Četrnaest glavnih otoka, još stotinjak hridi i stijena, četiri tisuće kornjača, endemske plivajuće iguane, usamljena lokacija daleko na pučini Pacifika – sve je to Galapagos .
Davne 1835-te godine ovu skupinu vulkanskih otoka posjetio je Charles Darwin . Nije se baš zadržao dugo koliko ljudi misle, svega pet tjedana. Proučavao je ovdašnji životinjski svijet, pa mu je pala na pamet ideja o prirodnoj selekciji i porijeklu vrsta. Dva desetljeća kasnije, Darwin će ukoričiti svoje misli u jednu od najvažnijih knjiga u povijesti znanosti (neka mi ne zamjere dušobrižnici iz Glasa koncila, ako koji od njih slučajno čita ovaj tekst).
Stotinu i pedeset godinu nakon Darwina, na otočje dolazi visoki diplomatski predstavnik Instituta za akciju, pročelnička somina iz daleke i prijateljske Hrvatske. Darwinovu teoriju razumije do same srži, prirodno selektira dobar viski od škarta i pitko pivo od napoja.
Dan prije nego ću sletjeti u ove pitome krajeve, primio sam e-mail od vlasnika mojeg hostela. Spominjao je nekakvu zabranu kretanja, i kako bi bilo najbolje da me dočeka na aerodromu i osobno doprati do prenoćišta. Takav vid turizma mi je mrzak, ali napravio sam iznimku, i onako bahato, preko volje, odobrio plan.
A kada sam sletio, saznao sam da se provodi popis stanovništva, i da je predsjednik uveo policijski sat – nema izlaska iz kuće, osim za persone s posebnim dozvolama. Za bolje razumijevanje situacije, treba napomenuti da Galapagos vuče na Kornate. Aerodrom se nalazi na osami, usred gole pustare, nema tu taksija, niti ikakvog javnog prijevoza. Hvala nebesima da je taj dobri hostelijer došao po mene. U suprotnom, vjerojatno bi to bila duga i besana noć na plaži, u kojoj bih saznao sve o problematici nesanice uzrokovane zvukovima gmizanja iguana i slične živadi.
Otočje se nalazi gotovo tisuću kilometara daleko od obala matične države Ekvador , i do njega se da doletjeti u nešto manje od dva sata. Čitava operacija ne košta toliko puno (dvjestotinjak dolara stoji povratna karta iz Guayaquila ili Quita ), ali svi ostali sadržaji su sve samo ne jeftini. No dobro, možeš pronaći relativno jeftino prenoćište, u restoranu možeš papati za desetak dolara… ali spavati i hraniti se možeš i kod kuće, nisi zbog toga potegao tako daleko. Ovdje si zbog posjeta nacionalnim parkovima (čine 97% teritorija), udaljenim plažama, zbog ronjenja, a sve to košta… oh da, i te kako…
To što je predsjednik uveo zabranu kretanja čitavog dana nije me previše taklo. Ali to što je uveo zabranu cuganja, odnosno prodavanja i konzumiranja alkohola na javnim mjestima, e to mi je već diglo živac. Ali lijepa riječ i željezna vrata otvara, a par lijepih dolara otvaraju i najveće utvrde od šankova.
Od četrnaest glavnih otoka, naseljena su samo četiri. Glavni se zove Santa Cruz , i njegov najvažniji grad imena Puerto Ayroa čini turističko i komercijalno središte arhipelaga. Gradić od nekoliko tisuća stanovnika svakodnevno okupira još nekoliko tisuća turista. Ali tihi su to i samozatajni ljudi, nema white trasha, nema galame i bančenja. Mahom su to zaljubljenici u prirodu, a to je uglavnom pitom svijet. Ovdje se da pronaći agencija koje će ti dati bitne informacije o smjerovima kretanja, kamo se isplati otići, a kamo ne. I što je još bitnije – kamo se uopće smije otići, jer za posjet većini teritorija moraš iskamčiti posebne dozvole.
Gore u planinama isplati se vidjeti tunel lave, rupu u zemlji koju je prije tko zna koliko vremena izdubila sila vulkana. Tu je i prelijepi krater pored Belaviste, rupetina toliko pravilno zaobljena da ti se čini kako porijeklo vuče od meteora, a ne od gibanja tla.
Svaka čast tim fenomenima iz unutrašnjosti, ali prava se zabava ipak nalazi pored vode i u njoj.
Nekoliko kilometara daleko od Puerto Ayore nalazi se famozni Tortuga Bay . Po nazivu, pomisliš da je riječ o staništu kornjača, ali pijeskom gmižu uglavnom iguane, i to endemska vrsta. Jedino ovdašnji reptili ulaze u vodu i hrane se algama. U Lonely Planetu, bibliji svakog putnika, piše kako je Galapagos jedino mjesto na svijetu gdje možeš ući u bitku gledanja u oči s divljim životinjama i izgubiti. Zaista je tako. U nekoliko sam se navrata zapiljio u zjenice kornjača, iguana, tuljana i pelikana. Zurio sam valjda dobrih petnaest minuta, i na kraju uvijek odustao. Beštije niti da trepnu! Za njih, ti si samo dosadni paparazzo, koji će se kad-tad povući s bojišta.
Osobno, Tortuga Bay je najljepša plaža koju sam vidio u životu. Ne samo da bez problema mlati Maldive, Karibe, Belize ili Isla Mujeras, nego čak tuče i moj dobri stari Cres. Uplašiš se kada vidiš svu tu ljepotu.
Osim ljepote, zaprepastio me i fakt da nisam jedini Hrvat na plaži. Naletio sam na tri simpatične postarije dame rođene u Dubrovniku (trenutno žive u Danskoj). Šokiralo me kada sam na plaži dugačkoj nekoliko kilometara, između jedva pedesetak posjetitelja, naletio na naše gore listove.
Ne događa mi se to često. Prije dosta godina u Kambodži sam nabasao na jednog Riječanina, u Kapadokiji na skupinu Slovenaca, i sada tu, na Galapagosu – na Dubrovačke dame. Naš mali planet se svakoga dan sve više sužava, i bilo bi pretenciozno pisati o Galapagosu kao o nemogućoj misiji, teritoriju kojem je rijetki Hrvat gazio. Danas je sve, ali baš sve postalo turizam. I zato se ne treba opterećivati glupostima i mistikom – ne radi heroja od sebe… nađi svoju nišu, putuj na način koji ti pokazuje srce – hodaj i uživaj.
No dobro, unutrašnjost arhipelaga je lijepa. Izgleda kao da je netko po kornatima pobacao desetke tisuća kaktusa. Plaže su božanstvene. Ali što je ispod površine?
Odšetao sam do centra za ronjenje, i mrtvo hladno se prijavio za dva ambiciozna urona u području snažnih podvodnih struja i morskih pasa.
- Imate li ronilačku licencu, sir? – pitao me momak.
- Naravno – slagao sam – ali zaboravio sam je ponijeti.
- Koliko imate urona?
- Šezdeset.
Kako da mu kažem da sam ronio samo jednom, kada me pokojni Bojan Ungar (prerano otišla legenda hrvatskog alpinizma i ronjenja) na Cresu podučio kako se to diše ispod vode. I to prije dobrih petnaest godina. No dobro, odradio sam na stotine dubokih urona na dah, neko vrijeme čak paradirao Jadranom s puškom za podvodni ribolov… ali kojeg vraga znam o ronjenju s bocama – šipak.
Ali somina je nanjušila opciju ronjenja s morskim psima… povampirila se, i nema sada nazad… laži, varaj, muljaj, petljaj… napravi sve samo da te puste u vodu…
U cik zore smo se potrpali u gliser – dobri, nasmiješeni instruktor imena Enrique, kapetan, po dva para Norvežana i Kanađana i pročelnička malenkost.
Prije negoli stigneš do udaljenog otoka imena Floreana, Pacifik će ti nekoliko sati fino promiješati bubrege. Nadglasavali smo se s bukom motora, pa smo ispitivali Enriquea kakva sve živad pluta kraj ovdašnjih grebena.
- Prije deset dana smo se primakli Floreani – pričao je momak – kad odjednom spazimo nekoliko orki – kitova ubojica. Nisam znao što da radim… ljudi su uplatili novac za uron, i kako da im sada kažem da odustajemo. Navukli smo opremu, uskočili u vodu, a ja sam kapetanu rekao da, u slučaju da se orke pojave, počne turirati motore. Bilo smo na dubini od dvadesetak metara, kad začujem luđačko brujanje strojeva. Ništa nismo vidjeli, pričekali smo još nekoliko minuta, a onda isplivali na površinu i uskočili u čamac. Kapetan nam je rekako kako su nam kitovi prošli iznad glava, sve je to promatrao odozgora…
Završio je priču, i ostatak vožnje ga više ništa nismo ispitivali. Uglavnom smo šutjeli.
Prvi smo uron odradili na Enderby Rocku a drugi na Champion Rocku. Nismo vidjeli kitove, ali zato jesmo tuljane. Za razliku od morskih pasa čekićara, koji samo nezainteresirano plivaju oko tebe, tuljani su nevjerojatno druželjubiva stvorenja. Primaknu ti se na nekoliko centimetara od maske, i pokušavaju ugristi mjehuriće koji izlaze iz boca na tvojim leđima (podsjeća na psa koji pokušava ugristi mlaz vode koji šiklja iz šmrka).
Igraš se sa tuljanima, iznad tvoje glave pliva plov barakuda, a sve to, na udaljenosti od deset metara, promatraju morski psi… sasvim neobično iskustvo.
Norvežani i Kanađani su ponijeli nešto ozbiljniju fotografsku aparaturu. Ja sam za nekoliko dolara unajmio nekakav trošni aparat koji je jedva radio.
Kasnije, kada smo se vratili na Santa Cruze, sjeli smo na večeru, isukali stickove i stali razmjenjivati fotografije. Mijenjali smo ih kao sličice nogometaša. I jednima i drugima sam maznuo par dobrih fotki, a od mene se uzeli samo tuljana iz plićaka… a bojim se da je i to bilo više iz sažaljenja.
Sutra odlazim iz Galapagosa, i bacam se na glavu u novu fazu ove majke svih putovanja.
Ja, gradski dečko, u posljednjih sam se deset dana bavio isključivo ljepotama majčice prirode. U deset dana sam se uspio – popeti na ukleti Mordor sjevernog otoka Novog Zelanda; zatim letjeti preko čitavog Pacifika – Los Angelesa, Lime, Santiaga, Puerto Montta, Punta Arenasa, Puerto Williamsa – sve do Antarktika, pa sve diviti snazi vjetra i leda; uspio sam nakon toga opet, dva puna dana, neprekidno letjeti do Galapagosa, pa istraživati vulkane i morske grebene…
A sada… sada letim za Las Vegas , bejbi… tamo na stripu me vole… tamo na stripu me pamte.
Tamo se za dva dana održava redovna, godišnja skupština Instituta za akciju. Dolaze svi aktivni pročelnici, da u miru i nemiru održe zasjedanje.
Tko preživi – pričat će…
Imam li još snage i živaca za takve akrobacije? Oh da… pročelnička kreatura u zanosu, bez mira i sna… taman toliko bolesna u glavu da bude potpuno samouvjerena…