Čitatelje trač-rubrika njihovi skandali jedva da bi zanimali na prvi pogled, baš kao i njihova veza, koja se, sagledana kroz prizmu biografija, objavljene korespondencije, te na njima temeljenih scenskih i književnih obrada, sastojala isključivo od nepomirljivih suprotnosti. U žargonu današnje medijske stvarnosti, na koji zasigurno nijedno od njih ne bi olako pristalo, njihova ljubav zadobila bi epitet “kontroverzno”, što god pod time podrazumijevali. Kontroverzna bi bila, dakako, i njena teza o banalnosti zla, razrađena dok je s akreditacijom časopisa The New Yorker pratila jeruzalemsko suđenje nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu, baš kao i njegovo rektorovanje na “prvom njemačkom Führer univerzitetu” u Freiburgu, obilježeno divljenjem “unutarnjoj istini i veličini” nacionalsocijalizma.
Buntovna Židovka
S druge strane, medijski ništa manje kontroverzno, on će se kao “mislilac bitka” uvrstiti među najznačajnije filozofe 20. stoljeća, dok će si ona sličnu poziciju na duhovnom Olimpu vijeka izboriti svojom političkom teorijom. O njihovoj ljubavi i razlozima zašto ona ni nakon najcrnjih razdora, koji su uzdrmali svijet, nije u potpunosti ugasla, ne zna se mnogo. Osim da je po svim kriterijima zaslužila da je se, u medijskom žargonu ili onkraj njega, naziva zabranjenom.
Kad se osamnaestogodišnja Hannah Arendt (1906. - 1975.), bistra i buntovna kći asimilirane njemačko-židovske obitelji iz baltičkog Königsberga (danas: Kalinjingrad), 1924. upisala na Sveučilište u Marburgu, da se tamo, između ostalog, kod mladog, ali već prilično poznatog profesora Martina Heideggera (1889. - 1976.) okuša u neortodoksnom mišljenju, koje “kao da nije od ovog svijeta”, nije se dogodilo ništa što ni danas, onkraj moralne i moralizatorske upitnosti, ne bi bilo tipično za sliku prosječnog sveučilišta: atraktivni profesor zavodi neiskusnu studenticu i pretvara se iz učitelja u ljubavnika.
‘Nikad se ne saginji’
Heidegger, podrijetlom iz gornjošvapskog gradića Meßkircha, oženjen je i ima dvojicu sinova, ali Marburg je, kako će iste godina napisati prijatelju Karlu Jaspersu, “maglovito mjesto, na čijem se slabom, nezdravom zraku ne događa ništa stimulativno”. A da su eros i mudrost istog podrijetla, znalo se, zaboga, još od Platona.
Hannah je lijepa, atraktivna studentica, koja privlači pozornost brojnih muškaraca, ali plijeni i nesvakidašnjim obrazovanjem. S četrnaest godina čitala je svog davnašnjeg sugrađanina Immanuela Kanta i odlučila studirati filozofiju. Njeni roditelji, pripadnici situiranog židovskog građanstva, omogućuju joj zarana privatnu nastavu grčkog jezika. Simpatizirajući sa socijaldemokratskim idejama, usađuju joj i životno geslo: “Nikad se ne saginji”. Odgojena da njeguje vlastito mišljenje, Hannah je, uzgred, u nježnoj dobi izletjela s pruske djevojačke gimnazije, nakon što je bojkotirala satove jednog nepopularnog učitelja, potičući kolegice da učine to isto. Ta “nepokornost”, kako će je okarakterizirati njen kasniji doktorski mentor Jaspers, trajno će je obilježiti. Kad se, tek što je upisala fakultet, prijavljivala za jedan seminar, postavila je izričit zahtjev da tamo “ne smije biti antisemitskih primjedaba”.
Lijepu, obrazovanu, emancipiranu, ali i pomalo naivnu Hannah mladi Heidegger opčinit će, pak, svojim revolucionarnim predavanjima. Marburg je prva postaja njegove akademske karijere, što je uvelike duguje svom filozofskom mentoru, židovskom fenomenologu Edmundu Husserlu, kojem će posvetiti svoje kapitalno djelo “Bitak i vrijeme”, ali će s dolaskom nacista na vlast povući posvetu s kasnijih izdanja knjige, a eskivirat će i mentorov pogreb.
Ugrozio karijeru
Da je Hannah Židovka, Heideggera, međutim, nimalo ne smeta. “Gospođice Arendt”, započet će svoje prvo pismo upućeno studentici, “moram još večeras doći k vama i govoriti vašem srcu... (…) Neću vas nikad smjeti posjedovati, ali vi ćete odsad pripadati u moj život i on će rasti kraj vas.” Na jednom predavanju naglasit će, pak, nekako u isto vrijeme: “Kod osobe filozofa zanimljivo je samo ovo: rođen je tada i tada, radio je i umro.” Pod “dosadnu” površinu filozofskog života Heidegger je očito nakanio strpati i vezu s Hannah, čije su se strasti razbuktavale u strogoj tajnosti. Ipak, ni na drugom planu više nema dvojbe: fatalna Hannah postat će dio njegova života, a i on, kako se čini, njezina.
Formalno “gospođice Arendt” pretvorit će se u zaglavljima pisama ubrzo u “draga Hannah”, dok će isprva suzdržana simpatija poprimiti upravo olujne razmjere. U jednom pismu, napisanom u povodu predstojećeg susreta s Husserlom u Freiburgu, spomenut će tako i odlazak u rodni Meßkirch: “Kad će bura zavijati oko naše kolibe, mislit ću na našu oluju, ili ću krenuti tihim putem uz rijeku Lahn, ili, pak, napraviti snenu stanku, za koje će mi pred očima biti slika mlade djevojke, koja je u kišnom ogrtaču, šešira navučena duboko nad velike oči, prvi put stupila u moju studijsku sobu, dajući suzdržano i plaho kratke odgovore na sva pitanja - a onda ću sliku transponirati na posljednji dan semestra i znat ću da je život povijest.” S konzultacija, na kojima su se prvi put susreli, put do postelje često je kraći nego što bi se očekivalo. Zagovornik “istine kao neskrivenosti” (aletheia) trudio se, međutim, svojski da ta filozofska postavka ničime ne okrzne svijet njegove zabranjene ljubavi, pa bi se postelje nalazile uglavnom po tavanskim i drugim skrovitim sobičcima, čija se žuđena dostupnost oglašavala pomno smišljenim kombinacijama svjetlosnih signala (“Ako u mojoj sobi gori svjetlo, zvoni!”) i tajnim porukama.
Odnos što će ga Hannah kasnijih godina opisivati kao “potpuno davanje sebe drugoj osobi” ili, pak, “kontinuitet života” od početka je pun proturječja te pod snažnim utjecajem učiteljeve filozofije, s kojom će Hannah intelektualno obračunati 1946. u svom eseju “Što je filozofija egzistencije?”. I idućih godina duhovno će se sve više razilaziti, iako obostrane simpatije nikad neće splasnuti. Ali sad, unatoč svim unutarnjim otporima, oni žele živjeti svoju ljubav, svjesni da Heidegger tom aferom ne ugrožava samo brak sa suprugom Elfriedom nego i sveučilišnu karijeru.
Dominantan, vrši pritisak
S druge strane, on često ostavlja dojam egoista, koji svoju mladu ljubavnicu zapravo iskorištava i ometa u razvoju. Gajeći naoko snažne osjećaje prema Hannah, on je ipak kao zreliji i iskusniji, a ujedno i dominantan, te na određen način vrši pritisak, koji ona u svojoj zaljubljenosti itekako osjeća. U pismima Hannah katkada pribjegava trećem licu, ne bi li lakše izrazila što joj je na srcu:
“Jer, stranost i nježnost prijetile su joj još zarana postati jednim i identičnim. Nježnost znači plahost, suzdržanu naklonjenost, nikakvo davanje sebe, nego ispipavanje, koje je bilo glađenje, radost i čuđenje stranim formama… Znala je za mnoge stvari - slijedom iskustva i vazda budne pozornosti. Ali sve što joj se događalo palo je na dno njene duše, ostavši tamo izolirano i začahureno. Njena sputanost i nepristupačnost branile su joj da se prema tajnama odnosi drukčije nego u mukloj boli ili sanjarskoj začaranosti.” Heidegger odgovara: “Iz samog središta svoje egzistencije postala si mi bliska i zauvijek djelatna snaga mog života”. Na pozive upomoć, međutim, on ne odgovara, jer zanima ga samo još njegov posao, a ona mu se, kako zamjećuju mnogi autori, koji su analizirali njihovu prepisku, “previše približila”, a on je želi “onakvu kakva mu je potrebna, uvijek s istim atributima ženstvenosti, sjajnim očima, čistim čelom, dobrostivim, plahim rukama”. Nesposoban da u cijelosti prihvati prisnost, Heidegger iznosi niz projekcija, koje njihov odnos na čudesan način čine neosobnim.
U Marburgu Hannah Arendt ostaje samo godinu dana. U želji da olabavi njihov nezgodan odnos, Heidegger je napokon nagovara da promijeni sveučilište, obrazlažući to “svojom ljubavlju prema njoj i nastojanjem da ništa ne učini težim nego što već jest”. Hannah odlazi u Freiburg, a potom u Heidelberg, ali kontakt se ne prekida, iako je jasno dijagnosticirala njegovu “patološku neiskrenost”. Život u Heidelbergu bio je napetiji, bogatiji događajima i ne toliko fiksiran na Heideggera. Hannah uživa u salonskoj kulturi dvadesetih godina, upoznaje romanista Huga Friedricha, a potom i germanista Benna von Wisea, koji će je upamtiti kao “najpametniju i najznačajniju ženu svoga života”. S dvadeset i dvije godine Hannah Arendt brani doktorsku disertaciju na temu pojma ljubavi kod svetog Augustina. Ne izostaju, dakako, ni nove ljubavi, ali svako toliko stižu i Hedieggerova pisma s pozivima na sastanke i neprestanim uvjeravanjem da “može pronaći sreću s drugim muškarcem, a ipak nastaviti voljeti i njega”. Naposljetku, Hannah će se udati za Heideggervoa studenta Günthera Sterna.
‘Akademski antisemitizam’
Koncem dvadesetih godina Njemačka zapada sve dublje u kaljužu militantnog nacionalizma. Za jednog posjeta Heideggeru plavokosi Stern demonstrira svoje atletske vještine, na što mu učitelj u šali savjetuje da pristupi nacističkoj stranci. “Pogledajte me”, odgovorit će bivši student, “i vidjet ćete da pripadam upravo onima koje želite izopćiti.” Čuvši to i druge priče, koje su joj kao Židovki, sad već uvelike zainteresiranoj za ideje cionizma i obrane ugroženog židovstva u Njemačkoj, itekako davale razloga za brigu, Hannah od Heideggera, koji ne skriva simpatije prema budućem “vođi”, kojem će se i sam htjeti ponuditi kao neka vrsta “duhovnog vođe”, traži da se očituje o antisemitizmu. Odgovor zrcali samo još ciničnu samodopadljivost: “Da ne pozdravljam Židove, to su klevete, ali ubuduće ću ih pamtiti… U zimskom semestru uzeo sam dopust, davši još ljeti svima do znanja da želim biti ostavljen na miru i da neću uzimati radove i slično. Ali onaj koji svejedno dolazi i hitno mora doktorirati, a to mu je i omogućeno, Židov je. Tko mi prije par tjedana šalje opsežan rad na uvid, također je Židov. Uostalom, što se tiče sveučilišta, danas sam isti takav antisemit kao i prije deset godina u Marburgu.”
Bilo je to u zimi 1932./33., kad se naglo prekinula i prepiska između Hannah Arendt i Martina Heideggera. Heideggerov “akademski antisemitizam” prerast će u - nakon rata, istina, često osporavanu - podršku novoj ideologiji najkasnije kad će nakon nacističkog preuzimanja vlasti na čelu Freiburškog sveučilišta održati svoj neslavni “Rektorski govor”.
Zgranuta ponašanjem
Kao rektor, Heidegger će ostati upamćen po nizu blago rečeno nepopularnih poteza, pobrinuvši se, primjerice, da minhenski filozof Richard Hönigswald ostane bez profesure: “Opasnost je u tome što ta rabota izaziva dojam najviše stručnosti i već je obmanula dovoljno mladih ljudi. Poziv tog čovjeka na Minhensko sveučilište i danas moram nazvati skandalom. Heil Hitler! Vaš odani Heidegger!” Protiv Sokrata, napominju kritičari, govorilo se da kvari omladinu, a sad upravo filozof koristi taj argument kao oružje. Gotovo svi Heideggerovi učenici bili su zgranuti učiteljevim ponašanjem, pa tako i Hannah Arendt, koja se nakon maltretiranja u Gestapovu zatvoru i oduzimanja njemačkog državljanstva, uspjela skrasiti u američkom egzilu, gdje je brinula za sudbinu progonjenih Židova, zalažući se, između ostalog, i za uspostavu židovske vojske, ali se postupno distancirala od cionizma. Među nekadašnjim ljubavnicima počinju godine šutnje.
Iako je i sam Heidegger kao rektor zašutio već 1934., uplaćujući, doduše, i dalje uredno članarinu nacističkoj stranci, konac rata dočekao je kao prilično problematična osoba. Uspoređujući holokaust u najboljem slučaju s mehanizacijom u poljoprivredi, nije bio u stanju da konkretno promisli vlastite političke zablude, te mu je privremeno uskraćeno pravo da predaje. Hannah Arendt dobit će 1951. američko državljanstvo, pisati za novine i stručne časopise te u New Yorku i Chicagu predavati političku teoriju i filozofiju. Njene analize totalitarizama 20. stoljeća - primjerice, već spomenute “banalnosti zla” personificirane u osobi Adolfa Eichmanna - naići će na širok odaziv diljem Amerike i Europe. Na početku njihove veze, prožete ljubavlju i mišljenjem, stajalo je pitanje smisla filozofske misli i mogućnosti da se egzistencijalna filozofija prenese na život pojedinca. Ne uspjevši u svom naumu da postane egzistencijalno-filozofski odgojitelj nacije, Heidegger se nakon sloma iluzije povukao u filozofsko mišljenje. Hannah Arendt, kojoj su se 1933. otvorila mnoga egzistencijalna pitanja, krenula je drugim smjerom: mišljenje mora sezati u svijet i izlagati se ljudima, njihovim iskustvima i mogućnostima te prerađivati njihove katastrofe.
Priznata intelektualka
Ipak, nekadašnja ljubav nije ostala bez epiloga, koji će, ma koliko se neshvatljivim doimao, potrajati još godinama. Za boravka u Njemačkoj Hannah Arendt ponovno traži kontakt s Heideggerom. Želi da shvati zašto je filozof potpao pod utjecaj nacizma, je li je izdao kao Židovku te je li u njihovoj vezi vidio samo prolaznu aferu ili zaista ljubav. Hannah je sad poznata i priznata intelektualka sa zamjetnim političkim angažmanom, dok je Heidegger pao u drugi plan i nada se pomirenju. “Hannah”, napisat će tako, “pomirenje je nešto što u sebi nosi bogatstvo, koje moramo iznijeti do obrata, gdje je svijet prevladao duh osvete.” U veljači 1950. Hannah Arendt i Martin Heidegger susreću se u foajeu jednog freiburškog hotela, gdje joj Heidegger priznaje da mu je život bio tragedija, u kojoj je ona odigrala bitnu ulogu u najmanje dva čina. Bilo je to prvi put da je Heidegger doživljava kao odraslu osobu, komentira američki publicist Richard G. Stern. “Ta večer i to jutro potvrda su za čitav život”, napisat će Hannah u jednom pismu Heideggeru: “U osnovi nikad očekivana potvrda. Kad je konobar rekao tvoje ime, bilo je kao da je vrijeme iznenada zastalo. Tu mi je munjevito došlo do svijesti da me je prisila impulsa milostivo spriječila da, iako sam oklijevala s dolaskom, ne počinim jedinu zaista neoprostivu nevjeru i protratim čitav svoj život.”
Nazivala ga je lažljivcem
Neki stari osjećaji tih dana ipak su se ponovno rasplamsali. Istina, Heidegger je napokon sve priznao i supruzi Elfriedi, s kojom se Hannah kasnije također susretala. Književnu razradu tog intrigantnog motiva dala je, uzgred, francuska spisateljica i diplomatkinja Catherine Clement, pustivši u svom romanu “Martin i Hannah” bivšu židovsku studenticu i arijsku Ksantipu da za kuhinjskim stolom same razriješe ljubavnu dilemu dok “najveći filozof 20. stoljeća” drijema u susjednoj sobi.
Takvog razgovora nije bilo, no Heidegger je, čini se, naposljetku ipak ovladao iskrenošću vlastitih osjećaja. “Nikad nije zanijekao da sam tijekom svih ovih dvadeset i pet godina bila strast njegova života”, napisat će Hannah nakon jednog susreta sa supružnicima Heidegger svom drugom suprugu, Heinrichu Blucheru. U jednom intervjuu Hannah Arendt kasnije će priznati da je Heidegger bio prva ljubav u njezinu životu, a njemački će filozof otići tako daleko da otkrije kako mu je ona bila inspiracija za pisanje knjige “Bitak i vrijeme”.
U “podgrijanoj” vezi glavnu riječ definitivno više nemaju samo osjećaji, iako će se Heidegger u kasnijim pismima prisjetiti mnogih sentimentalnosti, poput užitka u češljanju bujne kose svoje nekadašnje studentice. Sad će mu ona pomagati da svoja djela u engleskom prijevodu - Heidegger, koji je tolike misli posvetio jeziku, engleski gotovo da uopće nije znao - plasira na američko tržište, a on će se zauzvrat baviti njezinim novim političkim i filozofskim mislima. Različita mišljenja i dalje su prisutna, što često vodi do razmirica, pa će Hannah Heideggera - kojeg je 1946. u pismima Jaspersu još nazivala “potencijalnim ubojicom” i “velikim lažljivcem” - i dalje smatrati politički neodgovornom osobom, a on će njoj istodobno predbacivati izdaju svoje filozofije. Ipak, kako je za Hannah vjernost oduvijek bila važna sastavnica ljubavi, itekako će se pozabaviti njegovim mislima, sve do lektire antičkih filozofa i njemačkih pjesnika. Temeljna razlika između trezvene političke teoretičarke i nekadašnjeg megalomana, koji je imao dobru priliku da iskusi bolnost pada, izazvanog pogrešnom svjetonazorskom procjenom, počiva na činjenici da Hannah zastupa politički stav, a Heidegger radije ostaje pri čistoj misli. “
Sudbinska pitanja 20. st.
Za razliku od tebe, ja politici poklanjam malo zanimanja”, napisat će Heidegger 1974., ne bi li ujedno skicirao i “sasvim jasnu” svjetsku situaciju: “Sve se kreće u prvom planu. Protiv obijesti masovnih medija i institucija pojedinac ne može učiniti više ništa.” Bilo je to jedno od njegovih posljednjih pisama, prije nego što će se isti mediji prihvatiti njihova sadržaja, koji, najblaže rečeno, ne govori previše o filozofskom mišljenju dvoje ljubavnika, nego bi se doslovce trebao spustiti (ili uzdići) na razinu dokumenta jednog vrlo dramatičnog intimnog odnosa u kojem se zrcale mnoga sudbinska pitanja 20. stoljeća.
Filozofska Madonna
“Kontroverze” oko Heideggerova koketiranja s nacizmom žive su i aktualne kao i u doba njegove denacifikacije, nakon koje je smogao snage samo da izjavi: “Tko veliko misli, veliko griješi”. Je li njegova filozofija iole spojiva s takvim svjetonazorom, pritom je sasvim drugo pitanje, kao što ljubavlju prema Heideggeru nikako ne treba objašnjavati za svoje vrijeme svakako šokantne izjave što ih je Židovka Hannah Arendt davala u vezi holokausta, židovskih savjeta kao sudionika u zločinu ili naprosto zla. Odnosno, kako je to u jednom razgovoru formulirao njemački zeleni političar i bivši šezdesetosmaš Daniel Cohn-Bendit: “To i jest ono lijepo u životu: ljubav i seks ne mogu se objasniti filozofski-racionalno. Uvijek ću reći: Hannah Arendt je filozofska Madonna, koja je rekla: uzet ću muškarca kojeg ću htjeti, bio to Krist, kao u videu, učitelj sporta ili tko god. I ona je politička filozofkinja, koja umije misliti radikalno i kao studentica se u radikalnom mišljenju mjeri s Heidegerrom, koja se totalno zaljubljuje u njega i ta je ljubav opstala. Ona se usidrila u njezinoj glavi i u njezinu tijelu. Postoje veze koje su neobjašnjive, to treba prihvatiti.”