Hina je prije nekoliko dana objavila ovako naslovljenu vijest: “Gospođu su vezali za radijator, nisu joj ostavili drva za ogrjev, pustili su je da se smrzne i umre”. Nacionalna agencija pritom ne izvještava o nekakvom novom horor filmu, nego citira riječi sudionice nedavne konferencije u Splitu koja opisuje istiniti događaj kao ilustraciju porasta nasilja nad starijim osobama. Počinitelji su se u ovom slučaju željeli dočepali gospođine imovine. Sličnih slučajeva nasilja prema starcima sigurno ima mnogo, samo dospiju u javnost tek kada se otkriju i kad su posebno okrutni.
Inače, Međunarodni dan starijih osoba, 1. listopada, i ove je godine proslavljen vedro i veselo, uz uobičajeno mjerenje tlaka i šećera, mažoretkinje, pjevanje, prigodnu posjetu premijera i jednako prigodničarske izjave o mjerama koje vlast poduzima da starijima olakša život kojima nitko ne vjeruje, a najmanje osobe kojih se to izravno tiče.
Ako izuzmemo ovakve simbolične geste i prazne govorancije, bio je to dan kad su na televiziji u kratkim prilozima ovi ljudi imali priliku reći što ih muči. Međutim, te muke ipak nisu stale u par minuta. One su puno ozbiljnije i veće i o njima se, naravno, rijetko govori. A kao da nebrige društva nije bilo dosta, sad je poraslo i nasilje nad starijim osobama. Policija iznosi kako je lani bilo 6316 kaznenih dijela protiv imovine u kojima su žrtve bile osobe starije od 60 godina. Najviše se radi o krađama, ali tu su i prijetnje, prijevare i ubojstva.
No zapanjujuće je da stari ljudi često stradaju od onih koji se za njih brinu, pa i najbližih. Naravno, to je nasilje u obitelji, iako nam je obično prva pomisao da su žrtve žene i djeca. Starci kao žrtve posebna su priča, jer oni rijetko prijavljuju zlostavljanje zbog straha od sramote a i osvete, iako su zaštićeni zakonom.
Stoga se ne zna koje su prave dimenzije fizičkog, psihičkog ili ekonomskog zlostavljanja i nasilja. Ne treba ni reći da počinitelji zbog neprijavljivanja ostaju nekažnjeni. Izmjene zakona koje stupaju na snagu iduće godine trebale bi postrožiti kazne za nasilje nad starijim osobama s 10.000 na 12.000 kuna i s minimalno 70 dana zatvora (danas 45 dana), a za ponavljače kazne su i više. Ali pitanje je koliko će se postići ovim novim kaznama kad je zlostavljanje i prijavljeno, prvenstveno zbog poznate sporosti pravosuđa.
Razloge porasta nasilja ne treba tražiti prvenstveno u patološkim odnosima u obitelji, već u okolnostima u kojima se one razvijaju - u porastu siromaštva. Najveći problem je siromaštvo samih umirovljenika, od kojih većina ne može živjeti od svoje mirovine. Naime, oko 55% umirovljenika živi ispod dosadašnje linije siromaštva od 2180 kuna. Umirovljenici čine 20% ukupne populacije u Hrvatskoj. U ovoj europskoj zemlji oko pola milijuna njih živi ispod razine siromaštva, a tom postotku vjerojatno treba dodati i znatan broj onih čija mirovina jedva prelazi tu razinu. Koliko bolje živi netko sa 2500 kuna?
Osim toga i država je siromašna, troši neracionalno, a nema ni dovoljno zaposlenih. Dok je 1980-ih u Hrvatskoj omjer zaposlenih bio 4:1, sada je gotovo 1:1, što teško ijedna ekonomija može izdržati. Ne možemo ulaziti u to zašto smo spali na ovaj odnos, no činjenica je da su, kad se dijeli novac iz državne kase, umirovljenici na samom kraju reda. Bez obzira na sva obećanja, državni će aparat najprije namiriti svoje službenike, zato i vlada jagma za takvim poslovima.
A iz činjenice da je država siromašna, osim mizernih mirovina, proizlaze i druge posljedice: od nedostatka domova do slabe zdravstvene zaštite i nedostatne pomoći u kući. Najjeftiniji su domovi u vlasti županije ili lokalne uprave, ali ih je premalo pa se na mjesto čeka oko 10 godina. Zato je niknuo veliki broj privatnih domova koji su znatno skuplji pa si ih malo ljudi može priuštiti bez uštede ili pomoći rodbine.
Poseban oblik nasilja su ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju. Zašto ih stari ljudi uopće sklapaju? Odgovor je jednostavan: iz financijskih razloga. Neki nemaju rodbine niti dovoljno novca da se sami brinu o sebi. Neki žele u dom, ali ne mogu, a ima i onih koji ne žele iz svog stana pa radije nekome plaćaju da se o njima brinu. I sklapaju ugovore koji ih mogu koštati života, za to ima dovoljno primjera iz “crne kronike”. Starci su među najugroženijim skupinama, ali dok se za druge još i nekako brinemo - za starce kao da nema ni financija ni emocija. Na svaki im se način daje do znanja da su suvišni, iako skoro svaki građanin poznaje njihove probleme iz osobnog iskustva ili iz okoline.
Kao i mnoge druge, Hrvatska je zemlja starih ljudi, ali ne i za njih. Dostojanstvena starost je izuzetak. Usamljenost kao jedan od najvećih problema u starosti čini se da je kod nas pravi luksuz u usporedbi sa siromaštvom. To ne mogu riješiti nikakvi govori, pa čak niti suosjećajno i osviješteno društvo. Uzaludno je govoriti o moralu sve dok novac nestaje negdje u crnim rupama državnog proračuna.