Profesionalni vojnik, pjesnik, spisatelj, prevoditelj, umjetnik, član PEN-ova odbora za slobodu pisanja u Latinskoj Americi, svjetski putnik, ljubitelj murala i slobodne riječi. Sve to pristaje Tomici Bajsiću, 41-godišnjem Zagrepčaninu koji je i prošle godine vrludao svijetom, čitajući svoje pjesme u Poljskoj, Njemačkoj, Makedoniji i Bugarskoj. Ipak, izdvojio bi, kaže, putovanje u Oslo, gdje je početkom lipnja uime hrvatskog PEN-a sudjelovao na Globalnom forumu za slobodu riječi.
U glavnome gradu Norveške okupila se, kaže, impozantna ekipa, bili su tamo ljudi iz Solomunskih otoka, Meksika, Venezuele, Kenije, Kine... U hotelu, muzeju, Gradskoj skupštini i jednom književnom centru gostovali su akteri svjetske scene koji su zbog svog pera odgulili tamnicu: Philo Ikonya, kenijska novinarka i pjesnikinja koja je zbog svojih aktivnosti (borba protiv osakaćivanja žena, prisilne udaje...) morala zatražiti azil u Norveškoj; Malalai Joya, koju zovu najhrabrijom ženom Afganistana, izbačena iz afganistanskog parlamenta jer se borila protiv lokalnih demokratskih snaga koje su u sprezi sa stranim gospodarima rata; arapski novinari koji su preživjeli zatvor u Guantanamu; Jack Mapanje, pjesnik iz afričke države Malavi kojeg je tamošnji diktator godinama držao u zatvoru; mladi ljudi iz Burme, Tibeta, Vijetnama koji grca u represivnom režimu... Te su mu teme, kaže Bajsić, vrlo zanimljive.
Ulazak u Europsku Uniju
U Latinskoj Americi novinarstvo i publicistika najviše su stradali. - Želiš li u Venezueli kupiti knjigu iz inozemstva, moraš aplicirati na četiri ministarstva, obrazložiti zašto ti je potrebna, što u njoj piše, od koga je naručuješ i dostaviti sinopsis - kaže Bajsić. Ni Kolumbija nije puno bolja, u Meksiku je prošle godine stradalo 40 novinara, u Kini ih je toliko prošle godine zatvoreno. Sve to, ističe, događa se pred našim očima.
- Imam osjećaj da se koji put izgubimo, da nismo u kontaktu sa svijetom. Buljimo u televiziju, gledamo naše političare, ista lica već 20 godina, svaki dan slušamo besmislice, starimo zajedno s njima. Oni su aktivni sudionici naše propasti, čiji smo mi pasivni promatrači. Dva desetljeća slušamo o ulasku u Europsku Uniju, čekamo kao u Beckettovoj drami.
Obljetnica PEN-a
Najavljuju nam tog Godota, a za to vrijeme nismo u kontaktu sa svijetom oko nas, sa suvremenim svijetom i njegovim temama. Istina, mi rabimo sintagme suvremena književnost, suvremeni film, suvremena umjetnost, ali ne sudjelujemo u životu tog suvremenog svijeta. Mi smo dva desetljeća uljuljkani u iste teme - tumači Bajsić.
Posebno ga je, kaže, zanimao razgovor s Lydiom Cacho, višestruko nagrađivanom meksičkom novinarkom i spisateljicom koja je razotkrila lanac dječje prostitucije u meksičkom gradu Cancunu i o tome napisala knjigu, nakon čega su je zatovorili. Jedva je izvukla živu glavu.
- U središtu pozornosti je Kina, predsjednik njihova PEN-a, pjesnik Liu Xiaobo, u prosincu prošle godine osuđen je na 11 godina zatvora. Mi zemlje koje nismo u fokusu imamo pet minuta da izložimo nešto - otkriva Bajsić.
Budući da je u travnju 50. obljetnica Odbora međunarodnog PEN-a za pisce u zatvoru, složena je lista autora koji će je obilježiti: ruski pjesnik i nobelovac Josef Brodsky, Čeh Vaclav Havel, ruska novinarka Ana Politkovskaja, nigerijski autor Ken Saro-Wiwa, borac protiv naftne kompanije Shell, britansko-indijski spisatelj Salman Rushdie, meksička novinarka Lydia Cacho i kineski pjesnik Liu Xiaobo.
- Hrvatski PEN predložio je Vladu Gotovca.
Proglašenje će biti 18. travnja, no bojim se da Gotovac neće proći. Nisu nam, naime, ništa odgovorili iz središnjice u Londonu. Vlado Gotovac im valjda nije dovoljno egzotičan i intrigantan, nije bio ljudožder sa Solomunskih otoka zatvoren na jedan dan zbog neplaćanja parkiranja - kaže Bajsić. - Karikiram malo, međutim, u međunarodnom PEN-u više je dokonih birokrata nego u Zavodu za zdravstveno osiguranje i prema nama se odnose donekle imperijalistički.
Iako na raspolaganju nije imao odviše slobodnog vremena, prokrstario je Oslom. Doživio ga je, kaže, kao grad iz bajke: autohtone kućice, lijepa luka... živopisan grad pun parkova i ljudi dobre volje. - Ipak u njemu žive ljudi s jednim od najvećih standarda na svijetu - primjećuje.
- Dojmila me se Skandinavija. Brodom smo plovili kroz fjord Osla. Bio je lipanj, dan je trajao do pola 11 navečer, što me zbunjivalo. Nisam mogao ići spavati po danu pa sam dugo šetao po prekrasnoj staroj gradskoj luci - kaže.
Unatoč gustom rasporedu, nije propustio ni Vikinški muzej i, dakako, slavni Kon-tiki, muzej čuvenog antropologa i istraživača Thora Heyerdahla koji je sa svojom splavi preplovio Pacifik želeći dokazati komunikaciju između pretkolumbovskih civilizacija u Južnoj Americi, ponajprije starih Inka, i Polinezije.
Ne kompliciraju s hranom
- Tome sam se jako veselio. U muzeju su izložene njegove splavi i artefakti koje je skupljao tijekom svojih putovanja. Prisjetio sam se njegove čuvene izreke kad je, sjedeći na splavi, okružen debelim oceanom kojem nigdje nije bilo kraja, rekao: ‘Granice, one postoje samo u umovima nekih ljudi’ - govori Bajsić. Dojmila ga se, nastavlja, i norveška jednostavnost. Na spomenutom kongresu hrana je, kaže, bila jednostavna, malo povrća, malo ribe i to je bilo sve.
- Iako su na kongres došle svjetske glavešine, oni nemaju kompleks da zbog njih rade silne spektakle, da se razmeću nekakvim cateringom kao mi, kao da smo katarski bogataši. Žive prirodno, sve ima dozu umjerenosti i vrlo su inspirativni - zaključio je Bajsić, koji završava roman “Okavango” te planira nove skitnje.