NEVIDLJIVI ZAGREB

BESKUĆNIK POKRENUO TURU PO HRVATSKOJ METROPOLI Mile vodi dugu edukativnu šetnju. Upoznaje ljude s gradom kakvim ga vide samo oni koji nemaju dom

    AUTOR:
    • Tena Šarčević

  • OBJAVLJENO:
  • 23.07.2018. u 23:00

Zagreb, 200718.
Glavni kolodvor.
Mile Mrvalj, beskucnik koji organizira prve turisticke ture po beskucnickom Zagrebu.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Mile Mrvalj

 

Aparat za kavu na zagrebačkom Glavnom kolodvoru većini je stanovnika metropole tek usputna stanica na kojoj će popiti kratku jutarnju kavu prije polaska na put, no nekim je stanovnicima grada, onima bez doma, to jedino mjesto na kojem se zimi mogu ugrijati toplim napitkom.

U kafiće ih, čak i kada imaju novca, većinom ne puštaju. Klupe na Tomislavcu nama su mjesta na kojima se nalazimo s prijateljima ili vikendom popijemo nekoliko piva, a njima nedostižna oaza na kojoj bi voljeli prileći i ispružiti noge, ali to ne smiju jer je skitanje u Hrvatskoj prekršaj, a ako spavaš na klupi, onda si skitnica. Oni na posao ne odlaze u ured, nego obilaze kante za smeće. One im nisu samo izvor zarade, nego ponekad i jedino mjesto na kojem, uz malo sreće, mogu pronaći i poneki obrok.

- Svaka kanta u meni budi emocije. To nisu samo kante, meni su bile život. Da bi došao do boce ili nečega za jelo, moraš rasparati vrećicu u kojoj je otpad, pa se tamo zna svašta naći. Osim onoga što sam tražio, ispala mi je jednom prilikom zgažena mačka s iznutricama koje su bile vani. Bilo je dreka, inzulina, raspadnutih ostataka hrane s nesnosnim smradom, krvne plazme i mokraće - priča Mile Mrvalj, bivši beskućnik, humanitarac i odnedavno vodič vjerojatno najneobičnije turističke ture u Zagrebu.

Senzibilizirati javnost

Invisible Zagreb, ili Nevidljivi Zagreb, pokrenula je agencija za društveno odgovorne projekte Brodoto u suradnji s Milom koji je njih kontaktirao prilikom jednog od svojih gostovanja na zagrebačkim fakultetima.

Ideja je prilično jednostavna: u svrhu senzibilizacije javnosti i podizanja svijesti o važnosti problema beskućnika, Mile pet puta tjedno zainteresirane odvodi u sat i pol dugu edukativnu šetnju po Zagrebu na kojoj ih upoznaje s gradom kakvim ga vide oni koji nemaju dom. Iako su ciljana skupina na početku ovoga projekta primarno bili strani backpackeri i avanturisti, kažu da je jako velik interes i stanovnika grada. Tako bi, smatram, i trebalo biti, jer upravo je u tome snaga ovoga projekta - da oni koji žive u gradu i toliko su navikli na njegove ulice da više niti ne primjećuju što se na njima događa, progledaju i vide jedno od njegovih brojnih okrutnih lica, koje je toliko blizu, a istodobno beskonačno udaljeno od prosječnog stanovnika.

Na turu polazimo sa skupinom starijih Nijemaca koja se redovito vraća u Zagreb jer tu imaju prijatelje koje su stekli još u vrijeme rata, pa se otad posjećuju. Iako se na turama nudi prevoditelj na engleski, ovaj put na njemački prevodi gospođa koja je i ugostila strane turiste. Prva postaja je kip kralja Tomislava.

Zagreb, 190718.
Glavni kolodvor. Turisticka tura Nevidljivi Zagreb gdje Mile Mrvalj, bivsi beskucnik, vodi zainteresirane turiste u pricu o zagrebackim beskucnicima i problemima s kojima se susrecu.
Na fotografiji: Mile Mrvalj i turisti iz Njemacke
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Mile Mrvalj i turisti iz Njemačke

 

- Ajde, idemo s druge strane, u hlad, da nam se ovi mladi ne žale - šali se gospodin Mile, obraćajući se meni koja sam na obilasku bila najmlađa. Tomislavac je prva postaja upravo zbog već spomenutih klupa na kojima bi se brojni beskućnici voljeli odmoriti, ali to ne smiju.

- U Zagrebu nećete vidjeti beskućnike koji spavaju u parku, kao što je slučaj u većini europskih metropola. Koji se zaključak može izvesti iz toga? Pa, očito živimo u idealnoj državi - sarkastičan je Mile, koji je živio bez krova nad glavom oko tri i pol godine.

Zagreb, 190718.
Glavni kolodvor. Turisticka tura Nevidljivi Zagreb gdje Mile Mrvalj, bivsi beskucnik, vodi zainteresirane turiste u pricu o zagrebackim beskucnicima i problemima s kojima se susrecu.
Na fotografiji: Mile Mrvalj i turisti iz Njemacke
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Mile Mrvalj i turisti iz Njemačke

U Zagrebu, priča, ima oko šest tisuća registriranih beskućnika, a još oko dvije tisuće čine oni koji nisu registrirani kao takvi i ne dobivaju nikakvu socijalnu pomoć. Poput onoga koji zabranjuje san na klupi, bizarnih je zakonskih propisa još cijeli niz, pa tako, na primjer, ako želite u prihvatilište za beskućnika, morate dati osobnu iskaznicu, koju ne možete dobiti ako nemate prebivalište, a ako imate prebivalište, sigurno vam ne treba boravak u prihvatilištu.

Život u prošlosti

Nakon kratkog uvoda prelazimo cestu do ulaza na Željeznički kolodvor. U unutrašnjosti zdanja, u čekaonicama, postavljene su nadzorne kamere. Ni ovdje se ne smije odmarati, pa ako primijete da spavaš, odmah zovu policiju, priča Mrvalj. Ipak, često je ovdje dolazio, pogotovo zimi, kako bi se okrijepio toplim napitkom iz aparata za kavu.

Zagreb, 190718.
Glavni kolodvor. Turisticka tura Nevidljivi Zagreb gdje Mile Mrvalj, bivsi beskucnik, vodi zainteresirane turiste u pricu o zagrebackim beskucnicima i problemima s kojima se susrecu.
Na fotografiji: Mile Mrvalj i aparat za kavu na Glavnom kolodvoru gdje je jedino mogaao popiti nesto toplo.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Mile Mrvalj i aparat za kavu na Glavnom kolodvoru gdje je jedino mogao popiti nešto toplo

 

- Dok sam tako živio, trudio sam se što manje kretati jer me bilo strah policije. Najčešće sam odlazio u tramvaj i cijelu se noć vozio i tamo pokušao odmoriti i ugrijati. Boce sam većinom skupljao 10 do 12 sati dnevno, no zbog velike konkurencije većinom sam uspijevao skupiti tek 30 do 40 komada. Tamo bih tražio i hranu ako nisam stigao do pučke kuhinje jer se u Zagrebu dijeli tek oko pet tisuća obroka dnevno, a socijalnih je slučajeva oko pet puta više pa ako ne dođeš barem sat vremena prije, ostaješ bez hrane. Onda ćeš ili biti gladan do sutra ili ćeš se snaći - priča ovaj 59-godišnjak pa dodaje da se sve to događa u državi u kojoj se 95 posto stanovništva izjašnjava kao da su katolici.

Tek otprilike na polovici puta Mile počinje pričati o sebi. Prije nego što smo uopće počeli s obilaskom, rekao mi je kako misli da je najveći problem beskućnika to što žive u prošlosti i ne uspijevaju je odbaciti, pa mu pričaju što su sve nekada imali i čime su se bavili. Pretpostavljam da je upravo to razlog zbog kojega je malo odgodio priču o tome kako mu se dogodilo da je ostao bez doma - on je uspio prihvatiti da je prošlost nemoguće vratiti i koncentrirao se na ono što se može promijeniti danas.

Zagreb, 190718.
Glavni kolodvor. Turisticka tura Nevidljivi Zagreb gdje Mile Mrvalj, bivsi beskucnik, vodi zainteresirane turiste u pricu o zagrebackim beskucnicima i problemima s kojima se susrecu.
Na fotografiji: Mile Mrvalj i turisti iz Njemacke
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Mile Mrvalj i turisti iz Njemačke

 

- U Zagrebu sam oko osam godina, a inače sam iz Sarajeva. Prije rata sam radio, ali sam u jednom trenutku postao tehnološki višak i dobio otkaz. Oduvijek mi je bio san otvoriti umjetničku galeriju, pa sam to i učinio. Stavio sam stan pod hipoteku i podigao kredit. Jedno vrijeme mi nije išlo, no takva sam osoba da sam odlučio ići do kraja. Došlo je do toga da sam izgubio stan, a uskoro i ženu, prijatelje i rođake. Tada je počela najteža od svih borbi, ona sa samim sobom. Nije mi išlo u glavu zašto su me prije svi voljeli, a sada me više nitko ne zove na svadbe, krštenja, rođendane i druge proslave - priča Mile koji je nakon niza poraza u Sarajevu odlučio svoje bolje sutra pronaći u Zagrebu. Ponekad je spavao u ruševinama preko puta Željezničkog kolodvora, priča nam dok sjedimo na jednoj klupici u njihovoj blizini. Stara klupa smještena je u hladu velikog drveta smokve.

- To vjerojatno nikada ne biste primijetili, no sada se možete zapitati zašto je smokva već obrana iako na njoj još mjesecima neće biti zrelog ploda - kaže.

Zagreb, 190718.
Glavni kolodvor. Turisticka tura Nevidljivi Zagreb gdje Mile Mrvalj, bivsi beskucnik, vodi zainteresirane turiste u pricu o zagrebackim beskucnicima i problemima s kojima se susrecu.
Na fotografiji: Mile Mrvalj i turisti iz Njemacke (u pozadini je smokva na kojoj nema plodova, pojedeni su jos nezreli)
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Mile Mrvalj i turisti iz Njemacke (u pozadini je smokva na kojoj nema plodova)

 

Razočarani ljudi 

S nama dijeli još cijeli niz situacija u kojima se našao kao beskućnik i upoznaje nas s detaljima nama nepoznatog svijeta. Srećom, kaže, relativno je malo žena koje nemaju krov nad glavom jer je čest slučaj da su beskućnice žrtve nasilja u obitelji pa sklonište mogu potražiti u sigurnim kućama i sličnim ustanovama. Jednom je u suradnji s učenicima u humanitarnoj akciji prikupio pet tisuća kuna pa je odlučio da će ih podijeliti na deset beskućnika. No, naišao je na prepreku - nitko od njih kojima je htio pomoći nije mu vjerovao da će im doista samo tako dati novac i nisu s njim htjeli poći do škole, pa je on angažirao jednog učenika da s njim izađe na teren i da osobno uruče novac onima kojima je potrebno.

- Kad si beskućnik godinu, dvije ili tri, izgubiš radne, komunikacijske i higijenske navike i ne možeš se preko noći ‘prešaltati’ u normalu. Ti su se ljudi sto puta u životu razočarali, apsolutno su demoralizirani i ne žele se podići, a na institucionalnoj razini ne poduzima se ništa po pitanju njihove resocijalizacije. Zato sam i osnovao udrugu Fajter. Tako se zovemo jer skupljamo novac za bejzbol palice da sve razbijemo - opet se šali Mile pa kaže da je odabrao upravo to ime zato što čovjek mora biti veliki borac da preživi sve svoje bitke.

Nada se da će i drugi Fajteri, kao što to on radi, uskoro voditi svoje obilaske te si na taj način zaraditi koju kunu jer je obilazak zasnovan na donacijama, pa svaki posjetitelj može ostaviti koliko želi. No, to zbog već spomenute narušene socijalizacije nije nimalo lak zadatak. Gospodin Mile ipak ne odustaje, i ima velike planove, pa Nevidljivi Zagreb uskoro neće uključivati samo obilaske grada, nego i brojne radionice i okrugle stolove. Brojnima je već pomogao na druge načine. Izdao je časopis Fighter na hrvatskom i engleskom jeziku pa primjerke daje svima zainteresiranima da ga prodaju i tako zarade.

Među ostalima, u stvaranju časopisa je sudjelovala i novinarka Jutarnjeg lista Sandra Golemac koju mi je Mile spomenuo čim sam rekla gdje radim.

- Sandra je moja velika prijateljica i divna osoba. Kad vidim njezin osmijeh, ništa mi više ne treba - kaže Mile, koji je na kraju ture svima koji su je pohodili poklonio jedan primjerak zanimljivog izdanja.

Izdvajamo