Mali ljudi velikih talenata. Oni davno otpisani od društva, viših autoriteta, onih koji se ravnaju prema diplomama, ocjenama u imeniku, punim džepovima, praznim dušama. Mali ljudi koji izlaze iz okvira dok ih drugi uporno guraju u iste, mali ljudi s osmijehom na licu, a ne na papiru. Mali i nebitni, dok sami sebi ne dokažu suprotno.
Ulice Grohote, najstarijeg i najvećeg mjesta na otoku Šolti, ni same ne znaju što kriju. Samozatajne kućice kamenog stila već su umjetnost sama po sebi, a u njima odrastaju generacije naivaca. I to ne onih naivnih, nadobudnih umjetnika kojima bi inače dodjeljivali takve epitete, već onih kojima je slikanje dio krvi, uz koje rastu, umiru, a danas od čega i žive. To je i Vice.
Vici Buktenici trenutno je 57, no u duši se još osjeća mlado. Dočekao nas je s uzbuđenjem, iako od medija ne traži mnogo. Još nam je dan prije, tamo na molu nakon otpjevane pjesme rekao da očekuje naš dolazak. Nismo se puno premišljali pa smo "banuli" i bez neke najave, no on je predosjetio da dolazimo. Gušta, pjeva, stvara. Sam je svoj majstor i boli ga đon za današnje lajkanje ili nelajkanje generacija.
Simpatičan je, skroman, pošten, a slikanje i glazba danas su mu sastavni dio života. Sve je krenulo s oporukom njegova strica Eugena Buktenice u čijoj kući danas stvara i Vice. Predrasuda se više ne boji, iako takvu budućnost kao mali nije mogao zamišljati. Biti drugačiji u djetinjstvu nije bila opcija jer za takve na umjetničkoj sceni nije bilo prostora. Ipak, iznimka je potvrdila pravilo. Boje. Nepravilni, nesavršeni, neplanski potezi. I još boja. Formula je jednostavna, a Vice jedini zna kako je računati.
Vodi nas do svoje male oaze mira, njegovog ateljea. Po podu i stropu kreativni nered, razlivene boje, razbacani kistovi, palete, stotine nedefiniranih uzoraka i nasmijani Vice. Umjetnost. Poriv. Strast. Ljepota.
"Sad ste vi na redu", govorite nam na ulazu. Slikanje i ja inače smo dva različita pojma, ali prihvaćam zadatak. Kantica boje postalo je moje oruđe, a prskanje tehnika. Za to mi nije bilo potrebno prethodno znanje likovne kulture, već samo dobra volja. Tako je počeo i Vice. Eksperimentiranjem, stvaranjem, inspiracijom, voljom, a ne silom. Pustio je da umjetnost pronađe njega, jer se u neumornom dugogodišnjem traganju za umjetnošću izgubio već nekoliko puta. Bila je to njegova Šolta. Najveća životna inspiracija na dlanu koju "čovjek samo srcem dobro vidi".
Nakon kratkog sata slikanja, penjemo se na kat u najpoznatiju šoltansku galeriju iliti centar dalmatinske naive. Tamo je godinama prošloga stoljeća stvarao Eugen, jedan od najpoznatijih hrvatskih slikara, ali i šire čija je ostavština vidljiva i danas. Zahvaljujući nećaku Vici, njegova rodna kuća danas je turistička, ali i umjetnička atrakcija, a slike zavičaja, otoka te sela vrijedan muzejski materijal. No, Vice ih nije sve odlučio prodati, jer osim umjetnosti, to je i uspomena koja za njega nema cijenu.
Eugen je sve ostavio njemu, iako Vice nije znao zašto te mu taj potez nikako nije bio logičan. Zvao ga je "Veliki Dobri", a Vice u sebi to nije vidio. Govorio je da to nije zaslužio jer će galerija, umjesto procvata, pod njegovim vlasništvom doživjeti propast. Osnovnu je školu jedva završio, a iz likovnog i glazbenog teško je navukao dvojku. Problem s mucanjem dodatno je pogoršavao situaciju jer nemogućnost pravilnog izražavanja svelo je sve na šutnju i trpljenje. Zbog tih predmeta skoro je pao razred, a dodatan nož u leđa i ubijanje svake nade da ima talenta baviti se slikarstvom ili glazbom bili su mu upravo oni od kojih je najmanje očekivao. Profesori. Nisu mu davali prilike, a ni prostora da svoju ljubav prema umjetnosti izrazi na svoj način pa je shodno tome još kao dijete odustao od pokušavanja.
U konačnici se dogodilo pomirenje da od njega nikada neće biti ništa te da umjetnost može, odnosno mora zaboraviti. Tako se okrenuo drugim stvarima – ribarstvu, kamionima, građevini. U tome mu je sada i obitelj, no ono što nikada nije smio sada mu je najslađe zanimanje. Novu stranicu života okrenuo je tek nedavno, a osim što ohrabruje sebe, Vice danas ohrabruje i djecu. I to onu posebnu, s kojim kromosom više ili kojim osjetilom manje, jer svaka zaslužuju jednak tretman, podršku, lijepu riječ, poštovanje, ljubav. On im je, kaže, kao uzor, a prije svega i motivacija da se usude probati one stvari za koje su ih drugi u startu, zbog svog medicinskog modela, otpisali i onesposobili. Priča o tome, a oči su mu natopljene suzama. Vrijedi, kaže, vrijedi, jer biti slijepo, gluho ili nijemo dijete ne bi trebalo niti smije biti prepreka za bavljenje umjetnošću. Nisu navikla na takav tretman, no on im ne daje mnogo – samo slobodnu ruku, kist, boju i slobodu.
Vice je šoltanska legenda, i malo tko ga na otoku ne zna. Njegov stil nemoguće je zaobići, jer on živi u najljepšim šoltanskim ulicama, klupama, brodovima u marinama, ljudskim pričama, glazbi, instrumentima. Uskoro i u školama, jer kako nam govori, njegov smjer slikarstva – naiva nova, trebao bi se uvrstiti među školske udžbenike na satovima likovne kulture. To mu je dodatan vjetar u leđa, a možda i najslađi uspjeh ucrtan u knjige.
Uspjeha je mnogo, od velikih suradnji s najpoznatijim lifestyle magazinima, preko gostovanja u američkim i australskim slikarskim redovima pa do plana o dizajniranju odjeće sa svojim umjetničkim potpisima. Uz sve to, Vice ne zna pričati engleski. Ili barem nije znao do prije nekoliko godina, međutim i dalje pasivno "nabada" riječi tražeći one prave za izražavanje sebe kroz svoje slike. To se ipak ne može dovoljno opisati riječima, a i svima nam je dobro poznato da "slika govori više od tisuću riječi". Nju najbolje razumije autor, a za to nije potrebno znanje tisuću jezika.
Iako iza sebe ima na desetke uspješnih izložbi u zemljama te gradovima svjetskog istoka i zapada o kojima jedan umjetnik može sanjati, te je dio povijesti muzeja Grada Zagreba, Vici je Šolta zauvijek prva i posljednja stanica. Vječna inspiracija, sigurna luka, treptaj oka, miris soli, umjetnost u svakom smislu te riječi. Ovdje je ljubav počela i ovdje završava, a on je samo još jedan mali čovjek koji je u njoj pronašao životni smisao. Jednostavan, skroman, dobar kao kruh. Vice, Vicko iliti latinski – victorius, sinonim za pobjednika. A on kaže - mali ljudi velikih talenata. Granice su ispisane crnim slovima na bijelom papiru, no uz malo kista te boje, kaže Vice, one ipak izgledaju nešto ljepše.
Od svih svjetskih pohvala i zahvala, on je za kraj ipak citirao Doris. "Malo mi za sriću triba", kaže Vice s osmijehom. Svjetsko, a naše. Čuva ga Šolta, a i on nju. Tako je bilo, jest i bit će, jer upravo je ona njegov svevremenski alter ego.
