Bitka je unaprijed izgubljena, ali mi iz Instituta za akciju ne prestajemo se boriti protiv vjetrenjača. Silno se trudimo pokazati ljudima da postoji neki drugačiji život od onog učmalog vrludanja unutar čahure zvane – Schladming u siječnju, bacanje sidra ispred hvarskog Carpe Diema u srpnju.
Zovem se Hrvoje Šalković, u misterioznom Institutu obnašam funkciju pročelnika za gonzo pitanja. Na meni je da napravim krug oko planete u 100 dana, da zabavim sebe, zabavim Vas, i ono što je najvažnije – da napravim to na gonzo način.
Što je to GONZO? To je način života i način putovanja. Vrteći krug oko mile nam planete zemlje bitno je kretati se brzo, razgledavati svijet širom otvorenih očiju, cugati puno, spavati malo, okinuti što je moguće više dobrih fotografija i pisati… pisati o putovanju, ne nužno u zemljama kroz koje se putuje. O gradovima, selima i nacionalnim parkovima već je ionako sve napisano. Bit gonzo putopisanja je putovanje samo, jer svako gibanje je čarolija za sebe. Mnogi novinski urednici to nisu shvatili, pa su članovi Instituta ostali bez mnogih gaža… ali ljudi iz www.jutarnji.hr kuže stvari… srećom…
Zovem se Hrvoje Šalković, pročelnik sam za gonzo pitanja, krećem se brzo, spavam malo i gledam svijet širom otvorenih očiju. Svijet je prekrasan i malen. Ako ti ispod kaputa srce kuca odgovarajućim brojem otkucaja, onda zaista našu malu plavu kuglu možeš uhvatiti dlanom i staviti je ispod pazuha.
Zovem se Hrvoje Šalković, nisam profesionalni fotograf, nisam osobito vješt pisac… ne penjem se visoko kao Stipe Božić, ne pišem dobro kao Robert Pauletić, nisam lud kao Boris Veličan… ali mislim da mi ispod kaputa srce ipak kuca odgovarajućim brojem otkucaja.
Pa idem našu malu plavu kuglu uhvatiti dlanom i staviti je ispod pazuha… Najprije sam odletio u Moskvu, grandioznu, otmjenu, hladnu i moćnu. Zabavnu za parajlije ogrezle u tranzicijske nestašluke, dosadnu za putnika namjernika s prosječnim budžetom od 30 dolara na dan.
Pa ako stvari već tako stoje, onda nabiješ šubaru na glavu, i prošetaš Crvenim trgom, napraviš tri ili sedam krugova oko Kremlja. Zastaneš malčice ispred Lenjinova mauzoleja, i čudiš se zašto stvar zjapi prazna… kad se dobro sjećaš da se još osamdesetih na ulaz čekalo u nekoliko stotina metara dugim redovima.
Spustiš se u metro, uskočiš u vlak i odvezeš se nekoliko stanica u nepoznatom smjeru. Izađeš iz utrobe zemlje, zakoračiš ulicom i pokušaš se nekako orijentirati. Pričaš s prolaznicima, s kojima se savršeno sporazumijevaš na ruskom. Pronađeš Cafe Pushkin (najbolji restoran u gradu), pa nažicaš menadžera da te pusti unutra. Mašeš mu presicom ispred nosa. Ne naručuješ ništa, jer ručak u Pushkinu stoji dobrih stotinu eura.
Ponovo šećeš ulicom. Na semaforu, jedan pored drugoga stoji prastara lada i najnoviji model BMW-a. Oba vozača čekaju da se upali zeleno svjetlo, pa krenu naprijed, totalno različitim brzinama i smjerovima. U Moskvi postoji institucija taksija, ali i dobri stari običaj da podigneš ruku, i Moskovljani u privatnim automobilima staju nudeći usluge prijevoza.
Ako zaista znaš što je dobro za tebe, onda se navečer zavališ u staru rusku kavanu s pogledom na Crveni trg, pa u miru pocuclaš led iz tri ili pet čaša votke. I onda si spreman za početak putovanja. Jer grandiozna, otmjena, hladna i moćna Moskva samo je dosadna odskočna daska za istok, za one prave stvari…
Let do Mongolije traje sedam sati. A Ulan Bator je toliko ružan da se momentalno moraš zaljubiti u njega, kao i u one junake iz Malnarove noćne more. Ulan je čudna mješavina bjeloruskih selendri, određenih predgrađa Katmandua i Kutine iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Odozgo, iz aviona sve to izgleda kao da su se mala djeca na nekoj usahloj livadi igrala hrđavim lego kockicama.
Izbjegao sam taxi i uvalio se u prastaru ladu kojom me neki priprosti Mongolac, po cijeni od deset dolara, pristao odbaciti do prenoćišta. Ceste su loše i često zatvorene zbog rekonstrukcije. Biraju se alternativni pravci kroz dvorišta i dječja igrališta. Krkljanac je normalna pojava. Zastali smo u koloni, ispred nas su se sudarile dvije krntije. Vozači su iskočili iz automobila i momentalno se uhvatili za guše. Pronašao sam prenoćište i počeo tumarati gradom. Red budističkih hramova, red kipova Džingis Kana, red čuđenja zbog brijačnica. Naime, Mongolci su ludi za šišanjem i brijanjem, pa se redovno, iza svakog trećeg staklenog izloga prolaznicima smiješi dobroćudni kosooki brico.
Šetnju je najbolje začiniti dumplingsima, pa govedinom u kuhanom zelju serviranom s mlincima. Mljac! A idućeg sam jutra pronašao ljude koji će me za sitan novac odbaciti do pedesetak kilometara udaljenog nacionalnog parka. Još dalje, tamo negdje na sjeveru nalazi se maleno selo, čiji su me žitelji prihvatili s osmijehom. Nahranili su me rižom i mljevenim mesom, a onda je maleni dječak imena Chingis osedlao dva konja…
Uskočio sam u sedlo, pa smo se sjurili u dolinu. Čudno, još nekoliko večeri ranije, na portalima sam čitao kako naš državni odvjetnik hapsi bivše ministre i rizničare. Čitao sam o popularnosti i nepopularnosti Vlade, o korupciji i sindikatima… Čudno, u trenu kad je moj konj iz kasa prešao u galop, sve sam zaboravio, sve je isparilo iz mojih misli… glava je čista, i ako bude sreće, ostat će čista punih stotinu dana.
Maleni Chingis, kao da čita moje nemušte misli, odjurio je daleko ispred mene i ostavio me samog usred stepe. Smirio sam konja, pustio tišinu mongolske ravnice da mi napuni pluća, i u tom sam trenu postao siguran u jednu stvar – putovanje je konačno započelo…