“Birajući partnera, ne slušajte samo srce, spojite srce s mozgom!”, govori poznati novosadski psihijatar i psihoterapeut Zoran Milivojević, autor brojnih knjiga o psihologiji ljubavi, koji godinama ima ordinacije u Ljubljani i Beogradu. Sinoć je u zagrebačkom kinu Europa održao predavanje na temu o kojoj piše i knjigu “O ludoriji zaljubljivanja”.
“Osoba koju volim i veza”, govori Milivojević, citirajući tu i Stanislava Feldmana, “dvije su odvojene kategorije”. “Često kad nađemo osobu koju volimo mislimo da će veza biti u redu, a na partnersku terapiju, primjerice, dolaze ljudi koji se jako vole, ali ne mogu ostvariti stabilnu vezu jer imaju različite koncepcije veze.
Seks kao problem
Zato kad birate ne treba gledati samo osobu, već čuti i kakvu vezu ta osoba želi, želi li djecu ili ne, kakvi su joj stavovi o odgoju, kakav ima odnos s vlastitim roditeljima, jer na ovim prostorima roditelji se često miješaju u brak svoje djece. Bitno je i kakav ima odnos prema novcu, kako reagira u konfliktima, kakav joj je odnos prema radu, jer ako je jedno radoholičar, drugi će se osjećati usamljeno i zapostavljeno, a onaj prvi sputano.
Važan je i odnos prema seksu; nakon zaljubljenosti seks često postane problem, u fazi zaljubljenosti ljudi su hiperseksualni, a kasnije nedostatak seksa uzrokuje frustracije”, kaže Milivojević te dodaje: “Obratite pažnju i na to koliko je partner ljubomoran; u početku može još i prikrivati taj osjećaj, ali kasnije se ljubomora, ako je izražena, pretvori u problem. Ljubomoran partner misli da ne zaslužuje biti voljen ili je nekad bio povrijeđen pa se boji da će mu se to ponoviti”.
Zoran Milivojević
Zaljubljenost je kulturološki uvjetovana. “Zapadnjacima je čudno kad kažem da zaljubljenost nije čovjeku inherentan, prirodni osjećaj, ona se pojavljuje samo u onim zajednicama gdje postoje mitovi i priče koje povezuju ljubav i sreću. Primjerice, u Aziji takvih mitova u njihovoj tradiciji nema pa se ljudi u tim društvima ne zaljubljuju, već imaju sasvim drugačiji model biranja partnera, a njihove veze su stabilnije nego ove u našem dijelu svijeta. Takvih mitova vezanih uz zaljubljenost nema ni u tradicionalnoj Africi. Postoji jasno i tamo i u tamošnjim predajama to da se netko nekome sviđa, ali ne i očekivanje da će samo uživati u tom odnosu do kraja života.
Tamo ljudi očekuju pripadanje, emocionalno jesu važni jedno drugome, vode računa jedno o drugome, postoji seksualnost, brinu o djeci, ljubav ih povezuje da zajedno prođu kroz život, ljubav koju vremenom grade, ali oni ne biraju samo srcem, već racionalno i onda bez zaljubljenosti grade - ljubav. Osim toga, u tim je kulturama ljubav sredstvo, a ne cilj. Kod nas je ljubav cilj i smisao, dok je kod njih ljubav samo to što poveže dvoje ljudi da si međusobno budu potpora, ali njima je kolektivno cilj i smisao preživjeti, dobro živjeti, roditi djecu... Ako hoćete znati što je ljubav, pogledajte život u primitivnim plemenima, tamo se vidi koja je funkcija ljubavi.”
Propast Zapada
Milivojević, jasno, ipak ne smatra da bi trebali sasvim izokrenuti ovdašnje koncepte. “Ne, to je druga kultura! Ali, mi smo se brkajući ljubav i zaljubljenost izgubili. Puno je dokaza tome, trećina brakova se raspada, trećina živi u nezadovoljavajućim odnosima, a samo trećina živi u braku u kojem su zadovoljni. Posljedica je da se rađa premalo djece, Zapad propada. Često mi na psihoterapiju dolaze žene u kasnim 30-ima koje ni u toj dobi još nisu našle pravog. Riječ je o lijepim, uspješnim, pametnim osobama koje biološki sat gura prema majčinstvu, ali imaju nerealne kriterije kakav treba biti otac njihova djeteta. Neke od njih i uspiju realizirati vezu, roditi jedno dijete, iako su priželjkivale dvoje ili više, ali do toga ni ne stignu. I to se na kraju odražava na društvo, broj stanovnika se smanjuje, a posljedice toga su višestruke po cijelu zajednicu.”
Je li, naoružan teorijom, i sam uspio ostvariti sretnu vezu? “I ja sam bio pun zabluda, puno se puta zaljubio, razočarao i oko 40. sam se uspio sretno ‘sastaviti’. Sad imam 59 i živim to što govorim, imam zadovoljavajući emotivni život.”