MANFRED SPITZER U TOČKI NA TJEDAN

NJEMAČKI PSIHIJATAR O POŠASTI SUVREMENOG DOBA 'Problem usamljenosti samo će se pogoršavati, a broj umrlih koji su bili usamljeni raste'

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 22.12.2019. u 15:16

Screenshot/YouTube

Manfred Spitzer

 

Njemački psihijatar Manfred Spitzer gostovao je u Točki na tjedan televizije N1 gdje je govorio o problemu usamljenosti s kojim se suočava sve više stanovništva. Dr. Spitzer je o tom problemu progovorio u svojoj knjizi ‘Usamljenost: Neprepoznata bolest’ naglašavajući da postoji razlika između samoće i usamljenosti. 

- Samoća je subjektivno iskustvo gubitka. Uglavnom nije ugodna. Zapravo, bolna je. Posrijedi je subjektivan osjećaj. A ovo drugo se odnosi na društvenu izolaciju, što možete nazvati i samoćom. Odnosi se na to da ne provodite mnogo vremena s drugim ljudima. Kao psihijatar stalno se susrećem s onima koji su okruženi gomilom ljudi, no osjećaju se veoma usamljenima. No s druge strane, postoje ljudi koji žive izolirano, ali uopće se ne osjećaju usamljenima. Kad razlučite između to dvoje, imate ćete jasniju sliku onog što se događa jer usamljenost i društvena izolacija dvije su zasebne pojave - rekao je. 

Smatra da s obzirom na neke suvremene trendove, ovaj problem neće nestati. Zapravo, pogoršat će se. Prvo, nastavlja se trend urbanizacije, sve veći broj ljudi živi u gradovima, posebice u razvijenom svijetu. 

- Predviđanja su da će do 2050. godine u gradovima živjeti 70% svjetskog stanovništva. Pitate se što nedostaje gradovima. U gradovima, dakako, živi velik broj ljudi, ali poznajete samo nekoliko njih pa konstantno imate dojam kako ne znate većinu tih ljudi. Potpuno drukčije od sela u kojem možete čavrljati sa svima koje sretnete. 

Kao drugi trend, ističe tendenciju da ljudi žive sami. Tijekom posljednjih 15 godina broj samačkih kućanstava u Njemačkoj povećao se za oko 3,5 milijuna, a broj obiteljskih kućanstava se smanjio.

- Ima oko 12 milijuna parova, između 10,5 i 11 milijuna obitelji, a sada već imamo između 15 i 17 milijuna samačkih kućanstava. Dakle, broj samačkih kućanstava sad nadmašuje sve ostale. Mogli biste reći da to vodi do individualističkijeg životnog stila i mogli biste pomisliti da je to dobro, no ako društvenu izolaciju uzmete kao jedan od uzroka većeg osjećaja samoće i ako ozbiljno shvatite što se zbiva kada ste usamljeni, to je nešto što doista zabrinjava - kaže dr. Spitzer.

Na treće mjesto utjecaja na usamljenost stavlja medije:

- Ideja da medij može pružiti neposredan društveni kontakt sama je po sebi kontradikcija i zato postanete frustrirani kad društveni život "izmjestite" na medije, nemate stvarnoga kontakta. Zato se osjećate usamljeno, postoje studije koje to jasno pokazuju. Uz ova tri trenda: više medija, gradova i samačkih kućanstava, samoća neće nestati. Tako prezentiram problem na početku svoje knjige.

Najveću ulogu u tome danas imaju društvene mreže. Facebook, Snapchat, Instagram i WhatsApp koristi oko pet i pol milijardi ljudi, no dugoročno takav tip interakcije izaziva frustraciju jer korisnici ne dobivaju zadovoljstvo koje nudi stvarna interakcija, napominje psihijatar.

- Ekran naprosto nije zamjena za stvarni ljudski kontakt. Kad to shvatite, uviđate da je problem rastuća frustracija društvenim mrežama. Na Facebooku se želite praviti važni, baš kao i svi drugi. Dakle, konstantno podižete standarde jer se svi međusobno uspoređuju. Ljudi se često i lažno prikazuju. Radi se o svojevrsnoj mašineriji za stvaranje frustracija. A u igri su milijarde ljudi! To ne može proći bez ikakvih posljedica - upozorava. 

Stopa samoubojstava u SAD-u u posljednjih se sedam godina udvostručila, osobito među ženama, a među muškarcima se povećala za 30%. Spitzer to objašnjava time što su žene društvenija bića od muškaraca pa iz usamljenosti teško vide izlaz. Dodaje i da izolacija također stvara probleme jer ne razvija empatiju. 

- Dvije najveće svjetske studije pokazale su da što više vremena adolescenti provode pred ekranom, to će manje empatije osjećati prema roditeljima i vršnjacima. Dakle, to je empirijska činjenica, trebate stvarnu interakciju kako biste razvili empatiju. Primjerice, u Njemačkoj ovo više nije samo na akademskoj razini. Njemačke vlasti već treći put pokreću raspravu o novom zakonu koji zabranjuje snimati osobu koja umire. Učinite li to, dobit ćete do dvije godine zatvorske kazne. Pitate se čemu takav neobičan zakon. Naprosto zato što se to strašno često događa. Ljudi naiđu i snimaju one koji umiru. Policija ih pokušava udaljiti, no oni i dalje navaljuju i snimaju - priča i otkriva što je to ‘skala usamljenosti’. Navodi tri pitanja na koja ljudi moraju odgovoriti kako bi odredili gdje su na toj skali.

- Psihologija se uglavnom svodi na mjerenje onoga što se čini nemjerljivim - osjećaja. Postoje iskušane skale koje se svode na određena pitanja koja zapravo možete postaviti više puta. Primjerice, u jednoj studiji koju smatram izuzetno važnom postavljali su isto pitanje... Je li zadnja osoba koju ste vidjeli osoba kojoj možete pozvoniti u 3 ujutro i zamoliti je za nešto? Smještaj, kauč na kojem ćete prespavati... Ako osoba odgovori potvrdno i ako opet ili većinu puta odgovori potvrdno kad je naknadno pitate isto, očito je riječ o osobi koja je povezana s mnogo ljudi i smatra da je ta povezanost toliko dobra da može dobiti pomoć kad god joj je potrebna. Neki će drugi pak reći da u 3.00 h ne mogu pozvoniti na vrata osobe koju su zadnju vidjeli. Ako ste upoznali mnogo onih s kojima ne biste bili toliko bliski, vaša društvena mreža očito nije toliko divna i krasna. Ako ovo mjerenje provedete 25 puta u dva tjedna, dobit ćete dobru predodžbu o tome koliko se usamljeno dotična osoba osjeća. Riječ je o njezinu subjektivnom iskustvu s drugima, no predstavlja dobru predodžbu. A taj je podatak u korelaciji s hormonom stresa u vašoj krvi. Dakle, možete izvesti zaključak da manja društvena mreža znači veći stres, a iz toga slijedi poprilično toga.

Isti centar u mozgu zadužen je za fizičku bol i usamljenost, otkriva. 

- Kažu mi: ‘Koga briga u kojem dijelu mozga osjećam usamljenost!’ Pa, kad imate samo jednu studiju o tome, nikoga nije briga, ali kad imate dvije i otkrijete da je centar za usamljenost identičan onom za bol, zapitate se može li se usamljenost liječiti analgeticima. Ispada da se može! Iz nekih drugih razloga to nije pametno, ali može se! Pa se zapitate može li se bol liječiti podsjetnicima na vašu društvenu mrežu? Odgovor je i ovoga puta - može se! Upravo zato u bolnicama na stoliću pokraj kreveta ljudi imaju cvijeće, kekse, čokoladu, možda tranzistor ili malenu bocu šampanjca. Doduše, skrivenu negdje iza... No imaju i fotografiju. A na njoj nije nogometna momčad… Na fotografiji je obitelj jer podsjetnik na obitelj smanjuje razinu boli. To su otkrili tijekom eksperimenata. Iz ovog prvog znanstvenog rada proizašle su brojne studije i sada smo zahvalni što imamo taj centar za usamljenost u mozgu jer nam pruža bolje shvaćanje o povezanosti boli i usamljenosti i omogućava nam da se bolje nosimo s time.

Smatra da nema isključivo mentalne i fizičke bolesti, uvijek je oboje. Ako ste usamljeniji, razina stresa će vam biti veća. No kad imate kronično povišenu razinu stresa, isključujete imunosni sustav. Veće su šanse da dobijete upalu pluća ili neku drugu zarazu. Ako pak kronično patite od visokog krvnog tlaka i visoke razine šećera u krvi... To su dva glavna rizična faktora za kardiovaskularne bolesti. Povišene razine hormona stresa dovode i do slabljenja kostiju, pa su starije osobe sklonije lomovima, što također može rezultirati smrtnim slučajem, ističe u razgovoru za N1

- Dakle, ako sve to zbrojite, vidjet ćete zašto je usamljenost nešto najsmrtonosnije od svega izmjerenoga. Možete pitati ljude puše li, imaju li povišeni tlak, jesu li pretili, udišu li nekvalitetan zrak, piju li i tako dalje... I naposljetku ih možete pitati jesu li usamljeni. Prebrojite li nakon 20 godina one koji su u međuvremenu umrli, utvrdit ćete da su neki umrli zbog nekvalitetna zraka, neki zbog previše alkohola, visokog krvnog tlaka, pretilosti... No shvatit ćete da je broj umrlih koji su bili usamljeni najveći! To smo doznali iz prve studije objavljene 2010. godine. Provedena je na uzorku od više od 300.000 ljudi. Utvrdili su upravo to... To je pokrenulo mene i cijelu profesiju u tom smjeru. Shvatili smo da se doista radi o nečem ozbiljnom. Studija je ponovljena 2015. s gotovo 3,5 milijuna ispitanika. Rezultati su bili isti! Dakle, to doista jest medicinski problem i nije nešto što će nestati. Zato je važno naći način kako to rješavati - ističe dr. Spitzer. 

Usamljenost zahvaća sve dobne skupine, no među starijim osobama nije tako velik problem, naglasio je, osobito mladih žena kojima mobbing i disrupcija društvene mreže predstavljaju egzistencijalnu katastrofu. Iz upravo zato za njih to doista predstavlja problem.

Kad se razgovara o rješenjima, za primjer navodi Veliku Britaniju koja je osnovala ministarstvo za usamljenost. 

- Ako bih trebao dati neki savjet, glavni bi savjet bio: nemojte davati savjete. Ako nekomu kažete da bi više trebao izlaziti, to je kao da osobi u kolicima kažete da naprosto mora ustati i da će tako riješiti svoj problem. No problem osobe u kolicima u tome je što najčešće ne može ustati Kad joj kažete neka ustane, poručujete da uopće ne shvaćate problem. Ista je stvar kad usamljenoj osobi kažete neka se više druži. To je pogrešan pristup. No moglo bi pomoći ako je malo pogurate u pravom smjeru. Možete joj predložiti neka ode pomagati u pučkoj kuhinji, možda jedanput ili dvaput na tjedan po pola sata. Ili neka ode u vrtić čitati priče djeci na pola sata svaki tjedan jer bi moglo biti zabavno. Djeca kojoj čitate priče i gladni ljudi kojima dijelite hranu, nasmiješit će vam se. Dakle, doživjet ćete lijepu društvenu interakciju. Dakako, problem je u tome što samo jedan savjet nikad ne pomaže. Morate to činiti na lijep i pristojan način, s razumijevanjem. Ne smijete ih gnjaviti, što nije lako. I morate ustrajati, a ne postati frustrirani ako se ništa ne promijeni nakon što ste im dali dva dobra prijedloga. Ljude koji su kronično usamljeni stalno treba pomalo gurati. I naposljetku, nedavno je otkriveno da čak i ako sami odete u šumu, izađete kao društvenija osoba. Doživljaj prirode čini nas društvenijima, puno je empirijskih dokaza u prilog tomu. Dakle, nećete biti toliko usamljeni ako budete više vremena provodili u prirodi - rekao je dr. Spitzer za N1.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo