U 8 ujutro, pred dječjim vrtićem Sopot, ovog petka, dočekao nas je neuobičajen prizor. Roditelji djecu dovode pred ulazna vrata, gdje im odgojiteljica mjeri temperaturu, a druga ih preuzima i pomaže im u garderobi. Mališani veselo namještaju čelo, dok im teta primiče toplomjer.
Ako dijete na ulazu ima povišenu temperaturu, iznad 37,2 na digitalnom toplomjeru, onda roditelji mjere temperaturu još jedanput klasičnim toplomjerom. Ako se pokaže temperatura, dijete ne može u grupu. U prvih tjedan dana rada u novim mjerama još takav slučaj nisu imali. Roditelji u zgradu ne mogu ući, no svi su očigledno potpuno prihvatili novonastalu situaciju.
Trenutačno u ovom novozagrebačkom naselju radi devet skupina, a u svakoj je devetero djece. S njima je jedna odgojiteljica od 6.30 do 12, a druga dolazi popodne i ostaje do 17 sati. Kad jedna vrtićka teta uđe, druga izlazi i ne susreću se. Informacije o djeci prenose pismeno.
To je samo jedna od niza promjena uslijed korone, koje su dočekale odgojiteljice, roditelje i mališane nakon što su se vrtići otvorili prošlog ponedjeljka.
“Jedva sam čekala da dođem raditi. Mi, odgojitelji, navikli smo raditi s rukama, pjevati i plesati s djecom. To mi je najviše falilo. Kad sam razmišljala o povratku, najvažnije mi je bilo da djecu potičem što više na higijenu, koje aktivnosti ću prilagoditi novoj situaciji u kojoj smo se našli. Nisam razmišljala o tome je li me strah. Bilo mi je bitno da ja dobro funkcioniram kao odgojitelj”, kaže nam Melita Novinčak, odgojiteljica s 18 godina radnog staža.
Melita Novinčak
Duge pripreme
Pripreme za prvi dan u korona okolnostima trajale su danima, i bilo je važno da se sve dobro organizira.
“Znali smo da će prvi dan doći 81 roditelj na naša vrata, gdje su se u specifičnoj situaciji morali odvojiti od djeteta. Prvi dan je bio turbulentan, ali sve je prošlo iznenađujuće dobro, i brzo smo se uhodali”, govori nam odgojiteljica Sonja Pojer Mihaljević, koja je prvi tjedan u sopotskom vrtiću bila zadužena za prihvat djece. Naravno da postoje iznimke te kako se neki još ne osjećaju ugodno, ali takvi su ipak u manjini.
“Roditelji su u raznim situacijama i njih treba razumjeti. Jedna mama je dolazila prvih dana uplakana, i dijete je plakalo. Kroz suze je govorila da ga ne može ostaviti, kako će uzeti bolovanje... Rekla sam joj da ćemo ju zvati ako se dječak ne smiri, pokušavala sam je umiriti. I prošlo je, normalno ide cijeli tjedan”, kaže nam teta Sonja i dodaje da jedno dijete svaki dan dolazi pred vrtić s maskom i dezinficijensom u rukama. Skida ju na ulazu.
“Ništa nije crno-bijelo. Naravno da se neki ljudi više boje”, objašnjava Pojer Mihaljević. Odgojitelji ne trebaju nositi maske i rukavice, to je na njihovoj volji. Prilikom bliskog fizičkog kontakta s djetetom, primjerice, presvlačenja pelena, stave masku i rukavice. Odgojiteljica Melita kaže nam da se korone ne boji. “Smatram da treba poštivati mjere, držati distancu, redovito prati ruke... Treba se ukalupiti u taj virus i s njim funkcionirati, jer drugačije ne ide. Pogotovo kad radimo ovaj posao, mi ne možemo dolaziti sa strahom jer prenosimo to i na dijete. Oni to osjete”, kaže nam.
Djeca ne mogu ući u skupinu prije nego što operu ruke, nakon slobodne igre stiže doručak pa opet peru ruke. Sada nema igre s plastelinom, glinom, a više se koriste vodene bojice ili flomasteri, no važno je da svako dijete ima svoje. Prije je dolazila do izražaja dječja kreativnost, a sada se koristi vrlo malo didaktičkog materijala - samo oni koji su perivi i koji se mogu dezinficirati. Nema listanja slikovnica, lutkice smiju biti samo plastične...
Život je lijep
“Dok djeca spavaju, a stariji imaju aktivnosti za stolom, ja već krećem s dezinfekcijom. Dajem i njima u lavor malo vode, pa i oni još preperu te igračke kako bi se osjećali da sudjeluju. Nakon rada, sve što upotrebljavamo moram dezinficirati”, kaže nam teta Melita, koja radi u mješovitoj skupini djece od 3 do 6 godina. Dodaje nam kako je individualni pristup rada trenutačno jako zastupljen.
Ova izvanredna situacija odgojiteljicama je novi izazov. Kažu nam da je bilo iznimno važno da roditelji prije polaska pripreme djecu, s čime su jako zadovoljni. Djeca moraju biti među sobom na razmaku od jednog metra. Teta Melita je djecu iz svoje skupine prvi dan stavila u krug pa su stolcima mjerili gdje tko mora sjediti. Kako bi shvatili koliki je razmak od jednog metra koji moraju imati.
“Objasnila sam im da jedni drugima i dalje pomažu, ali na drugačiji način nego dosad. Oni sada znaju da vlada zločesti virus te kako ne bi trebali prilaziti prijatelju ako treba pomoć, primjerice ako padne, nego pozvati mene. Oni virus tjeraju tako da se sada ne drže za ruke. Prije, kad smo išli van na dvorište, poticali smo držanje za ruke, ‘nemoj pustiti prijatelja’, a sada je suprotno”, kaže nam.
Naravno da djeca svog prijatelja mogu utješiti, ali, nažalost, samo iz daljine.
U početku je to bio problem jer se djeca između skupina poznaju, a ne smiju se družiti u dvorištu. Još prije njihova susreta odgojiteljica Melita pojasnila im je da će se vidjeti vani, ali da si mogu mahnuti ili dići palac gore. I zaista, na njihovom dvorištu nema miješanja među grupama, svi se drže pravila. Jedna skupina bude na klackalicama, jedna u kućici, jedna na ljuljački, pa se zarotiraju da djeci ne bude dosadno.
Melita Novinčak
“Rekla sam djeci prvi dan kad smo izašli van kako smo mi sada jedan vlak koji vozi svoje vagone, ja sam lokomotiva i vagoni se ne drže za ruke. Svaki vagon gleda drugog prijatelja (drugi vagon) u leđa i prati ga. Bez dodirivanja. Onda smo pjevali pjesmicu o vlaku. Oni su bili oduševljeni. Rekla sam im kako trebaju paziti da se vagoni koji idu tračnicama ne smiju zaletavati u druge vagone”, objašnjava nam. Djeci nedostaju tjelesne aktivnosti u kojima su koristili eksplozivnu snagu, jako bi se rastrčali, igrali nogomet. Sada odgojitelji moraju voditi računa o tome da tjelesne aktivnosti budu svedene na minimum. Ne nude im štafetne igre, lovice, nego igre obručom, kotrljanje lopte, crtaju kredama. Djeca se, kažu nam uglas odgojiteljice, uče igrati na drugačiji način.
“Ove mjere u potpunoj su suprotnosti s onim što mi inače radimo. Cilj nam je bio djecu povezati, uključivati u zajedničku igru, u timsko planiranje, poticati socijalne interakcije. Naši prijašnji planovi dijametralno su suprotni uputama u vrijeme korone, no mogu se napraviti na odličan način, i djeca mogu biti sretna i zadovoljna”, kaže nam teta Sonja. Svako dijete tijekom jela sjedi za svojim stolom, isto je i za vrijeme likovnih aktivnosti. Na stolac je svatko stavio svoj znak, i svaki dan sjede za istim stolom. Bitno je djeci sve prikazati na zanimljiv način.
Za vrijeme ručka većoj je djeci samostalnost vrlo važna. Oni su si sami dijelili tanjure, salvete, stavljali juhu. Sada ni to ne mogu.
Kuharica pokuca na vrata kada dođe ručak, a odgojiteljica preuzima kolica s jelom i onda ona sve dijeli.
“Jedan dječak mi je rekao: ‘Teta, mi to možemo sve sami’. Sada se odmah moraš preusmjeriti, da situacija bude korisna za dijete, kako bi ono iz toga nešto naučilo. Na brzinu sam se snašla i rekla mu: ‘Ne samo da ste došli u poseban vrtić, nego se danas otvorio i restoran u vašem vrtiću. Vi ste od danas u restoranu i imate poslužiteljicu. Drugi dječak pitao me gdje im je novac da plate. Na brzinu sam izrezala novčanice od papira, tako da su mi svi platili ručak i bili oduševljeni”, rekla nam je Melita. Govori nam da je njoj temelj prikaza kako se odrasla osoba odnosi sa situacijom i prenosi tu ideju djetetu, film “Život je lijep”, u kojem otac pokušava svojeg sina uvjeriti kako je koncentracijski logor u kojem su zarobljeni samo igra.
“Djeca su prilagodljiva svakoj situaciji i sve upijaju poput spužvice. Mi, odrasli, radimo uvijek problem oko neke situacije. Mi, odrasli, kad vani pada kiša, kažemo: bit ću mokra, nemam kišobran, zašto sada pada kiša? Ako djetetu kažete da vani pada kiša, ali i kako će uskoro prestati, a kada dođe vrijeme ići ćemo van, njima je to dovoljno. Tu završava sva rasprava”.
Pažljivo organizirano
Krevetići za spavanje u vrtiću sada su razmaknuti. U Melitinoj grupi tri su spavača. Sada nespavači ne mogu ići u vanjski prostor, što je prije bio običaj. Ona onda malene smjesti u krevet pa svima priča priču, a oni koji leže normalno zaspu. Djecu se potiče da usvajaju nova pravila, što je moguće ovisno o dobi. U mlađoj dobi zapravo je igra paralelna i samostalna, ne zajednička. Što su djeca starija, više se zajedno igraju, pa je njima teže držati distancu. Radi se o velikim promjenama, ali sve je pažljivo organizirano. Odgojiteljicama najviše nedostaje kontakt s roditeljima.
- Da ih utješim, dam im smjernice..., kaže nam Melita. Kolegici koja je u drugoj smjeni ostavlja opširne pisane upute, ali nedostaje joj tih nekoliko minuta kad su uživo mogle izmijeniti informacije. S djecom o koroni odgojiteljice razgovaraju, ali sve s mjerom. Bitno je da im daju nadu kako će trenutačna situacija proći.“Pitao me jučer jedan dječak: ‘Pa kada će to proći?’ Rekla sam mu: ‘Kada za to dođe vrijeme’. I to mu je bilo dovoljno.