Do prije dva mjeseca moja kći Jana Sienna, stara tek jedanaest mjeseci, vikala bi “ta-ta” i upirala prstićem čim bih otvorila laptop. “Ta-ta”, moj suprug Mihael, živi i radi u Hirošimi. Jana ga je nekoliko puta vidjela preko Skypea i zaključila je da joj je tata - laptop. To mi je bilo dovoljno da nakon mjeseci pripreme odmah spakiram kofere i odem Mihaelu u Japan.
Da budem potpuno iskrena: nikad nisam htjela živjeti u Japanu. Od početka karijere odbijala sam angažmane koji bi me vodili tamo. Sve sam odrađivala u Parizu, Londonu i New Yorku, koji mi je postao drugi dom. U zadnjih desetak godina snimala sam među zmijama u brazilskoj džungli, plivala u oceanu s kornjačama velične Mini Coopera, skakala po ledenjacima u ljetnim haljinicama i pozirala u Africi s Masajima. Ali uporno sam odbijala Japan. I što mi se na koncu dogodilo? Potvrdila se ona dobra, stara - nikad ne reci nikad.
Kad se spomene Japan, ljudi obično pomisle na Tokio, pa me možda zato posebno intrigiralo to što se selim baš u Hirošimu. I da, brinula me nesretna prošlost toga grada, strašna tragedija i posljedice atomske bombe, radijacija. Ali kad sam konačno došla u Hirošimu - zaljubila sam se u sve njezine tajne i krajnosti. Iako sam u Hirošimu već putovala sama, moj put s Janom bila je avantura razmjera Disneyjevih obiteljskih filmova. Uputiti se u 15-satni let s bebom i tri golema kofera, od kojih je jedan prepun mojih Jolie Petite “curica”, preko Frankfurta i Osake do Hirošime, zvučalo je kao nemoguća misija.
Moj “mali anđeo” je prilično nestašno i glasno dijete (krivite baku i dedu koji su je potpuno razmazili). Zapravo je toliko glasna da je moji prijatelji zovu mala vuvuzela. Cijeli sam život na duga putovanja išla sama i bila mi je to najnormalnija stvar s uvijek istom procedurom: sjednem u avion, zaspem u roku deset minuta i probudim se tek kad u slijetanju zveknem glavom u prozor. Jana je, pak, odlučila dobar dio svog prvog leta skakutati i šarmirati sve oko sebe, ali nakon par prodornih pogleda japanskih biznismena smirila se i zaspala. Ako su je hipnotizirali, hitno želim recept!
Zanimljivo je kakve sve predrasude u nas vladaju o Japancima. Uvjereni smo da stalno nekud jure ne obazirući se ni na koga, da su pod krajnjim pritiskom. U Hirošimi je atmosfera posve drukčija. Ljudi su izuzetno opušteni i vole čuvati živce, ali moram istaknuti da su definitivno na istoj vokalnoj razini s mojom “vuvuzelom” - vole vikati. Živimo u zgradi u samom centru Hirošime i gledamo na veliki park u kojem se svi okupljaju petkom i subotom poslije posla, bez obzira na godine. Često ćete zateći desetak odraslih poslovnjaka kako svom snagom u zrak bacaju i hvataju kolegu koji odlazi iz tvrtke i seli se na novo radno mjesto. Sake ne teče u potocima, kako nalaže još jedna kriva predodžba o Japancu. Japanci se opiju od pola čaše vina, kriva je genetika, pa smo u usporedbi s mojim novim sunarodnjacima mi Hrvati pravi pijanci. Moje prvo japansko iznenađenje bio je izlazak u restoran. Bez obzira na to je li riječ o tradicionalnom japanskom ili možda talijanskom restoranu, nakon što naručite hranu na stol će stići mnoštvo tanjura. Jela i okusi ne smiju se miješati. Ako naručite pet jela, konobar vam donosi i pet praznih tanjura s priborom kako bi svako jelo “završilo na svom mjestu”. U petnaestak minuta zatrpani ste tanjurima, ali konobari ih neće odnijeti dok ne platite i odete.
Posebna priča su odlasci u supermarket. Sve, naravno, piše na japanskom. Kad sam se prvi put našla među policama, osjećala sam se kao slon u staklarnici, a pomoći niotkud jer Japanci u pravilu izbjegavaju upuštanje u razgovor s ljudima koji pričaju naoko fluentan engleski. Ipak, najveća zbunjoza u mom novom životu japanske domaćice je, vjerovali ili ne - krumpir. Definitivno najveći kulinarski izazov na mom štednjaku. Znam, neki će od vas pomisliti “vidi glupe manekenke koja ne zna skuhati krumpir”, ali prvo trebate znati da se u japanskim kućama normalno koristi dvadesetak vrsta krumpira i da se gotovo svaka kuha prema posebnim pravilima i procedurama. U prvih nekoliko pokušaja da se izborim s tim Mika i Jana su me zbunjeno promatrali dok sam s upitnikom iznad glave stajala iznad kaše od krumpira i pitala se kako se to dogodilo. Nakon nekoliko takvih diletantskih epizoda, Hirošima me natjerala da nakon više od deset godina života iz kofera izvučem “kućanicu” u sebi. Nisam baš Martha Stewart, ali ima nade za mene.
Japan me posebno fascinirao divnim fenomenom: nedostatkom tabloida. Možda bi ekskurziju hrvatskih showbizz novinara trebalo poslati u Japan. Globalizacija i amerikanizacija, koje su uvelike zahvatile Hirošimu, u ovom slučaju nisu uspjele zavesti mudre Japance. Moralna i etička kontrola u tabloidnom je novinarstvu rigorozna. Društvo ozbiljno shvaća tračeve. Bilo je nekoliko slučajeva kad su mlade starlete fotografirali pijane, u nedoličnim situacijama i nakon objave jedne jedine fotografije njihove su karijere bile zauvijek uništene.
Kakve tajne kriju ulice predivne Hirošime, to ćete još saznati...