Kad smo prvi put ugledali trasu nautičke patrole Jutarnjeg lista koja je dopala našu ekipu najviše smo se poveselili plovidbi kroz Kornate, otočkog arhipelaga koji uz status nacionalnog parka uživa i reputaciju nautičkog raja.
Nakon ranog buđenja isplovljavamo iz marine Žut i za nekih pola sata u Kornate ulazimo kroz Velu Provesu. Godinama smo bili hranjeni pričama prijatelja koji su na jedrima prolazili ovim predjelima i očekujemo mnogo. A dobili smo toliko, toliko više.
Plovimo morem uz zapadnu obalu otoka Kornat, posutim mnoštvom manjih otoka, otočića i hridi pokraj kojih povremeno provirujemo prema beskrajnom obzoru otvorenog mora. Uz uzdahe divljenja koje ne možemo zadržati za sebe spoznajemo granice vlastite mašte, koja nije bila u mogućnosti zamisliti ovu iskonsku, neiskvarenu ljepotu. Ako su Plitvička jezera i Slapovi Krke prirodni blockbuster, spektakl na kojem majka priroda nije štedjela na resursima i specijalnim efektima, Kornati su "indie" film s malo priče, dugih kadrova koji promatrača uvuku u sebe i ne puštaju ga van dugo nakon što je slika ostala daleko na obzoru iza nas.
Bijelo smeđa boja ogoljenih otoka, s tek povremenim žbunjem zelenila u kontrastu je s morem intenzivne, duboke plave boje koju je majka priroda ovdje patentirala znatno prije nego što to sjetio francuski umjetnik Yves Klein. Onaj osjećaj čiste egzistencijalističke slobode koju je Klein stremio dočarati na svojim radovima, Kornati otvaraju samim time što postoje.
Kad jedrima zaplovite tom "morskom rijekom" između Kornata i njegove manje braće i sestara oči se ne odvajaju od divlje privlačnosti krajolika. Otoci su pred svojim posjetiteljima iskreni, goli, ne skrivaju ništa i potiču da posegnete duboko u sebe i osjetite se malenim pred prirodom.
U ovom carstvu vjetra, mora i krša čini nam se očiglednim da je čovjek tek puki prolaznik na prastarom platnu svijeta, netko tko treba biti zahvalan na svakom trenutku spokoja i ljepote kojima ga priroda nagradi.
