PREVARIO SMRT

Albanski junak za kojeg su rijetki čuli: Čekao sam red za strijeljanje, a onda se dogodilo čudo

Hajdar je djetinjstvo i mladost proveo u Bjelovaru, gdje je u ožujku 1991., s tek navršenih 18 godina, unovačen u JNA
Hajdar Dodaj

Hajdar Dodaj ne nalazi se na popisu junaka Vukovara, nikada nije odlikovan, visoki političari ne zovu ga na primanja i nije eksponiran u nekoj važnoj braniteljskoj udruzi. Zato za njega nikada niste čuli. To je nepravedno, shvatit ćete nakon što pročitate ovu priču koja je ujedno i jedna od najnevjerojatnijih koje ste ikada čuli u moru tragičnih sudbina iz vukovarske 1991. godine.

Albanac podrijetlom iz Đakovice na Kosovu djetinjstvo i mladost proveo je u Bjelovaru gdje je u ožujku 1991., s tek navršenih 18 godina života, unovačen u JNA. Iz te je vojske dezertirao, ali je uhićen. Nakon vojnog suda i određenog zatvora po kazni je poslan na vukovarsko bojište. Nije htio pucati po Vukovaru i njegovim ljudima pa se doslovno iz rova predao hrvatskoj strani, igrom slučaja Jozeu Gojaniju, albanskom branitelju s kojim je bio čak i rodbinski povezan. Tu je opet završio u zatvoru, u vukovarskom MUP-u držali su ga u podrumu dok nisu provjerili njegovu priču. A onda im se pridružio i postao hrvatski policajac.

image
Hajdar Dodaj

Nakon pada grada ulazak svojih bivših suboraca iz JNA dočekao je u vukovarskoj bolnici te je postao njihov zarobljenik. S ostalim je braniteljima prevezen na Ovčaru. Trebao je tamo biti ubijen, ali je sudbina opet uplela prste pa su ga prebacili u Negoslavce, a potom u Srbiju gdje se potucao po zatvorima - opet kao dezerter. Nitko praktički dvije godine nije znao za njega, a onda je 21. studenoga 1993. pušten. Pet godina poslije bit će jedan od svjedoka optužbe na suđenju Slavku Dokmanoviću u Haagu te poslije u dva navrata na sudu u Beogradu 17-orici okrivljenika za zločin na Ovčari. Oženjen je i ima troje djece, živi na relaciji Hrvatska - Švicarska.

Unovačeno nas je bilo desetak s bjelovarskog područja. Nitko od nas zapravo nije želio u JNA, ali iz ondašnjeg Sekretarijata za obranu otvoreno su nam prijetili, bilo me strah za obitelj i zato sam ipak na kraju otišao. Završio sam u Srbiji, u Petrovcu na Mlavi, u tzv. Kragujevačkom korpusu, gdje sam učio za nišandžiju na oklopnom transporteru. U našu vojarnu počeli su pristizati rezervisti s kokardama, držani su nam politički govori o "ustaškom režimu u Hrvatskoj", bilo je jasno da je to sve manje JNA, a sve više srpska vojska, kojoj ja nisam želio pripadati - kaže nam Hajdar Dodaj. S prijateljem Lorencem Duhanajem odlučio je pobjeći. No, dok su u Zemunu čekali vlak, učinili su se sumnjivima mjesnom kondukteru koji ih je prijavio miliciji. Junak naše priče osuđen je na 60 dana vojnog zatvora i 21 dan produljenja vojnog roka. Optužili su ga da se htio pridružiti "ustašama", a to temeljili na izmišljenim "pismima i pozivima koje su mu slali u kasarnu".

image
Hajdar Dodaj

No, bilo je to samo predvorje pakla u koji će uskoro zakoračiti. On je s još nekim vojnicima izdvojen te su prebačeni u Sremsku Mitrovicu gdje je formirana nova jedinica i tri dana poslije je već bila u Šidu, a onda se priključila Novosadskom korpusu u Negoslavcima koji su bili jedno od najvećih srpskih uporišta u napadima na istočnu Slavoniju. S njima je trebao napadati Vukovar. - Negoslavci su bili pravo četničko leglo, sve je vrvjelo Belim orlovima i arkanovcima. Početkom rujna poslali su nas u Dubravu, to je već bio dio grada Vukovara, gdje smo trebali presjeći komunikaciju s Vinkovcima na dijelu Bogdanovci - Lužac. Tu sam bio 24 dana, uglavnom držeći stražu.

Situacija se zaoštravala, grad je bio granatiran i bombardiran svakodnevno sve jače i ja to više nisam mogao gledati. S još četvoricom prijatelja odlučio sam se predati ZNG-u. Sa mnom su bili kolega Duhanaj, onaj s kojim sam prvi put dezertirao, potom Samir Hrkić, Srećko Ravlija i Zlatko Zlogleđa. Rekao sam im doslovno ovako: 'Dečki, ja idem, više me ovdje nitko ne može zadržati!' Išli smo kroz 31. red kukuruza, to nikada neću zaboraviti, jer su redovi prije i poslije bili minirani. Kad smo ugledali gardu, zatrčao sam se prema njima. Jedan od njih mi je viknuo: 'Stani mali, kamo ćeš?!' Onda sam shvatio da sam utrčao u hrvatsko minsko polje - prisjeća se Hajdar Dodaj. Grupa je naletjela na branitelja Jozea Gojanija - on i Dodajev bratić oženili su dvije sestrične - pa ga je odmah prepoznao, javio mu se i objasnio situaciju. Gojani ih je odveo u MUP u Vukovaru, primio ih je tadašnji zapovjednik Stipe Pole.

image
Hajdar Dodaj

U MUP-ovu podrumu proveli su pet dana koliko je policiji trebalo da provjere njihove nevjerojatne priče. Kako se Vukovar u međuvremenu našao u potpunom okruženju, da su i htjeli, iz grada više nisu mogli izaći te su se pridružili MUP-u. Od vojnika JNA u samo nekoliko dana Hajdar Dodaj je tako postao hrvatski policajac i branitelj Vukovara, a to je ostao sve do pada grada kada, pak, postaje zarobljenik svojih bivših suboraca. U međuvremenu je pokušao proboj, no jedan od njegovih suboraca stao je na "paštetu" pa su ga nosili u bolnicu gdje su svi dočekali dolazak neprijateljskih vojnika. - Bojao sam se. Postrojili su nas ispred bolnice s rukama na leđima, obavili pretres i potrpali u autobuse za Ovčaru. Ja sam bio u četvrtom. Usput smo stali u vojarni.

Tamo bi izvlačili neke ljude s popisa i bjesomučno ih tukli, takav bijes i mržnju nikad nisam vidio. Došli smo do Ovčare i tamo se to nastavilo. Četnici bi ulazili u autobus, obraćali bi se i liječnicima kojih je tamo također bilo, riječima: "Vi ste najveći koljači, vi znate gdje treba rezati, koliko ste srpske djece poklali?" i ostale gadosti. Tada je upao jedan četnik, bosanski Srbin, i pitao ima li u autobusu Albanaca. Ja sam se htio ustati, ali čovjek koji je do mene sjedio, Ivica Horvat, uhvatio me za ruku i šapnuo: 'Šuti, mali, ne diži se, ubit će te!' Odustao sam. Tada je četnik ponovio da će strijeljati cijeli bus ako poslije dozna da je bio i jedan Albanac. Tada sam ustao i rekao: 'Ja sam Albanac!' Pogledao me i odgovorio mi: 'Ti si moj!' - priča.

Stvari koje nije mogao zamisliti ni u najgoroj noćnoj mori odigravale su mu se pred očima - špaliri, brutalna mučenja i premlaćivanja. Gledao je kroz prozorsko okno autobusa kako ranjenog hrvatskog branitelja prepoznaje davni prijatelj u redovima srpskih paravojnih formacija i držačem lopate udara ga po ranjenoj ruci. Svi ti ljudi poslije će završiti strijeljani i pobacani u jamu Ovčare. Dodaj je čekao svoj red, a onda se dogodilo novo čudo. - Počeli su tući Petra Kuščevića s Brača, Splićo smo ga zvali, a on je zapomažući povikao: 'Nemojte, ja sam vojnik JNA, ustaše su me zarobili'. U čudu su gledali kako govori broj vojne pošte i sve detalje iz JNA. On je doista bio s nama u JNA, ali nije se predao s mojom grupom, nego su ga doista naši zarobili nekoliko dana poslije, njega i dvojicu.

Potom su pitali ima li nas još. Ja sam se opet javio. Prolazeći pokraj onog četnika koji mi je malo prije rekao da sam njegov, on mi se opet obratio, zagrlio me i kazao mi: 'Ovo je dan kada si se ponovno rodio!'. Tada je posljednji put vidio ostale svoje suborce, a među njima i Gojanija, čovjeka kojemu se predao. Njegovo tijelo do danas nije pronađeno. Sproveli su ga zavezanih očiju u jedan podrum u Negoslavce. Tamo je već bio jedan teško ranjeni policajac iz Varaždina koji je trpio teške batine. Na njemu su, tukući ga, slomili bajunetu. Ukupno ih je bilo petnaestak.

image
Hajdar Dodaj

- Čuvala nas je vojna policija, a ispitivali 'bezbednjaci'. Jedan je bio Srbin s Kosova, znao je albanski, pa mi se na tom jeziku i obraćao. Rekao je da se ne brinem, neka samo priznam 'koliko su djece pobili i žena silovali Hrvati'. Ja sam ga gledao u čudu, kakva djeca, kakve žene, kakva silovanja i ubojstva? Onda su me tukli, rebra mi polomili. Odveli su me potom na Topčider. Tamo su shvatili da sam dezerter i da sam i prije bježao. Ajme meni koliko sam batina tada popio.

Čekali smo vojni sud. Računao sam, ako dobijem deset godina, s 29 ću biti mlad kad izađem van. No, osudili su me na pet godina i prebacili u civilni zatvor, nakon 14 dana na odsluženje u Valjevo - priča nam Dodaj. U međuvremenu se dogodila jedna velika razmjena zarobljenika i pokupili su sve osim Dodaja. Jedan od srpskih čuvara, koji je prije radio na Golom otoku, kazao mu je: 'Što je Dodaj, ostavili te ovi tvoji?'.  Nakon 17 mjeseci samoće, srpske vlasti potpisale su mu pomilovanje i 21. studenoga 1993. konačno je postao slobodan čo. No, Dodaj je molio da ga zadrže u zatvoru još barem dva dana jer bez dokumenata nema kamo iz Valjeva. Onda je po njega došao ujak s Kosova, prebacio ga do Skoplja, a tamo je po njega došao brat letom iz Zagreba. Hajdar Dodaj, nakon dvije i pol godine, vratio se kući.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2020 19:23