PRIJESTOLNICA PORTUGALA

VODIČ KROZ LISABON ZA NOGOMETNE HEDONISTE Iz svih pora ovoga grada jednostavno vrišti: Nogomet! Pritom pivo košta euro i pol, a odlična hrana tri eura

 

Vijugave ulice vodile su prema Belému. Kao glas koji doziva, dolje, na obali Atlantika, mirno je i tiho odzvanjao fado. Usmjeren prema Atlantiku gdje je, zapravo, i počeo. Tamo, početkom 19. stoljeća, melankolično je ispraćao brodove koji su se polako i memljivo gubili na horizontu...

Dvojica starijih muškaraca naručila su na obali “vino tinto”, gledajući usklađene gospođe koje su savršenim pokretima hvatale usklađeni ritam melankolije. Malo dalje, nekoliko metara prema oceanu, grupica navijača Benfice ispijala je posljednje gutljaje piva.

Tiho, gotovo bez glasa, podigli su se, označavajući metaforiku novog vremena. Jer, fado, melos koji je poput nepresušnog izvora bujao iz neponovljivih glasnica i gitara sa 12 žica, nekoć je, dakle, ispraćao brodove voljenih. Danas, pak, taj isti fado ispraća nogometne talente, i njihove brodove, koji vrlo brzo nakon stasanja odlaze na neke bogatije, lukrativnije, ekskluzivnije nogometne obale Engleske, Španjolske, Italije...

Dvije isprepletene stvarnosti

- Ovdje samo dvije stvari ostaju zauvijek: ovi klubovi i ovi ljudi, koje nogomet nadahnjuje. Ovdje, dok otpraćamo talente i prelako se zaljubljujemo u nove, za koje znamo da će brzo nestati, ali ne želimo u to vjerovati, vjerujemo da ćemo opet postati moćni kao nekoć. I to je neka savršena iluzija, za koju znaš da je utopija, ali dok sanjariš, nekako je ljepše. Uostalom, valjda i taj nogometni bog ponekad progleda i podari neko čudo, poput onog Portova 2004. godine.

 

Iako su mrski rivali, daju nadu da će i Lisabon jednom postati što je bio, centar nogometa - na trenutke i sam sebe uvjerava u to što priča novinar Recorda, Valter Marques, s kojim sam gubio sate pričajući o nogometu, ali i Lisabonu, te dvije nevjerojatno isprepletene stvarnosti ovog grada, smještenog na zapadu Pirenejskog poluotoka na Atlantskom oceanu i ušću rijeke Tajo.

Lisabon je, svejedno, meka nogometnih hedonista. Dok se opijajuće lako i gotovo bestežinski gubite u njegovim ulicama punim šarma, ljepote, povijesti i posebne vibre, voljeli ga ili ne, od nogometa ne možete pobjeći.

Ako su ga, uostalom, Feničani osnovali, markiz de Pombal rekonstruirao sredinom 18. stoljeća nakon razornog potresa i učinio ga jednim od najljepših gradova Europe, onda ga je nogomet modelirao. Ne, zapravo, samo sebe, nego i nogomet kakav znamo. Jer, s tih su obala nogomet poput Vasca da Game osvajali mnogi velikani, poput ovdje uzvišenog Eusebija. Nogomet je, u neku ruku, upravo nalik na grad: mjesto lagano izblijedjele, ali i dalje silno opojne slave.

Dok se verete brojnim brežuljcima, među spomenicima ovoga grada kočopere se Estádio da Luz, Benficin dom i jedan od deset najljepših stadiona Europe, a samo malo dalje nalazi se i drugi kultni nogometni hram, Estádio José Alvalade, mjesto koje okuplja navijače Sportinga. Oba kultna stadiona sagrađena su iz temelja 2003. godine, uoči domaćinstva Europskog prvenstva, ali tako da nisu izgubili patinu vrijednosti svojih prethodnika.

Konačno, za 267 milijuna eura uloga stvorene su ljepotice: Estádio da Luz, “stadion svjetla”, 2014. proglašen je najljepšim u Europi, a Alvalade spada u “odabrano društvo” Uefinih Elite stadiona. Samo za usporedbu: u Maksimir je u proteklih 20 godina ulupano više od 100 milijuna eura. Novi Alvalade - s 12 kino centara, klupskim muzejem, sportskim paviljonom, podzemnom garažom, klinikom i poslovnom zgradom - stajao je 150 milijuna eura. E, to je tek fado...

 

Elem, nakon što se okrijepiš u gradu, u malobrojnim sportskim barovima, jer kultura tamošnjih navijača, naime, ne podrazumijeva svoje lokalne, navijačke “birtije”, valja poći nekoliko sati prije početka utakmice ispred stadiona gdje se ekipa okuplja uz tzv. bifane, mjesta gdje se prodaju street food i pivo.

Tamo počinje priča koja svoj ekstatični dio doživljava na samom stadionu, na kojem nema prodaje alkoholnih pića, ali će vas sa svih strana zapljusnuti neizbježni dim marihuane koja je u Portugalu dekriminalizirana za osobne potrebe.

Pozdravlja vas Eusebio

Prvi put sam ovdje bio 2004. godine na Euru. Taj fluid nogometnog ludila teško je nadmašiti. Iz tvrdog navijačkog kuta, neće vas osupnuti decibeli jer su hrvatski navijači, a dokazali su to i Boysi na utakmici s Benficom, mnogo glasniji. No, doživljaj stadiona, kulture nogometa, u jednom od najljepših gradova Europe nešto je što vapi za povratkom. Koji se, eto, i dogodio prije mjesec dana kada sam se vratio na “izvor” u sklopu Dinamove europske putešestvije.

Grad u kojem pivo u prosjeku košta euro i pol, ulična, a vrhunsko slasna klopa već od tri eura, posjet stadionu 20 eura, koji uključuje i muzej i upoznavanje Benficina simbola - orlova, u nogometnom se rječniku piše kao - nezaobilazno. Ulaznice su, doduše, skupe: najjeftinija za ulaz na Estádio da Luz stoji 55, a za Sporting 38 eura.

Ali, čim krenete prema “stadionu svjetla”, prvo će vas ugledati Eusébio, da slučajno ne zaboravite gdje ste. A onda će vas uvesti na stadion koji s pravom nosi titulu jednog od najljepših u Europi.

 

Ispred vas, dakle, stotinjak kilograma bronce, s lijeve strane nasmijano lice jednog od glavnih poster boya ove Benfice - Filipa Krovinovića, a ispred vas hram portugalskog nogometa. Hrpa naoko razbacanih tona betona, ali građen s posebnom pažnjom, s krovom od polikarbonata da stalno propušta svoju specifičnost - svjetlo, omeđen crvenom željeznom konstrukcijom koja ga veže i potom metalna vrata iza kojih se krije povijest ovog velikana.

A koliko je velik, ne govore samo Eusébio i osamdesetak nabacanih velikih trofeja, muzej koji može pričati satima, ali i dva orla, Vitoria i Gloria, koji vas čekaju ispred gostujuće tribine, samo da rašire svoja dvometarska krila i krenu u napad. Koliko je, u biti, Benfica velika, govori i činjenica da danas ima 200 tisuća članova koji svake godine obnavljaju svoje članstvo, što je čini jednim od najvećih socios-projekata svijeta.

- I gotovo tisuću dnevnih gostiju u turi po stadionu ljeti, odnosno najmanje dvjestotinjak zimi. Zvuči, zapravo, nevjerojatno da jedan klub, koji nije član Lige petice, ima ovakav status - nije krio ponos na rubu usana naš domaćin Nuno koji nam je velikodušno poklonio sat vremena svog života. Benfica je apsolutni gigant koji osjetite odmah nakon slijetanja, a potom vam to upada u oči gdje god se okrenete.

Konačno, preko Luza raste novi stambeni centar, stanovi puni luksuza koji su okrenuti prema stadionu, a koji se nazivaju Benfica Luxury Apartments. Ovdje Benfica prodaje sve, baš kao što koji kilometar dalje to čini i Sporting. A najbolji provod jamči vam njihov derbi koji grad dijeli napola. I čiji duel spada među najveće gradske derbije svijeta. U prijevodu, “jedan od onih kojima morate svjedočiti...”, pišu kultni nogometni vodiči. To je, konačno, nešto što ne možete izbjeći. Iz svih pora ovoga grada jednostavno vrišti: Nogomet!

A ako vam to nije dovoljno, nema brige: nepunih sat vremena vožnje vlakom ili, još bolje, uz ocean jeftinim rent-a-carom nalazi se Setúbal, rodno mjesto Joséa Mourinha: ako imate sreće, dok pijete pivo u ulici nazvanoj po njemu, kažu lokalci, možete ga i susresti. Legenda kaže da je to jedino mjesto gdje se vječni mrgud doista iskreno - smije... Hoće to u Portugalu.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo