„Što, ti bi se vezao? Ma što ćeš se vezati? Nema potrebe!“, rekao je vozač mom mužu dok je ovaj pokušavao pronaći sigurnosni pojas sa svoje desne strane u starom džipu koji nas je vozio od Orlovačkog jezera prema Hotelu Mladost na Tjentištu, piše za Deutsche Welle Aida Sofić Salihbegović. U automobilu Nacionalnog parka Sutjeska sigurnosnog pojasa nije ni bilo. Sve je išlo na povjerenje. Takav opušteni i nemarni stav pratio nas je za vrijeme skoro cijelog našeg boravka od dva tjedna na bosansko-hercegovačkim planinama. Na kraju se ništa nije dogodilo, a bosanski domaći duh je svojim šarmom samo dao doprinos našoj ukupnoj avanturi.
U tom trenutku se naš višednevni posjet Zelengori, planini koja se nalazi na istoku BiH, između Foče na sjeveru i Gacka na jugu, primicala kraju. Udobno smo se smjestili, sretni što se nakon 7,5 sati planinarenja možemo odmoriti i samo uživati u pogledu. Zelena planina kroz prašnjave prozore džipa ne izgleda ni približno tako divlje kao put koji vodi nazad u civilizaciju. Pred njim bi ustuknuo i najbolji vozač prosječnog auta. A prizor, s druge strane, poziva na šetnju svojim mekim oblim pašnjacima prekrivenim raznobojnim cvijećem, borovnicama i ljekovitim biljem kao što su majčina dušica, lincura, kantarion, te hajdučka trava.
Borovnice
Hodati po planinarskim stazama Zelengore je kao kretati se kroz crtić Čudesna šuma. Sve izgleda skladno i pitomo. Tu se ne mora gledati prema dolje u strahu da će se čovjek spotaknuti o kamen. Jer, i put do njezina najvišeg vrha, Bregoča, koji se nalazi na 2014 metara nadmorske visine, vodi preko livada. Jedini razlog da se pogled usmjeri prema stopalima je da se slučajno ne stane na niski grm borovnice, nego da se ta borovnica primjeti, ubere i pojede uz put.
-->
Život jednog bosanskog pastira
Naša mala grupa od tri osobe planinarenje je započela na jezeru Donje bare. Tamo smo unajmili prelijepu lovačku kućicu - bez struje i interneta. Bio je to pravi digitalni detoks. Nakon noći provedene u potpunoj tišini i mraku u kojem ni jedan tračak svjetlosti ne narušava ljepotu vedrog noćnog neba, čovjek poželi da se nikad ne vrati u gradsku svakodnevnicu. Sutradan smo prema Orlovačkom jezeru krenuli u 7 sati ujutro. Planinarske cipele i štapovi, lagana odjeća, nekoliko sendviča i nekoliko litara vode je sve što nam je trebalo.
Orlovačko jezero
Nakon 18 prijeđenih kilometara stigli smo do Orlovačkog jezera koje se nalazi na 1439 metara nadmorske visine. Ovo jezero se ukotlilo u središtu planine - dugo 330, a široko 75 metara. Voda je bogata ribom, a ljeti je temperatura odlična za kupanje. Zelengora je inače poznata po svojim ledničkim jezerima, ili kako ih još zovu „Gorske oči". „Ovdje najviše dolaze stranci", govori vozač Nacionalnog parka Sutjeska dok uspješno manevrira oko rupa na cesti i pokušava ispuniti tišinu u automobilu. „Nijemci, Talijani, Nizozemci, Belgijci... Ima i naših, ali ne tako često", dodaje on.
I doista: za skoro osam sati hoda preko vrhova i pašnjaka Zelengore, sreli smo jedino tri divokoze, usamljenog planinara koji ne govori naš jezik, jednog lovca i pastira sa stadom ovaca. S njim smo proveli najviše vremena. Jedno kovrdžavo janje se udaljilo od stada i krenulo je za nama. Kada je pastir to primjetio, sustigao nas je trčeći. Nakon višekratnih pokušaja da ga uhvati, janje mu je svaki put uspjelo izmaći. „Ništa ne sluša!", galamio je za njim pastir. Na kraju smo se na njegov savjet sakrili iza obližnjeg grma i pravili se da janje ne vidimo. Nakon 10 minuta trik je upalio i ono je otrčalo nazad prema stadu, a mi smo nastavili naše planinarenje.
Bitka na Sutjesci i ostaci prošlosti
Ali Zelengora u sebi nosi i jedan dašak povijesti. Mnogima je prva asocijacija na ovu planinu legendarni jugoslavenski film "Sutjeska" o pobjedi partizana nad Nijemcima u Drugom svjetskom ratu. Bitka koja se odigrala 1943. godine i u kojoj je život izgubilo više od 7.000 partizana, do danas važi za najveću Titovu vojnu pobjedu nad fašizmom.
Spomen-ploča partizanima na Zelengori
„Ovdje na Barama od 5. do 9. juna 1943. Dalmatinci su vodili žestoke borbe protiv višestruko premoćnijih njemačkih jedinica osiguravajući probijanje naših snaga na čelu sa Titom iz obruča na Sutjesci. Bila je to najteža i najslavnija borba Druge dalmatinske brigade. U borbi je učestvovala i Majevička brigada." To je natpis na jednom partizanskom spomeniku koji smo slučajno otkrili na Zelengori u blizini jezera Donje bare. Izgledao je sasvim zapušteno, a pored je spokojno ležao ostatak buketa cvijeća, s trakom na kojoj je jedina prepoznatljiva riječ bila - Korčula.
Osim tog usamljenog simbola prošlosti, mnogima je poznato da je u samom podnožju planine Zelengore poginulim partizanima 1971. godine podignut Memorijalni kompleks Tjentište u čijem je središtu spomenik Bitka na Sutjesci, djelo kipara Miodraga Živkovića. Oko spomenika koji se nalazi na uzvišenju za vrijeme bivše Jugoslavije izgrađen je i hotel Mladost, koji i danas radi i u kojem smo prenoćili, zatim nekoliko manjih objekata za ljetovanje, bazen, te hotel Sutjeska, koji još od 1990-ih godina kao ruševina svjedoči o okrutnim ratnim vremenima. Danas se samo da naslutiti veličanstvo cijelog kompleksa u vrijeme bivše Jugoslavije. Sada ono stoji zapušteno, tužno, dijelom razrušeno i uglavnom zaboravljeno.
Ali povijest nije razlog zbog kojeg je Zelengora zanimljiva strancima i planinarima. Razlog je netaknuta priroda i činjenica da je planina dio projekta Via Dinarica.
Via Dinarica: Bijela, Plava i Zelena staza
Zelengora je dio Bijele staze Via Dinarice. Projekt Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) i Agencije SAD-a za međunarodni razvoj (USAID) povezuje planinski vijenac Dinarida od Slovenije preko Hrvatske do sjeverne Albanije i ima ukupno tri staze: Bijelu, Zelenu i Plavu.
Bijela staza prati skoro sve najviše vrhove planina u zemljama kroz koje prolazi. Neke od planina su, pored Zelengore, Velebit, Dinara, Troglav, Prenj, Bjelašnica, Čvrsnica, zatim Durmitor i Prokletije. Plava staza se kreće duž obala Jadranskog mora i jedinstveni je spoj mora, planine i šume. Staze ove rute prolaze preko Oriena, Biokova, pa preko Velebita sve do Istre na sjeveru. Zelena staza prati niže planine Dinarida i nalazi se najsjevernije od sve tri rute.
Stečci uz Blidinje jezero
National Geographic Traveler je Via Dinaricu uvrstio u najbolje destinacije svijeta za 2017. godinu. Cilj tog projekta započetog još 2014. godine je da promovira prirodne i kulturne ljepote zemalja u regiji, kao i da potpomogne održivi razvoj lokalnog turizma i ekonomski rast. Staze se svake godine dalje razvijaju.
Nakon što smo stigli do odredišta na Zelengori, Orlovačkog jezera, tamo smo sreli jednu obitelj iz Belgije. Na pitanje zašto baš planinare u BiH, pored toliko lijepih staza širom Europe, Belgijka s uočljivom tetovažom planine na podlaktici odgovara sasvim jednostavno: „Moja sestra je prešla Via Dinaricu i onda sam odlučila da to i ja učinim sa svojom obitelji".
Hajdučka vrata
Svoje putovanje nastavili smo ka planini Čvrsnici u središnjoj BiH, te uživali na Blidinjem jezeru, koje se nalazi u podnožju ove planine. Tamo smo sreli još nekoliko kampera i posjetitelja sa stranim tablicama, najveći broj njih je dolazio iz susjedne Hrvatske.
Hajdučka vrata
Oni koji dolaze na Čvrsnicu, koja je dio Bijele staze Via Dinarice, uglavnom je posjećuju zbog njezine najveće atrakcije - Hajdučkih vrata. To je prirodni fenomen nastao pod utjecajem različitih geomorfoloških faktora. Nalazi se iznad kanjona Dive Grabovice na 2000 metara nadmorske visine i svakom posjetiocu pruža nevjerojatan pogled na Neretvu, te na planine kao što su Prenj i Čabulja.
Do Hajdučkih vrata su staze markirane besprijekorno, a kada se kroz crnogorično raslinje ugleda kameni obruč, čovjeku zastane dah. U takvim trenucima se zaboravi sav umor i čovjek shvati koliko je malen i beznačajan u usporedbi sa snagom i veličanstvenošću prirode koja ga okružuje. Planine, koje su svjedočile i prkosile svim događanjima iz prošlosti, nadživjet će i nas i sve naše velike i male nevolje.
Livade na Zelengori