Vijugave ulice vodile su prema Belému. Kao glas koji doziva, dolje, na obali Atlantika, mirno je i tiho odzvanjao fado. Usmjeren prema Atlantiku gdje je, zapravo, i počeo. Tamo, početkom 19. stoljeća, melankolično je ispraćao brodove koji su se polako i memljivo gubili na horizontu...
Dvojica starijih muškaraca naručila su na obali “vino tinto”, gledajući usklađene gospođe koje su savršenim pokretima hvatale usklađeni ritam melankolije. Malo dalje, nekoliko metara prema oceanu, grupica navijača Benfice ispijala je posljednje gutljaje piva.
Tiho, gotovo bez glasa, podigli su se, označavajući metaforiku novog vremena. Jer, fado, melos koji je poput nepresušnog izvora bujao iz neponovljivih glasnica i gitara sa 12 žica, nekoć je, dakle, ispraćao brodove voljenih. Danas, pa...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....