Sposobnost upravljanja vlastitim vremenom danas je jedna od najtraženjijih i najcjenjenijih vještina, jedna od onih koje je najvažnije naučiti u ranim životnim radobljima. Ne samo za posao nego i za život općenito.
Soumitra Dutta, glavni predavač ovogodišnje prve WinDays Business konferencije, jedan je od rijetkih svjetskih majstora te vještine. Istodobno je profesor na INSEAD-u, jednoj od najboljih svjetskih poslovnih škola - jednako zahtjevnoj za profesore koliko i za polaznike - suradnik Svjetskog gospodarskog foruma, autor nekoliko knjiga. Uz to, savjetnik je nekoliko vlada u različitim dijelovima svijeta, a često je na putu i kao jedan od najtraženijih svjetskih predavača.
U intervjuu koji smo, nakon bogate prepiske i niza razgovora o organizaciji njegova dolaska u Hrvatsku, za Jutarnji list odradili putem e-maila jer je zbog posla ovih dana u stalnom pokretu, Dutta nam se predstavio s tradicionalnom istočnjačkom skromnošću, ali i kao britak sugovornik koji je svjestan da je njegovo znanje danas jedna od najutrživijih roba na tržištu.
- Drago mi je što me smatrate majstorom time managementa - veselo je prokomentirao Dutta na samom početku naše e-mail prepiske (pokušao sam, naravno, odmah i zabadava dobiti recept za nešto što mi predstavlja problem već godinama) - bojim se, ipak, da sam još daleko od točke na kojoj bih svoje sposobnosti upravljannja vlastitim vremenom preporučio nekome kao nešto što je usavršeno. Točno je da uvijek pokušavam istodobno raditi nekoliko posve različitih stvari i da mi to uglavnom polazi za rukom. Načelno postoje dvije tajne u tom procesu upravljanja vremenom koje bih možda mogao upakirati kao savjete: provedite što je više moguće vremena radeći ono što vam se sviđa, a što je više moguće reducirajte trošak vremena usmjeren na poslove koje ne volite. I drugo - nemojte nikada pokušati baš sve napraviti sami. Sastavite tim jakih suradnika kojima možete vjerovati i delegirajte poslove. Naučite se služiti komparativnim prednostima ljudi iz vašeg neposrednog okruženja.
• Vama možda najdraža tema je inovativnost, posebno tehnološka i njezina primjena na korporativnim i političkim razinama. U procesu neprestanog inoviranja vi pronalazite vjerojatno jedini put iz današnje krize. Može li svatko biti inovativan?
- Ljudi se rađaju sa sposobnošću da budu inovativni. Ako vam se to ne čini vjerojatnim, pogledajte bilo koje četverogodišnje dijete i vidjet ćete da ono neprekidno promatra svoje okružene, pita bezbroj pitanja, eksperimentira sa svime i zamišlja kako to svijet zapravo izgleda. Ta urođena kvaliteta - sposobnost prilagodbe i stalne inovativne transformacije - nažalost slabi s vremenom. Velik njen dio izgubi se na putu kroz naše školske sustave i korporativna radna okruženja. Da bismo je sačuvali moramo na tome raditi. Kada je riječ o krizi - možete li zamisliti bilo kakav drukčiji put izlaska? Ima li ga? Koliko daleko možete ići u procesu rezanja cijena i troškova, posebno u okruženju u kojem drugi konkurenti na globalnom tržištu temelje svoje proizvode na inovacijama. Pogledajte kako su mnogi dijelovi Azije i drugih novih tržišta rapidno iskočili iz recesije i danas jačaju svoje pozicije unutar globalne konkurencije.
• Znači li to da su svi koji ne znaju kako inovirati svoje kompanije i svoje proizvode osuđeni na propast?
- Bojim se da jesu. Možda neće baš svi propasti jer uvijek postoje određena nišna tržišta na kojima se mogu održati specifične kompanije. Ali ta nišna tržišta gotovo nikada ne dopuštaju kompanijama da rapidno rastu niti da definiraju industrije u svojim sektorima - ako se same ne inoviraju. Biti brzim sljedbenikom nekoga inovativnog može biti strategija opstanka, ali ne i put za preživljavanje u globaloj konkurenciji.
• Kada savjetujete vlade - a radili ste savjetničke poslove za vlade u Kataru, Brazilu i Dubaju, na koji način mjerite njihovu uspješnost?
- Gotovo da je nemoguće naći neki opći, svima njima zajednički kriterij jer svaka vlada dolazi sa specifičnim zahtjevima i sa specifičnim ciljevima koje želi postići. Neki žele stvoriti nova radna mjesta, podići BDP, drugi smanjiti jaz između onih koji imaju i onih drugih koji nemaju pristup digitalnim informacijskim sustavima, treći žele najviše energije potrošiti u razvoj svoje ICT industrije… Mjerenje uspješnosti u velikoj mjeri ovisi o tome tko si je kakav cilj postavio.
• Kada ste pisali vašu najpoznatiju knjigu (u suradnji s kanadskim autorom Matthewom Fraserom), “Throwing sheep in the Boardroom”, intervjuirali ste predsjednike uprava devet velikih međunarodnih korporacija - Boscha, Genetecha, Infosysa, Nokije, Research in Motion, SAP-a, Toyote i Unilevera. Po kojem ste ključu izabrali baš te korporacije?
- Da, to je dobro pitanje. Izabrali smo baš tih devet kompanija jer su se one često pojavljivale kao teme u diskusijama po fokus-grupama kada se raspravljalo koje kompanije kolege iz njihove vlastite branše smatraju najinovativnijima. Te kompanije su u to vrijeme (2008.) zauzimale i najviše pozicije na raznim listama najinovativnijih kompanija na svijetu. Krenuli smo po tom ključu i birali smo sugovornike među tim kompanijama. Neke su se složile s idejom da se nađu u našoj studiji, neke su nas i odbile, svaka iz nekog svojeg, drukčijeg razloga. Kada smo na kraju sastavili finalnu listu, pokušali smo postići ravnotežu i geografski i po sektorima.
• Posljednjih osam godina jedan ste od urednika godišnjih izvješća Svjetskog gospodarskog foruma, iz kojih se može iščitati utjecaj ICT idustrije na razvojne procese pojedinih zemalja i na njihovu globalnu konkurentnost. U kojoj se mjeri današnja ekonomska kriza odrazila na brojke iz vaših izvještaja?
- Kratkoročne utjecaje krize lako je iščitati iz osnovnih podataka poput rasta BDP-a ili iz tablica koje objavljuju uprave najvećih kompanija. Šefovi američkih kompanija su, primjerice, objavili za ih zabrinjava teret prevelike državne regulative s kojom se moraju boriti njihove kompanije i to je podatak koji smo mi uhvatili u našim izvještajima. Ipak, postoji bezbroj različitih stvari čiji će utjecaj na današnju ekonomiju i na stvranje krize biti vidljiv tek nakon nekoliko godina. A i tu će se vjerojatno pokazati da je svaki od tih problema posebno utjecao na različite dijelove ekonomije.
• Može li čovjek kada čite te izvještaje u njima pronaći signale koji će mu sugerirati put izlaska iz krize?
- Ti podaci su dobri da bi se analizirali postojeći trendovi i oni nam uglavnom signaliziraju koja vrsta investicije treba kojoj zemlji kako bi se kroz izvjestan broj godina tamo stvari popravile. Primjerice, naša analiza pokazuje da zemlje koje ulažu u usavršavanje svojeg regulatornog i makroekonomskog okruženja redovito više izvuku iz investicija u tehnologiju nego one koje smatraju da to nije toliko važno. Ipak, za dublju analizu precizne akcije, da bi se pronašla supstanca koja pokreće uzroke i posljedice, čovjek se mora pozabaviti zasebnim studijama pojedinih slučajeva uspjeha ili promašaja. Svake godine mi u naše izvještaje uključujemo i određen broj takvih studija.
DUTTINA PRAVILA: |
1.Provedite što je više moguće vremena radeći ono što vam se sviđa |
2.Maksimalno reducirajte trošenje vremena usmjerenog na poslove koje ne volite |
3.Nemojte nikada pokušati baš sve napraviti sami. Sastavite tim jakih suradnika kojima možete vjerovati i delegirajte poslove |
Kinezi su pravi eksperti u učinkovitosti
• Ekonomija znanja danas je jedan od najotrcanijih i najzloupotrebljavanijih termina u javnosti. Svatko o njoj govori, malotko ima ikakvu ideju što bi to trebalo značiti. Koja je vaša definicija ekonomije znanja?
- Pojam ekonomija znanja odnosi se uvelike na današnju globalnu ekonomiju, posebno u Europi i Sjevernoj Americi, gdje osnovne prednosti u konkurentskoj utrci dolaze i podupiru novu vrijednost dodavanjem svježih ideja. To je potpuna suprotnost drugim i drukčijim ekonomijama, u kojima se prednost pred konkurentima na tržištu traži prije svega u pristupu prirodnim dobrima, kao što je slučaj, primjerice, u velikom dijelu Afrike, ili sposobnosti da se prirodna dobra učinkovito procesuiraju u proizvode, u čemu je, primjerice, danas ekspert Kina.