VELIKI INTERVJU

Robert Torre: ‘Biti lud podrazumijeva biti čovjek na najnerazumljiviji mogući način‘

Robert Torre
 Marko Miscevic/Cropix
‘Iskustvo ludila ne čini nikoga ni boljim, ni lošijim čovjekom. Osoba s poremećajem zadržava dostojanstvo ljudskosti‘

Robert Torre najpoznatiji je pisac među psihijatrima i najpoznatiji psihijatar među piscima u nas. Primarijus u KBC-u Sestre milosrdnice, stručnjak za ovisnosti, svakodnevno radi s pacijentima, a, prema svemu sudeći, svakodnevno i piše. Pred nama je njegova nova znanstveno-publicistička knjiga, "Ludilo uzvraća udarac", u nakladi Media bara, kojom zaokružuje pogled u povijest ludila i njegova tretmana u zapadnoj civilizaciji.

Njegova prethodna knjiga, "Ima li života prije smrti", postala je glavni publicistički domaći hit, a čitatelje privlači zanimljivim, privlačnim stilom i nepatvorenom erudicijom. Dr. Torre prošao je rat, kao dragovoljac, a kao dragovoljac djeluje, izgleda, u svemu. Daje više negoli se od njega traži. U ovom opširnom razgovoru crta, među ostalim, preciznu skicu našeg društva u pandemiji.

Pisanje o povijesti ljudskog odnosa prema pomućenima otkriva vas kao filozofa. Vaša je temeljna hipoteza: ludilu jedino ispravno možemo prići dobrotom, dobar psihijatar jest, primjerice, redovito i dobar čovjek.

- Zapravo, opisujem onaj dio povijesti ludila otkad se ono medikalizira i potpada pod društveni monopol psihijatrije. Mislim, ludilo je tu oduvijek. Bilo ga je prije, a bit će ga i poslije psihijatrije. Zato ga nazivam kako ga narodni jezik zove - ludilom. A ne povijesno konstruiranim neologizmom "psihotičnih poremećaja" kako ga konceptualiziramo unutar posljednjih dvaju stoljeća. Jer, tko zna kako ćemo ga zvati sutra, a svakako nekako hoćemo i svakako da ti nazivi (i to ne puko terminološki) neće biti isti. Utoliko, ludilo ima svoju povijest u nešto drukčijoj mjeri nego što svoju povijest imaju predmeti bavljenja drugih medicinskih grana. Ludilo se na jedan način konceptualiziralo jučer, na drugi danas, a na treći će sutra. Entiteti koji su jučer bili, danas više nisu, a posvema je sigurno da će i sutrašnji ukloniti današnje.

Jer, ludilo ne postoji kao prirodna, objektivna činjenica. Ono je hibridni objekt u kojem biološko i kulturno nerazdruživo supostoje i doprinose lepezi psihopatoloških abnormalnosti. A ove se, pak, razlikuju od zajednice do zajednice, pa i unutar iste zajednice od jednog do drugog povijesnog razdoblja. U blažim i srednje teškim psihijatrijskim poremećajima kulturni kontekst je sve, a pretpostavljeni neurobiološki impuls može se naći tek u tragovima ili u potpunosti izostaje.

Za razliku od pojma "psihotičnog poremećaja", "ludilo" je svakako anakroničan, vulgaran, politički nekorektan, stigmatizirajući, ali zato nepripitomljen, prljav antipojam sa zagonetnim viškom značenja. Zato ga zarad generacija psihijatara koji dolaze valja sačuvati kako bi ga možda oni sagledali očima koje mi nemamo, kroz pogled koji nama naprosto nije suđen.

U svojoj suštini ludilo ostaje najzagonetnijim psihološkim iskustvom koje čovjek može doživjeti jer objedinjuje najzazornija iskustva bivanja. Biti lud podrazumijeva biti čovjekom na najnerazumljiviji mogući način.

Moguće da psihijatrijske bolesti ne postoje, ali poremećenost koju kroz njih konceptualiziramo itekako postoji. Nije ju stvorila psihijatrija, već obratno, ona je stvorila psihijatriju.

Jer, psihijatrijski poremećaji nastaju i nestaju sami od sebe. Zašto nastaju, a zašto nestaju, to nitko pouzdano ne zna. Načelno, o njima se više ne zna nego zna, tako da neko veliko iščitavanje literature laicima nije od velike pomoći. Zapravo, ne preostaje im drugo do osloniti se na zdrav razum i razboritost životnog prosuđivanja. Jer, ni liječenje u jakom smislu ne postoji. Terapijski napori iscrpljuju se unutar razine kako živjeti uz psihički poremećaj i njemu usprkos. Ili, u boljem slučaju, kako skratiti njegovo trajanje.

Psihotične poremećaje tvori cijeli niz različitih oblika psihičke patnje, od kojih je svaka unikatno svoja. A budući da nisu jedinstvena, nego heterogena skupina poremećaja, s višestrukim ishodima i varijacijama u toku i prognozi, tako ni njihovo liječenje ne može biti jedinstveno. Dijagnoze i simptomi tu malo znače u smislu predviđanja ishoda poremećaja. Zato su životni deficiti i njihova korekcija važniji od dijagnoze. A unutarnji rast važniji je od tretmana. Od manje je važnosti ima li tko poremećaj, a od veće živi li on (ispunjen) život. Jer, nije sve u poremećaju, nešto je i u životu.

Kronično psihotične osobe su ljudi kao i svi drugi i na društvu je da im, kao i svim drugim građanima, pruži priliku da vode što skladniji život. Osobe sa psihijatrijskim poremećajima dio su društva i društvena briga za njihovo zdravlje neizravno čuva zdravlje društva u cjelini. U tom smislu i pristup njima mora pokazati ljudsku i civilizacijsku zrelost društva, koje ustaje u obranu prava svih svojih građana da uživaju prostor građanskih sloboda, a da istodobno ne budu marginalizirani i izopćeni iz šire društvene zajednice, ma koliko im god životni stilovi bili izopačeni i matici društva nesukladni. Psihijatrija je kao grana medicine obvezna vratiti dostojanstvo ljudskosti osobama s poremećajem. Budući da joj je dodijeljen društveni monopol nad ludilom, onda je ona i najodgovornija za mjesto ludila u društvu.

Nažalost, korisnici psihijatrijske skrbi nerijetko drže kako im ova nije pomogla. Štoviše, manjina smatra da im je naštetila. Drže kako ih je kontakt sa psihijatrijom duboko ponizio i oštetio u ljudskosti, pa upravo u psihijatriji vide najpotentniji izvor stigme i diskriminacije psihotičnih osoba. Nakon susreta sa sustavom ostali su demoralizirani, zbunjeni i otuđeni. Odnosno, gori su izišli nego što su ušli. Razočaranje je toliko da s njim psihijatrija, bila ona za njega odgovorna ili ne, mora nešto napraviti. Ta razina nezadovoljstva nepoznata je drugim medicinskim granama. Riječ je o nepovjerenju koje podriva same temelje liječničkog poziva.

Jer i osobe s poremećajem su ljudi. Dakle, osobe su, a ne dijagnoze. Ludilo nikome ne uzima dostojanstvo ljudskosti. Iskustvo ludila ne čini nikoga ni boljim, ni lošijim čovjekom. Osoba s poremećajem zadržava dostojanstvo ljudskosti. To podrazumijeva slobodno očitovanje životnog stila koji joj odgovara. Nema počela koje bi opravdalo zadiranje u privatnost njezine slobode ako ona time nikomu ne nanosi izravnu štetu. Obitelj, pa i društvo u kojima se ove slobode ne poštuju nisu slobodni.

Mi o osobama s poremećajem možemo misliti ovo ili ono, ali presudno je uvažiti doživljavaju li one sebe kao ovo ili ono. Jer, ipak, njihova je zadnja o njima. Utoliko, psihijatrija je dužna korisnicima psihijatrijske zdravstvene zaštite osigurati pravo izbora na tretman bez bojazni od institucionalne degradacije. Osobe s poremećajem moraju biti sigurne da im nitko neće pomagati na način na koji to one ne žele. Sloboda, dostojanstvo i samoodređenje svakog čovjeka (pa i onoga ludog) uvijek imaju stajati ispred zdravlja i konformističke adaptiranosti.

Psihijatar može biti dobar stručnjak samo ako pretpostavi ljudskost i dostojanstvo oboljelog svemu, pa i vlastitoj struci.

Vi ste, zapravo, egzistencijalist, polazite od činjenice da je svako življenje tegoba po sebi te da nas međusobno razlikuju jedino strategije kojima pokušavamo preživjeti u takozvanoj stvarnosti.

- Svi mi negdje duboko u sebi nosimo repove ne samo svega onoga što smo prošli, nego i naslijeđene, a nerazriješene repove svih ljudi koji su na bitniji način imali upliv na nas. Bilo da su oni sada mrtvi ili još žive, tu negdje oko nas. Jer, ljudi nastaju od drugih ljudi, gradeći se od pounutrenih sastavnica odnosa koje su s drugima tijekom života uspostavili. Pa utoliko, postoje traume koje su nas zadesile u prošlosti a da ih ne uspijevamo smjestiti u prošlost. To jest traume koje ne uspijevamo probaviti u duševnom prostoru. One, kao strana tijela, ostaju uglavljene, nerazgrađene i opterećuju naš psihizam. Jer se oko njih, u cilju neutralizacije i izolacije, pregrupira cjelina sebstva.

Utoliko je razumijevanje sebe i svoga života osobna drama koja se proživljava poniranjem u sebe i putovanjem kroz prostore unutrašnjosti. Ondje susrećemo i osvještavamo odnose s brojnim likovima naših unutarnjih pozornica. Iz našeg vanjskog i unutarnjeg prostora neprestance proizlaze kako stari tako i novi strahovi. I tek kad kroz njih prođemo bez straha, svjetovi niže stvarnosti smežurat će se, iskopniti i propasti. Jer pravost i autentičnost izrasta iz tame unutarnjeg prostora. Pa kad se olako kaže da imamo slijediti svoj unutarnji put, valja znati da to podrazumijeva do kraja proživjeti svu muku dosuđenu tom putu. Štoviše, to znači držati svaku prepreku na koju životno nailazimo kao načelno unutarnju prepreku i iskušenje. Jer, dakako da smo posebni, ali ne po onome što si naša taština umišlja, nego tek po činjenici da smo kao ljudi manjkavi i loši. Zato se o vlastitu nutrinu zaplećemo a da je i ne znamo, i upravo zato što je ne znamo. Obranama se branimo od napada, ali ako obrane ostanu ustavljene u našoj nutrini i po minuću bilo vanjske, bilo nutarnje opasnosti, one se pretvaraju u fiksirane obrasce ponašanja, u ožiljke karaktera koji nas sputavaju kamo god krenuli. Naša osobnost nas onestvaruje i čini da opažamo, osjećamo, mislimo i živimo nestvarno. I činimo stvari koje su otuđeno nestvarne. Sukladno količini straha i unutarnjeg mraka koji je u nama, onemogućeni smo opažati stvarnost i biti stvarnima.

Siromaštvo rađa ludilo, zašto?

- Psihotični poremećaji nastaju u psihogeno i socijalno toksičnim situacijama. Psihotična stanja nisu racionalan odgovor na iracionalnu situaciju, već obratno, iracionalan odgovor na iracionalni kontekst. Psihotično stanje zapravo nije odgovor, nego upravo obratno, izostanak suvisla odgovora na život. Tko ne uspije na izazove života odgovoriti na egzistencijalnoj, nju prebacuje na psihopatološku ravan.

Doslovno svatko može doživjeti ako već ne psihotični rasap i epizodu, onda barem tranzitorno psihotično proklizavanje, samo ako ga život dovoljno dugo i jako nagazi. Kontinuum između normalnosti i ludila, odnosno naš osobni potencijal za ludilo nismo si voljni priznati. Iako smo ga na nesvjestan način svjesni, kroz trenutke kad stvarnost poludi pa za sobom povuče i nas.

I najteži oblici psihičkog propadanja mogu nastati bez endogene podloge, odnosno bez patološkoga neurobiokemijskog impulsa.

Neusporedivo najveći čimbenik rizika za nastanak psihijatrijskih poremećaja jest siromaštvo. Uvezanost psihijatrijskih poremećaja i siromaštva kontinuirani je nalaz univerzalne vrijednosti. Pratimo ga u svim povijesnim razdobljima i u svim društvima.

Zapravo, što teži poremećaj, to je veća vjerojatnost prisutnosti nepovoljnih socijalnih čimbenika. U odnosu na bogatije, siromašnije osobe učestalije se hospitalizira, učestalije prisilno liječi, dulje borave u ustanovi i imaju lošiju prognozu poremećaja. Osobe s manje školskih godina u većoj mjeri pobolijevaju od psihijatrijskih poremećaja, a u posebno izraženijem omjeru pobolijevaju od kroničnih psihotičnih poremećaja. Siromašni žive stresnije od bogatih, ali se sa stresom i manje učinkovito nose. Nemoć u izlaženju na kraj i nošenju sa stresom sama je po sebi posljedica siromaštva. Primjerice, nezaposleni su dvostruko depresivniji od zaposlenih. Siromašna djeca će tijekom života u trostruko većoj mjeri pobolijevati od psihičkih poremećaja nego njihovi bogatiji vršnjaci.

Porast stupnja bijede najrazličitije vrste izravno je proporcionalan pojavnosti psihičkih poremećaja. Siromašnima ne treba genetska predispozicija za psihijatrijski poremećaj da bi ga dobili. Stoga ne čudi što psihijatrijske ustanove, od osnivanja do danas, dominantno udomljavaju sirotinju. Ludilo ide uz siromaštvo i njegov je sastavni dio. Kronično psihotične osobe u pravilu su siromašne i siromašnog su podrijetla.

Uvriježeno mišljenje kako su blaži psihički poremećaji okolinski uvjetovani, dok oni teži imaju neurogenetsku predodređenost, naglašeno je u krivu. Upravo suprotno, najteži psihički poremećaji u bitno su većoj mjeri navezani na nepovoljne okolinske uvjete. Ako se išta u psihijatriji može u jakom smislu podvesti pod pojam "uzroka", onda je to siromaštvo. Siromaštvo je "uzrok nad uzrocima".

Psihički poremećaji nastaju u mulju društvenog dna: u prostorima društvene ekskluzije i marginalizacije. Neurogenetska, neurobiokemijska, ali i intrapsihička razina tek su od pobočne važnosti. Psihotičnih dezorganizacija ima više u zajednicama sa socijalnom dezorganizacijom. Slom i rasap društva neizravno izaziva slom i rasap članova društva, dakako onih s njegova dna. Socijalni deficiti izazivaju psihološke, pa i psihotične deficite. Socijalna dezorganizacija izaziva onu psihotičnu. Socijalna dezorganizacija uvećava beskućništvo, alkoholizam, zloporabu droge, suicidalnost, stopu nasilja i kriminala u društvu. Sve navedeno destabilizira najranjivije slojeve društva. Ali vrijedi i protusmjerni izvod, bogatstvo je protektivni čimbenik za psihijatrijske poremećaje.

Mi, doduše, nikad nećemo moći egzaktno odgovoriti zašto pojedine osobe razvijaju psihijatrijske poremećaje kao odgovore na život. No, pouzdano znamo da rizični čimbenici poput siromaštva, nezaposlenosti, disfunkcionalnosti obitelji, zlostavljanja u ranoj dječjoj dobi, uz neobrazovanost, značajno doprinose porastu pojavnosti psihijatrijskih poremećaja.

Siromašni se osjećaju nesretno, bespomoćno, bezvrijedno i marginalizirano. Kao da su ispali iz društva i ne pripadaju mu. Isključeni su s tržišta rada. Unutar supkulture siromaštva, žive kao tuđini u vlastitoj zemlji. Unutarnji su stranci zasebnim običajima, psihologijom i svjetonazorom. Doživljavaju se kao paraziti, a zapravo su žrtve društva. Društvo ih paternalistički sažalijeva, a oni se sebe stide. Društvo im lijepi vanjsku, a oni sebi nutarnju stigmu. Žive život pod visokim naponom kroničnog stresa i negativnih emocija. U stanjima koja zamagljuju intelekt i ruše rasudnu moć. Siromaštvo drži um siromašne osobe u zarobljeništvu. Život u neimaštini troši toliko mentalne snage da umanjuje kapacitet za razborito vođenje života. Siromašni žive napeto u vječnoj sadašnjosti. Sutrašnjica im je jednako neizvjesna, ali ne mogu si dopustiti brigovanje unaprijed. Kad i današnji dan valja preživjeti. Loše životne odluke i nesposobnost dugoročnoga racionalnog životnog planiranja nisu uzrok, već posljedica siromaštva. Zato, siromaštvo nije samo ekonomsko, nego i stanje psihološkog, pa i kognitivnog deficita.

A iz siromaštva proizišlu psihičku bijedu nećemo riješiti tako da je medikalizacijom i psihijatrizacijom društveno dekontekstualiziramo, to jest da je socijalno atomiziramo kroz medikamentozno sediranje ojađene sirotinje. Šteta koju društvena nejednakost svaljuje na donje slojeve društva rješiva je samo smanjenjem iste te nejednakosti. Ostale razine zahvata također su nužne, ali ipak kao drugorazredne.

Koliko je takozvanih luđaka zapravo opasno za okolinu te ne bi smjeli biti ni u obitelji, ni u zajednici, negoli pod stalnim nadzorom u ustanovi?

- Mit da su teže duševno poremećene osobe kakti opasne po zajednicu je zloćudno stigmatizirajuća projekcija zajednice prema njezinoj najranjivijoj društvenoj manjini. Zapravo su osobe s težim psihijatrijskim poremećajima u četrnaest puta većoj mjeri žrtve nego počinitelji nasilja. Vjerojatnost da tko smrtno strada od nepoznate lude osobe jednaka je vjerojatnosti smrtnog stradavanja od udara groma. S druge strane, 95 posto ubojstava izvrše osobe bez (teže) duševne bolesti.

Osobe s kroničnim psihotičnim poremećajima u odnosu na ostatak pučanstva pobolijevaju češće i prije umiru. Uzroci smrti osoba s težim psihijatrijskim poremećajima slični su onima u općem pučanstvu. Samo što se te smrti događaju prosječno dvadesetak godina prije. Zapravo podosta indolentno i olako stvorio se dojam da psihotični procesi po sebi, a ne po nama, narušavaju zdravlje i skraćuju očekivano trajanje života. Čak i podskupine kronično teško tjelesno bolesnih osoba potpomognute zdravstvenim sustavom žive dulje od inicijalno tjelesno zdravih kronično psihotičnih osoba. Da je riječ o ikojoj drugoj podskupini, tako rani mortalitet društvo ne bi toleriralo. Osobe s kronično psihotičnim poremećajima žive kraće i od osoba koje piju, puše, ne vježbaju, ne iznuruju se dijetama i ekscesivnim vježbanjem, a nemaju poremećaj. Ali od psihotičnih poremećaja se ne umire, već ludi. Odnosno, smrt nije intrinzička komplikacija bolesti, čak ako je i neliječena.

Kakve promjene primjećujete u društvu otkako je pandemije?

- Evo već druga godina kako ne živimo mi, već isključivo korona. Podredili smo se i ugradili u nju. Stari svijet, koji je bio daleko od idealnog, nestao je preko noći. Nadomješten je bastardnim konstruktom "novog normalnog" u kojem nam je odsad živjeti. "Loše" smo zamijenili za "grozno", tako da smo dosmrtno slabo trgovali. Prihvatili smo preventivni teror sigurnosti, opću karantenu svih od svih i protiv svih. Planetarnim aktom dehumanizacije vlastitu ljudskost proglasili smo zastarjelom, a one koji se nisu uspjeli odljuditi "primitivnim" i "zaostalim" antivakserima i ravnozemljašima. Norma "novo normalnoga" je javnozdravstvena. Dobar čovjek je onaj koji je javnozdravstveno ispravan.

Društvo i društveni život se rastočio. Više ne živimo spontano i neposredno. Kroz naloženu socijalnu distancu držimo razmak od života, od sebe, drugih, od doma i od zavičaja. Otuđenost među ljudima postala je normativna, posvemašnja i epidemijski nagriza našu ljudskost. Ljudi si više nisu bližnji, nego daljnji. Čovjek više nije čovjeku čovjek, nije bližnji, već neprijateljski drugi kao nositelj Smrti, nositelj Korone.

U ljude su se uvukli nemir, strah, egzistencijalna isprepadanost i zabrinutost. Nikome nije do nikoga i ničega. Sve je stalo, stišalo se i usporilo. Nema znakova života u punom smislu, samo se održava bazalni metabolizam. Ljudi se zavaravaju da su dobro dok ispod brane potiskivanja pulsiraju tjeskoba, depresija i posvemašnja pogubljenost. Nastupile su mršave godine i život se skupio u sebe. Više se bojimo nego živimo. Ali i takva su razdoblja za ljude, bilo ih je prije i bit će ih opet. Od kuknjave nam nema velike vajde, kao ni od pravljenja da je sve dobro i kad nije dobro. Život svakako ima dimenziju gdje ga baš treba izdržati. Ništa tu ne pomažu hinjeni optimizam i falsifikati koji uljepšavaju stvarnost jer oni će se ionako urušiti pod tvrdoćom života. A tako prenapuhana očekivanja imat će za posljedicu samo nepotrebnu dodatnu emotivnu izranjavanost.

Dakako da je najteže djeci i mladima jer odrastaju bez djetinjstva i mladosti. Mislim, i nama starijima se teško nositi s crnilom sadašnjosti i sivilom budućnosti. Ali mi barem imamo prošlost i sjećanja na život dok je svijet još bio nečemu. Pa, i tzv. novo normalno je novo samo ljudima koji više nisu mladi. A budući da ne znaju ni za drugačije ni za bolje, djeci i mladima je "novo normalno" normalno naprosto. Oni su svakako najveći gubitnici budući da nisu ni svjesni što gube.

Ljudske odnose više ne reguliraju običaji, navike i navade, već suhe javnozdravstvene preporuke. Društvo više ne postoji, nego tek atomizirani pojedinci s narcističkim ekstenzijama svog obiteljskog legla s jedne, i država, odnosno njena središnja tijela poput Stožera, s druge strane. Zapravo, država je uništila društvo, cjelogodišnjim specijalnim medijskim psihološkim ratom protiv mentalnog zdravlja vlastitog pučanstva kroz svakodnevno instaliranje straha i panike, međusobnog nepovjerenja ljudi u ljude, a sve pod egidom senzibilizacije i promocije mentalnog zdravlja.

Zašto toliko liječnika hrli u politiku?

- Liječnici su redom uljuđene, inteligentne, obrazovane i marljive osobe, navikle na subordinirani rad u timovima, na lojalnost i posluh prema nadređenima. Utoliko se lako uspinju i ugrađuju u piramide moći političkih stranaka. Nerijetko u ulogama iskoristivih pijuna-poslušnika.

Ambiciozniji među nama karijerno kreću na mukotrpni put stručnog napredovanja unutar visoko hijerarhiziranog zdravstvenog institucionalnog sustava. Naime, vrhovi zdravstvenih ustanova uska su grla gdje je puno zvanih, a malo odabranih. Neiživljena ambicija u onih neodabranih rezultira frustracijom ranjene taštine koja kompenzatornu zadovoljštinu namiruje kroz politički aktivizam. Neiživljena ambicija u onih odabranih opet rezultira frustracijom ranjene taštine da namirenje poluči kroz politički angažman. Navedeno je posebno vidljivo u kolega koji su životno prerano zaposjeli vrhove stručnih institucija iznad kojih nema dalje. A vlastohlepna žeđ za daljnjim uvećanjem osobnog statusa i institucionalne moći tjera ih na pozicioniranje unutar piramida političke moći.

Nije li osjećaj tegobe življenja zapravo temelj bilo kakve ljudskosti?

- Tko zagovara život, a nije mu do pukog fraziranja, zagovara i bol. Jer, temelj života satkan je od boli, i tko kazuje životu "Da", prigrlio je ujedno i bol koju život nužno nosi. Kome je do istine o sebi, prethodno mu je znati da ništa što ne boli nije istinito. Bol života nas osamljuje, produbljuje i individualizira. Pomaže nam shvatiti gdje smo i što smo. U patnji učas lučimo životno važno od nevažnog. I tzv. famozni unutarnji rast i rad na sebi dobrim se dijelom zasniva na patnji. Sve osobno baštinjeno mora biti u teškom smislu zarađeno i u patnji potvrđeno. Teško nam je zato što rastemo i rastemo zato što nam je teško.

Sve postignuto ima svoju cijenu i uvijek je plaćeno, i to na način da je preplaćeno. Ništa se ne dijeli, nego se baš sve krvavo zarađuje. Patnja je stožerno ljudsko iskustvo i, po kapacitetu za nošenje s težinom života, ljudi su veliki ili mali. Svijet ljude nemilosrdno satire i ljudska narav je ukorijenjena u neuspjehu. Izdržavanje neuspjeha bez potpadanja pod njega vrsna je veličina čovjeka.

Autentični ljudi žive život u njegovoj punini, a ova je redovito ružna i satkana i od bola. Upravo zato njihovi životi nisu ni skladni ni lijepi, ali su životni. Jer, ako je ozbiljan i dubok, život nije lijep. Nedaće su mu strukturna kost, ali je zato stvaran. Kome to nije dovoljno, ništa mu nije dovoljno i, naprosto, od ljudskosti potražuje nešto što ona nije i ne može dati.

Bi li ljudi mogli evoluirati tečajem tehnoloških revolucija tako da otklone svijest o sebi?

- Tehnologije koje rabimo prilagođene su nama, ali uvelike i mi njima. Suvremene tehnologije su ljudske bioekstenzije i nisu puki medijatori, nego i kreatori ljudskog iskustva i identiteta.

Razvoj tehnologija predodređuje strukturu društva i navike ljudi, a ne obratno. Tehnologije su ključni pokretač društvenih promjena. Tehnologije nisu tek dio spektra ljudskih aktivnosti, nego su ljudske aktivnosti dio spektra razvoja suvremenih tehnologija.

Tehnologije nas misle: programiraju naše misli i osjećaje. Naše "ja" rezultat je socijalnog programiranja. Njegov nositelj je osoba koju vidimo u zrcalu. Identitet je socijalni konstrukt. Supstancijalni subjekt tek je narativno hipostazirana fikcija. Njegova koherentnost je prividna. Njegova zadanost je ideološka.

Čovjek je prošao i zastario. Nije više "in", a nekmoli "in charge". Pod ovim podrazumijevam činjenicu da je suvremena tehnologija, a nikako nekakav čovjek, zbiljski subjekt povijesti. Znanstveno-tehnički pogon i život organski su srasli. I to na način da je pogon anektirao život, pa govorimo o tehničkoj konstituciji života. Čovjek se ugradio u suvremene tehnologije, postao je njihova intrinzična ekstenzija. Suvremene tehnologije nadograđuju ljudsku percepciju i intelekt modificirajući ljude u posthumana bića.

Pa iako izvorno nisu tako ustrojeni, suvremeni ljudi usklađuju vlastito sebstvo s kompjutorskim hardverom. Računalo se uspoređuje s čovjekom, a čovjek s računalom. Čovjek se kao humanoidni biokompjutor prilagođava suživotu s računalima, unutar planetarnog sustava računala, kao našeg temeljnog suvremenog zavičajnog okoliša.

No, ljudska društva se još i mogu usavršavati, ali ne i ljudi. Na nivou genoma ljudi iz generacije u generaciju ostaju isti. Dakle, tu nema tzv. napretka. Zato se baš svaki čovjek rađa kao prvi čovjek. Kao da nikad prije nitko nije živio i kao da nikad poslije nitko neće živjeti. Jer, egzistencija se ne nasljeđuje, niti je se nakon preminuća može dalje ikome dati. Ne mogu ja misliti tuđom, nego samo svojom glavom. Zato ako mislimo i kad mislimo, mislimo svatko kao jedan. I misli uvijek samo jedan, koliko god nas bilo. Mi možemo biti zajedno, ali ne možemo biti jedan umjesto drugoga.

Jer i taj nerođeni, koji nas nasljeđuje, opet se rađa kao prvi čovjek. I opet mora sam sebe roditi kao osobu. On ipak mora sam egzistirati, odnosno postati on sam i doći sebi iznutra. A doći sebi iznutra znači izabrati sebe. Sebe valja iznutra naglasiti jer i zahtjev za sobom dolazi iznutra, a ne izvana. Ništa nemamo ako sebe nemamo. Mislim, živjeli su ljudi i prije nas, i uvijek je bilo da je manjina razumjela život, a većina nije. Tu nema i neće biti suštinskog napretka, već i dalje vrijedi da jedan jedini sam stiže na cilj. Niti jedna društveno-povijesna formacija, sloj ili klasa nije kao cjelina na razini svih pojedinaca polučila životnu autentičnost.

Jer, nažalost, ljudi i dalje žive unutar egzistencijalne pozicije samoskrivljene nezrelosti i neosviještenosti. Ne uspijevaju biti a da im nešto drugo od njih ne kaže kako su i da im netko drugi ne kaže tko su. I to ne zato što su bedasti ili neizobraženi, nego jer su bez odlučnosti za bivstvovanje. Njima upravlja mnijenje. Žive kako im se naloži da žive. Samo se tutori uma mijenjaju. Ali, što kad nema izvanjskih normi koje će potvrditi ispravnost naših postupaka? Ne mogu norme biti odgovorne umjesto nas. Utoliko, prije smo društveno adekvatni nego svoji.

Ne razvija li se zapadna medicina tako da će s vremenom konfigurirati čovjeka u radosnog zombija? Tražeći lijekove za pomućene, možda pronađemo takve koji ne izazivaju nuspojave a "otpomućuju" zapravo svakoga?

- Zamislivo je društvo u kojem su ljudi nezadovoljni i nesretni, ali im se kompenzatorno osiguravaju droge/lijekovi koji ih čine zadovoljnima i sretnima. Problemi života ostaju neriješenima, ali ljudi ne mare jer im je dobro. Jer, uz lijekove koji im priskrbljuju dobra osjećanja i raspoloženja sve je dobro.

Zapravo, zapanjujuće je u kojoj su mjeri ljudi sve nesposobniji artikulirati životnu patnju unutar egzistencijalne ravni, u kontekstu svoga životnog polja, i kako rado prihvaćaju pseudoznanstvenu medicinsku paradigmu samorazumijevanja sebe i svoje muke. Kao posthumana i transhumana bića, skloni smo egzistencijalnu patnju i kompleksne socijalno-psihološke probleme života vulgarno pojednostaviti, prevesti ih u tehničke te tražiti instrumentalno instantno rješenje, koje ne uključuje osobni angažman, u što se psihofarmaci idealno uklapaju. Velika prednost farmaka pred ostalim oblicima terapije jest što ne podrazumijevaju nikakav trud oboljeloga, izuzev da redovito pije tablete. Zahvati bilo koje druge razine teži su, dulji i skuplji.

Tako da su se psihofarmaci počeli primjenjivati radi promjene psihoemotivnih stanja u temeljno normalnih osoba, sukladno njihovu konzumerističkom zahtjevu da im "nije dobro". Motivacija je ovdje istovjetna onoj kao pri zloporabi droga i alkohola. Sve veći broj osoba poseže za psihofarmacima po istome modelu po kojem ljudi posežu za alkoholnim pićima, po modelu kozmetičke psihofarmakologije iliti svojevrsnoga legalnog drogiranja.

No, naše aktualno poznavanje psihičkog i moždanog te njihove međusobne interakcije toliko je manjkavo u odnosu na složenost interakcije u koju interveniramo da sa sigurnošću možemo reći da svaka farmakološka intervencija šteti. Kratkoročna šteti kratkoročno, a dugotrajna dugoročno. No, katkad je dubina psihičke patnje osoba s poremećajem tolika da psihofarmakološka intervencija manje šteti nego neintervencija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. svibanj 2024 15:20