgo i iznutra, da su mi stihovi pali u krilo - objašnjava Goran koji s “Kućom naše pisme” ispočetka nije niti mislio ići na Splitski festival. No, skladbu je čuo Tomislav Mrduljaš i pozvao Gorana na Prokurative.
- S obzirom na moju duboku mladost, ja sam se tome opirao jer nisam imao natjecateljskih pobuda, no Tomo je tu pjesmu prepoznao kao dio šire priče onoga što Splitski festival uistinu jest, a presudilo je to što Prokurative i jesu ‘kuća naše pisme’, mjesto koje je iznjedrilo neke lijepe davne ili manje davne melodije, neka lijepa opća, ali i osobna mjesta - kaže splitski kantautor koji ističe kako je Nikša Bratoš aranžmanom i produkcijom oplemenio i zvukom naselio “Kuću”.
Poseban spot
Videospot za “Kuću naše pisme” u režiji Željka Petreša snimljen je na Bolu, ali ne na razvikanom Zlatnom ratu, nego u prostorima stare dalmatinske kuće, netipične po tome što su oko nje sagrađeni visoki zidovi. Goran i Tedi tu su sa zanimanjem poslušali priču o “kući u kući” koju im je ispričao Ivica Jakšić Čokrić Puko, konceptualni umjetnik s Brača. Naime, na mjestu na kojem je sniman videospot u 19. stoljeću živio je težak Marko Sila. Zemlja oko njegove kućice pripadala je šestorici braće Vuković koji su Marku nudili velik novac za otkup njegove kućice, ali je Marko nije htio prodati. Uporna braća potom su sagradila zidine oko kućice, no Marko je pod njih postavio dinamit, nakon čega je pobjegao s otoka u strahu od policije. Braća su nastavila gradnju, a onda su otputovali u Mletke po građu za krov i podove. Međutim, na povratku na Brač njihov je jedrenjak zahvatilo nevrijeme koje je potopilo brod. Nitko se nije spasio, a Marko se vratio živjeti u svoju kućicu.
- Oduševila me ta priča koja ima određene podudarnosti s ‘Kućom naše pisme’, našom glazbenom epopejom o napuštenim dvorovima u kojima su nekoć odzvanjali glasovi obitelji, smijeh djece... ‘Kuća naše pisme’ je zavičajna pisma koja slavi tradiciju i Split, Dalmaciju, Mediteran. To je posveta svemu lijepome u dalmatinskoj pismi, a mi sad tu pismu poklanjamo Zagrebu - zaključuje Goran Karan.