ZAGREB - U maloj, demo nakladi od samo 80 objavljenih primjeraka izašao je roman “Četiri dimenzije pobune” (u izdanju Matice hrvatske) Paule Rem, koja je sa svojih gotovo-pa-14-godina najmlađa hrvatska autorica za tinejdžere.
Knjiga je sjajno grafički opremljena, za što su prije svega zaslužne ilustracije same Paule koja je svoj roman žanrovski odredila tinejdžerskim strip-romanom i opremila u duhu davno zaboravljene brige za kompatibilnost forme i sadržaja. Ideja za ilustracije - kaže - potekla je od njezina oca, koji je inicirao da ih bude čak 700, ali se Paula na kraju odlučila za njih trideset i devet.
Promjena rukopisa
Autorica je, zapravo, svoj roman započela još kao devetogodišnjakinja, kada je nastalo prvih 60 kartica, koje je u finalnoj fazi, nadopunjavala.
- Samo sam sjela i počela pisati nadopunjujući stari tekst novostečenim znanjima i mišljenjima. Pisala sam spontano i nisam unaprijed planirala događaje, što sam u prvoj fazi, prije četiri godine, nastojala, a po tome se i moj današnji rukopis najbitnije razlikuje. Nema unaprijed razrađene tematske ideje - govori Paula i znakovito dodaje kako je roman zapravo nastao u samo dva tjedna, nakon čega je na njemu dodatno radila u vrijeme “praznog vremena dosade” - zimskih praznika.
Iako, dakle, namijenjen tinejdžerskoj publici, Paulin roman itekako nadilazi bilo kakve dobne granice ciljane publike jer se u svijetu njezinih junakinja - Vodinnie, Leddy i Vatrrine, cura koje postoje i funkcioniraju u četiri različite dimenzije i s tri različita identiteta, jako dobro osjećaju i “odrasli čitatelji”, za što postoji i konkretan razlog.
Cure “šetaju” različitim vremenskim dimenzijama (sadašnjost, 1983. godina i 17. stoljeće) zamišljene su po uzoru na crtane serijale slične tematike, spoju ideje “girl powera”, zbog čega imaju tajanstvene moći, SF-a i klasične priče o borbi dobra i zla.
Paula je kao djevojčica pratila crtani serijal, kasnije i cjelovečernji film “Powerpuff girls”, dok današnje djevojčice uživaju u avanturama hrabrih i moćima opremljenih “Winxica” pa i njezine tri junakinje funkcioniraju po toj popularnoj špranci.
No, ono što prvijenac Paule Rem posve udaljava od bilo kakvog iskorištavanja popularnosti crtanih serijala i njihova pukog prenošenja u drugi, književni medij, nadopunjavanje je te šprance građom iz koje izvire ukus, svjetonazor i spisateljski talent, što je sve daleko iznad priče tipične skoro-pa-14-godišnjakinje.
Rock, Matrix i Dylan Dog
Vrlo vješta i koncentrirana na to da koncept svoga romana razvija, vodi i zaokružuje bez grešaka u koracima i manjka koncentracije pripovijedanja, kroz svoje junakinje, naime, Paula Rem šalje mnogobroje poruke, za čije je dešifriranje u mreži tajanstvenih događaja, duhova, vampira i bedževa za teleportiranje, doista možda čak i potreban tzv. odrasli čitatelj.
Osim klasičnih, autohtonih tinejdžerskih tema i preokupacija, kao što su problemi i nerazumijevanje odraslih u obitelji i školi, zaljubljivanja, želja za samostalnošću i potraga za identitetom, istinom i smislom postojanja, tipičnih “gadgeta” ili jezika koji se povremeno sažima na onaj SMS poruka, vrlo je važno naglasiti kako su Vodinnie, Leddy i Vattrina rokerice koje imaju svoj bend.
Paulinim romanom - u kojem je idealan svijet onaj s planeta Rozie na kojem vlada ‘prava anarhija’ - suvereno defiliraju Ramonesi, Clashovci, The Cureovci, Metallica, ex-Yu rock i Sonic Youth, a glas Kim Gordon javlja se čak i u formi mail poruka.
Ti bandovi, kao i primjetan utjecaj strip-serijala “Dylan Dog”, inficiranost kojima je na dubljoj razini čak i mnogo jača od spomenutih crtanih serijala o curama s posebnim moćima, ne funkcioniraju samo na primarnoj, ilustrativnoj razini.
- Nemam omiljenu knjigu, ali u djetinjstvu sam obožavala “Bijelog klauna” Damira Miloša. Trenutno nemam ni omiljeni bend, ali u doba pisanja obožavala sam stare heavy metal bendove. Rock’n’roll je imao velik utjecaj na moju knjigu. Ramonese sam poprilično pustila u knjigu. Najdraži film mi je “Matrix”, a strip “Dylan Dog” i odatle sam preuzimala horor-motive za - rekla je Paula na pitanje o “utjecajima”.
Geni kao X-faktor
Paula Rem predisponiranost i talent za pisanje, iako se s takvim stvarima zapravo nikad ne zna, svakako duguje i vlastitom obiteljskom backgroundu. U svojoj obitelji, Paula je, naime, treća generacija pisaca.
Njezin djed, Vladimir Rem, esejist je, kritičar, pjesnik i feljtonist. Rođenjem Brođanin, a životom i djelovanjem Vinkovčanin, djed Rem jedan je od najagilnijih organizatora književnog života u Vinkovcima, nekadašnji direktor kazališta, pokretač i urednik brojnih edicija, skupljač povijesnih i književnih vrednota Slavonije i istinski zavičajnik, što je primjetno i u njegovoj poeziji.
Njegov sin i Paulin otac, Goran Rem, pak, jedan je od stožera osječkoga književnog kruga. Osamdesetih jedan od pripadnika quorumaša, danas profesor na osječkom Filozofskom fakultetu, Goran Rem, osim što je autor pjesničkih, esejističkih i znanstvenih knjiga, bavio se uređivanjem književnih i multimedijalnih programa (među kojima je svakako značajniji Noise Slawonische Kunst iz 1990., gdje je angažirana široka kulturna i umjetnička scena), pokretanjem i uređivanjem časopisa.
U kontekstu prvijenca njegove kćeri nije na odmet spomenuti i podatak kako se u književnosti javlja tinejdžerskom knjigom pjesama “Ženitva” - kao devetnaestogodišnjak. Goran tvrdi kako roman njegove kćeri njemu nije veliko iznenađenje jer je već u drugoj-trećoj godini započela sa svojim serijama stripova koji su uvijek bili narativni.
- Crtala ih je dok smo sjedili u kafiću pa sam uz teške novinske vijesti gledao i slušao njena opširna objašnjenja što se u njenim crtežima događa.
U djedovu i očevu književnom radu Paula ne vidi izravan utjecaj jer nije nikada ozbiljnije čitala njihove knjige.
- To što oni pišu nije naprosto usmjereno meni, mojim interesima, oni se bave potpuno drukčijim oblikom pisanja. No, obitelj me poticala, osim što je znalo biti nezgodno kad bih pisala do 4 u noći na tatinu kompjutoru, a oni bi slučajno ušli užasnuti tim mojim noćnojutarnjim sjedenjem uz računalo.
Inspiracija vršnjacima
Iniciranost i inficiranost kulturološkim referencama prijašnjih desetljeća, tako primjetna u Paulinoj knjizi kroz koju će istovremeno vrlo lako proći pripadnici njezine generacije, pa valjda nešto od toga i ‘pokupiti’, posve je sigurno dio ‘obiteljske prtljage’, mnogo više nego konkretne knjige njezina djeda i oca.
O toj vrsti “naslijeđa” Goran će reći: - Mislim da je nama roditeljima koji smo se kulturološki opremali u 70-im i 80-im visokolatentna užasnutost u strahu od agresije kojom su djeca danas tehnološki napadnuta, iz smjera hibridne i virusne subkulture medikoritetskog turboprimitivizma, te je stoga radosno i vidjeti da ti je dijete izmaklo agresiji, ali može li se tako opstati pitanje je u kojemu je roditeljska obveza osigurati sve što se može.
Upravo je zato i ne želi opterećivati idejom kulture na tržištu, već razgovarati isključivo o njezinu zadovoljstvu onim što radi.
No, Paula Rem, osnovnoškolka i najmlađa hrvatska spisateljica, za razliku od svojih junakinja kojima je dopustila mnogo mašte i kretanja raznim dimenzijama, zapravo je vrlo čvrsto nogama na zemlji. Ona uopće ne razmišlja kako bi htjela biti spisateljica, ona jednostavno piše iz - kreativne dosade.
- Moja knjiga nije nastala iz komercijalnih razloga, ali sve mi se čini da sam njome inspirirala i internetske tinejdžere u Hrvatskoj da se kreativno izražavaju. Često mi se javljaju i najavljuju svoje knjige i zbog toga mi je drago - kaže o recepciji.
A na pitanje o ideji za drugu knjigu, nudi neodređen, ali obećavajući odgovor: - Praznici su idealni za rolanje, kupanje, odbojku na pijesku, ali i pisanje knjiga. A budući da ovi ljetni traju dva mjeseca, tko zna?
Jagna Pogačnik
Knjiga je sjajno grafički opremljena, za što su prije svega zaslužne ilustracije same Paule koja je svoj roman žanrovski odredila tinejdžerskim strip-romanom i opremila u duhu davno zaboravljene brige za kompatibilnost forme i sadržaja. Ideja za ilustracije - kaže - potekla je od njezina oca, koji je inicirao da ih bude čak 700, ali se Paula na kraju odlučila za njih trideset i devet.
Promjena rukopisa
Autorica je, zapravo, svoj roman započela još kao devetogodišnjakinja, kada je nastalo prvih 60 kartica, koje je u finalnoj fazi, nadopunjavala.
- Samo sam sjela i počela pisati nadopunjujući stari tekst novostečenim znanjima i mišljenjima. Pisala sam spontano i nisam unaprijed planirala događaje, što sam u prvoj fazi, prije četiri godine, nastojala, a po tome se i moj današnji rukopis najbitnije razlikuje. Nema unaprijed razrađene tematske ideje - govori Paula i znakovito dodaje kako je roman zapravo nastao u samo dva tjedna, nakon čega je na njemu dodatno radila u vrijeme “praznog vremena dosade” - zimskih praznika.
Iako, dakle, namijenjen tinejdžerskoj publici, Paulin roman itekako nadilazi bilo kakve dobne granice ciljane publike jer se u svijetu njezinih junakinja - Vodinnie, Leddy i Vatrrine, cura koje postoje i funkcioniraju u četiri različite dimenzije i s tri različita identiteta, jako dobro osjećaju i “odrasli čitatelji”, za što postoji i konkretan razlog.
Cure “šetaju” različitim vremenskim dimenzijama (sadašnjost, 1983. godina i 17. stoljeće) zamišljene su po uzoru na crtane serijale slične tematike, spoju ideje “girl powera”, zbog čega imaju tajanstvene moći, SF-a i klasične priče o borbi dobra i zla.
Paula je kao djevojčica pratila crtani serijal, kasnije i cjelovečernji film “Powerpuff girls”, dok današnje djevojčice uživaju u avanturama hrabrih i moćima opremljenih “Winxica” pa i njezine tri junakinje funkcioniraju po toj popularnoj špranci.
No, ono što prvijenac Paule Rem posve udaljava od bilo kakvog iskorištavanja popularnosti crtanih serijala i njihova pukog prenošenja u drugi, književni medij, nadopunjavanje je te šprance građom iz koje izvire ukus, svjetonazor i spisateljski talent, što je sve daleko iznad priče tipične skoro-pa-14-godišnjakinje.
Rock, Matrix i Dylan Dog
Vrlo vješta i koncentrirana na to da koncept svoga romana razvija, vodi i zaokružuje bez grešaka u koracima i manjka koncentracije pripovijedanja, kroz svoje junakinje, naime, Paula Rem šalje mnogobroje poruke, za čije je dešifriranje u mreži tajanstvenih događaja, duhova, vampira i bedževa za teleportiranje, doista možda čak i potreban tzv. odrasli čitatelj.
Osim klasičnih, autohtonih tinejdžerskih tema i preokupacija, kao što su problemi i nerazumijevanje odraslih u obitelji i školi, zaljubljivanja, želja za samostalnošću i potraga za identitetom, istinom i smislom postojanja, tipičnih “gadgeta” ili jezika koji se povremeno sažima na onaj SMS poruka, vrlo je važno naglasiti kako su Vodinnie, Leddy i Vattrina rokerice koje imaju svoj bend.
Paulinim romanom - u kojem je idealan svijet onaj s planeta Rozie na kojem vlada ‘prava anarhija’ - suvereno defiliraju Ramonesi, Clashovci, The Cureovci, Metallica, ex-Yu rock i Sonic Youth, a glas Kim Gordon javlja se čak i u formi mail poruka.
Ti bandovi, kao i primjetan utjecaj strip-serijala “Dylan Dog”, inficiranost kojima je na dubljoj razini čak i mnogo jača od spomenutih crtanih serijala o curama s posebnim moćima, ne funkcioniraju samo na primarnoj, ilustrativnoj razini.
- Nemam omiljenu knjigu, ali u djetinjstvu sam obožavala “Bijelog klauna” Damira Miloša. Trenutno nemam ni omiljeni bend, ali u doba pisanja obožavala sam stare heavy metal bendove. Rock’n’roll je imao velik utjecaj na moju knjigu. Ramonese sam poprilično pustila u knjigu. Najdraži film mi je “Matrix”, a strip “Dylan Dog” i odatle sam preuzimala horor-motive za - rekla je Paula na pitanje o “utjecajima”.
Geni kao X-faktor
Paula Rem predisponiranost i talent za pisanje, iako se s takvim stvarima zapravo nikad ne zna, svakako duguje i vlastitom obiteljskom backgroundu. U svojoj obitelji, Paula je, naime, treća generacija pisaca.
Njezin djed, Vladimir Rem, esejist je, kritičar, pjesnik i feljtonist. Rođenjem Brođanin, a životom i djelovanjem Vinkovčanin, djed Rem jedan je od najagilnijih organizatora književnog života u Vinkovcima, nekadašnji direktor kazališta, pokretač i urednik brojnih edicija, skupljač povijesnih i književnih vrednota Slavonije i istinski zavičajnik, što je primjetno i u njegovoj poeziji.
Njegov sin i Paulin otac, Goran Rem, pak, jedan je od stožera osječkoga književnog kruga. Osamdesetih jedan od pripadnika quorumaša, danas profesor na osječkom Filozofskom fakultetu, Goran Rem, osim što je autor pjesničkih, esejističkih i znanstvenih knjiga, bavio se uređivanjem književnih i multimedijalnih programa (među kojima je svakako značajniji Noise Slawonische Kunst iz 1990., gdje je angažirana široka kulturna i umjetnička scena), pokretanjem i uređivanjem časopisa.
U kontekstu prvijenca njegove kćeri nije na odmet spomenuti i podatak kako se u književnosti javlja tinejdžerskom knjigom pjesama “Ženitva” - kao devetnaestogodišnjak. Goran tvrdi kako roman njegove kćeri njemu nije veliko iznenađenje jer je već u drugoj-trećoj godini započela sa svojim serijama stripova koji su uvijek bili narativni.
- Crtala ih je dok smo sjedili u kafiću pa sam uz teške novinske vijesti gledao i slušao njena opširna objašnjenja što se u njenim crtežima događa.
U djedovu i očevu književnom radu Paula ne vidi izravan utjecaj jer nije nikada ozbiljnije čitala njihove knjige.
- To što oni pišu nije naprosto usmjereno meni, mojim interesima, oni se bave potpuno drukčijim oblikom pisanja. No, obitelj me poticala, osim što je znalo biti nezgodno kad bih pisala do 4 u noći na tatinu kompjutoru, a oni bi slučajno ušli užasnuti tim mojim noćnojutarnjim sjedenjem uz računalo.
Inspiracija vršnjacima
Iniciranost i inficiranost kulturološkim referencama prijašnjih desetljeća, tako primjetna u Paulinoj knjizi kroz koju će istovremeno vrlo lako proći pripadnici njezine generacije, pa valjda nešto od toga i ‘pokupiti’, posve je sigurno dio ‘obiteljske prtljage’, mnogo više nego konkretne knjige njezina djeda i oca.
O toj vrsti “naslijeđa” Goran će reći: - Mislim da je nama roditeljima koji smo se kulturološki opremali u 70-im i 80-im visokolatentna užasnutost u strahu od agresije kojom su djeca danas tehnološki napadnuta, iz smjera hibridne i virusne subkulture medikoritetskog turboprimitivizma, te je stoga radosno i vidjeti da ti je dijete izmaklo agresiji, ali može li se tako opstati pitanje je u kojemu je roditeljska obveza osigurati sve što se može.
Upravo je zato i ne želi opterećivati idejom kulture na tržištu, već razgovarati isključivo o njezinu zadovoljstvu onim što radi.
No, Paula Rem, osnovnoškolka i najmlađa hrvatska spisateljica, za razliku od svojih junakinja kojima je dopustila mnogo mašte i kretanja raznim dimenzijama, zapravo je vrlo čvrsto nogama na zemlji. Ona uopće ne razmišlja kako bi htjela biti spisateljica, ona jednostavno piše iz - kreativne dosade.
- Moja knjiga nije nastala iz komercijalnih razloga, ali sve mi se čini da sam njome inspirirala i internetske tinejdžere u Hrvatskoj da se kreativno izražavaju. Često mi se javljaju i najavljuju svoje knjige i zbog toga mi je drago - kaže o recepciji.
A na pitanje o ideji za drugu knjigu, nudi neodređen, ali obećavajući odgovor: - Praznici su idealni za rolanje, kupanje, odbojku na pijesku, ali i pisanje knjiga. A budući da ovi ljetni traju dva mjeseca, tko zna?
Jagna Pogačnik