ZAGREB - To jutro, tvrdili su internet i radio, u Zagrebu je bilo -6 °C. Edo Popović na naš se slučajni telefonski poziv javio iz šume, nedaleko od Kraljičina Zdenca na Medvednici. S Christine Koschmieder, svojom njemačkom agenticom, taman se krenuo penjati prema Grafičaru. “Svidjelo joj se, ali morali smo se relativno brzo vraćati, jer imala je sastanak u gradu”, priča sutradan. “To za temperaturu nije točno, stvarno nije bilo baš toliko hladno”, uvjeren je. Doduše, više vjerujem službenom termometru negoli Popoviću koji jedino u najhladnijim mjesecima izbjegava Velebit, pa mu se zaleđeni potoci na Medvednici valjda čine k’o termalni izvori. Na Velebit posljednjih nekoliko godina, od kad mu je dijagnosticirana plućna bolest, krene u travnju i stalno odlazi do listopada, studenog. Ostane tako po tri, pet, desetak dana.
Ona sve vidi, prati
“Najčešće sam gore sam, ne zato što ne trpim društvo, već zato što ljudi s kojima bih želio hodati ne mogu odvojiti tako puno vremena, moraju biti na poslu. Po brdu ne volim pošto poto hodati baš sa svakim. To ti je kao kad jedriš, na velikom si, a malom prostoru. Cijelo vrijeme si skupa. Ima jedno petoro ljudi s kojima baš volim hodati po brdima. Volim ići sa suprugom, ne kažem to zbog pukih “zakonskih obaveza”, nego zato što je ona odličan hodač. Kad hodamo skupa, ja sam zadužen za panoramu, ono daleko, a ona za stvari oko staze, i bliže. Mogu proći pored bilo čega da ne primijetim, ali ona sve vidi, prati. Srećom, kad hodam sam, onda sam koncentriraniji… Puno sam se puta popeo na Zavižan, ali tek sam, kad sam tamo došao s njom, vidio - runolist.”
Velebitom, tvrdi Popović, hoda dosta samaca. K’o da je riječ o kakvom proplanku nadomak autoputa. “Znam da kažu da nije mudro hodati sam, ali mislim da je čovjek mnogo oprezniji kad hoda sam. Grupa je bučna, propusti se mnogo toga, gubite snagu pričajući… Znam recimo da ima jedna biologinja koja uvijek gore hoda sama. Nisam je još sreo, ali znam da nas ‘samaca hodača’ ima više no što bi ljudi mislili…”
Sve što mu treba za tjedan dana divljine stane u ruksak 65 + 15 litara. “Onih dodatnih 15 l zapravo rijetko kad ‘aktiviram’, ne trebaju mi. Stane suha, dehidrirana hrana, nosim žitarice, sušeno voće, malo veći dvopek, uglavnom puno ugljikohidrata; onda orahe i lješnjake kao masti. Hranu za sedam do deset dana mogu bez problema nositi na leđima. Obavezno nosim čaj, čaj je gore čisti obred. Vodu organiziram prema izvorima i bunarima, onuda gdje sam prošao uvijek pamtim ili zapisujem gdje je bilo vode. Ne treba biti voda za piće, mogu je prokuhati, mogu i iz kamenica piti, osim ako je unutra 50 vodenjaka… Ne šalim se. Na dva i pol sata udaljenosti Premužićevom stazom od Oštarija naišao sam na kamenicu punu vodenjaka, mislim da ih je unutra bilo 50-ak …"
U ruksak stane i ponešto papira, džepno izdanje knjige. Žao mu je da nema džepno izdanje kakve knjige o biljkama. “To bih htio imati, da mogu hodati i malo učiti.”
Šumski internet punktovi
Po Velebitu poznaje domare, čuvare u parkovima, lokalne ljude… “Gore više slušam negoli što pričam, ti ljudi su tamo rođeni, rade i žive s tom planinom i od njih se ima što čuti.” Lani je na južnom Velebitu upoznao Ivicu Došena Žutog, Gospićana koji kao djelatnik NP Paklenica u skloništu na Strugama bude od proljeća do listopada. “Čovjek je napisao roman na ličkoj ikavici. Zove se ‘Krvopja’ i vjerojatno ću ga ove godine kao urednik objaviti. Vrlo inteligentno napisana priča o pet muških likova, svi neženje, u jednom selu od jutra do sumraka pretresaju svoje živote. Pitao sam ga od koga je ukrao rukopis, jer početi s takvim romanom je predobro… Stvarno odlično.”
O brđanima koji to nisu, Popović će sve najbolje. “U planini je puno manje čudaka negoli po gradovima, načelno su ljudi po brdima OK, mislim da je to bolji dio populacije.”
Planinarski domovi su kao šumski internet punktovi, bez interneta.
“Uvijek tamo pokupiš informacije gdje ima vode, kakva je staza, kakav je uspon, jesu li markacije dobre. Ne mogu reći da mi je sve uvijek simpatično po planinarskim domovima. Puno ih je gore koji previše piju, kao da dođu gore samo napit se, urlikat’, treštat’, uzmu gitaru i ne daju drugima da spavaju. Valjda misle da sloboda u planini znači slobodu za bilo što. Životinje urliču i viču samo kad im je to potrebno, kad su uplašene, kad ih netko gnjavi…”
Bude, doduše, po planinarskim domovima susreta koje ne zaboravlja. “Ima neko vrijeme da su na Zavižan, gore u dom, došle dvije jako krhke Britanke s ogromnim, puno prevelikim ruksacima na leđima. Ispričale su nam da su se to jutro ustale u Jablancu i preko Alana došle do Zavižana. To je gadan uspon i ne bi ga preporučio baš ako se ne mora…”, govori kroza smijeh Popović kojemu nije do brzoga penjanja po vrhovima.
Dan za osvajanja svijeta
“Meni je sve zvučalo nevjerojatno, ali nisam imao razloga misliti da lažu. Cure su zatim cijeli dan zujale i trčale po vrhovima oko Zavižana, predvečer se spakirale i rekle da odlaze. Krenule natrag, na Veliki Alan. Noć je dolazila, oluja se nekakva spremala, domar Ante im je pokušavao reći da ne idu, da je to besmisleno… Još su rekle da ne idu Premužićevom stazom već cestom do tromeđe, na Lubenovac pa na Alan.
Ništa nije pomoglo, nisu htjele slušati i stvarno su otišle predvečer. Cijelu ih noć nisam mogao izbiti iz glave, vani je bila oluja. Ujutro sam sjeo u auto i otišao do Alana, provjeriti jesu li stigle. Tamo mi je domar rekao: ‘Da, da … došle su noćas, ali one su se već rano ujutro digle i otprašile prema Baškim Oštarijama…’ E, onda sam shvatio zašto su Britanci bili osvajači, zašto su osvojili svijet, a zašto to mi nismo… Ja bih sigurno rekao: ‘Nije baš danas neki dan za osvajanje svijeta, snijeg je, oluja je, taj će svijet malo pričekati da ga se osvoji.’ Ali, te cure nisu ništa čekale, one su išle osvajati Velebit. To je velika razlika u mentalitetu iz koje se svašta da čitati…”
Još uvijek ga, priča, neki uporno pitaju je li to odlaskom u brda bježi od Zagreba i problema. “Nikud ne bježim, meni je drago otići na Velebit, ali mi je jednako tako drago vratiti se u Zagreb. Osim toga, od sebe ne možeš pobjeći ni na Velebitu”, komentira dok kroz prozor kafića promatramo uskomešao novozagrebački plac. Nekako je i logično da planina nije pravi izbor ako želiš zbrisati od sebe. Na asfaltu je puno više vanjskih podražaja koji mogu odlično poslužiti da se godinama ne sastaneš sam sa sobom…