ZABORAVLJENI POSAO

‘Bio sam Google prije Googlea. Dnevno me zvalo 800 ljudi, pitali su me čak i za svinjske polovice‘

Ognjen Puhovac

 Matija Djanjesic/Cropix
Riječanin Ognjen Puhovac (50) radio je, uz ostalo, i na sportskim informacijama, ali i u službi buđenja

Kad čovjek čita komentare na Facebooku, postaje svjestan koliko čudnih ljudi ima na svijetu. Ja sam to znao i puno prije. Na dan sam u prosjeku razgovarao s 800 ljudi. Većina je bila normalna, ali trećina je bila svakakva. Primjerice, čovjek nije mogao dobiti broj Autobusnog kolodvora i onda je nazvao i urlao na mene zašto mu se ne javljaju - govori nam Ognjen Puhovac (50), Riječanin koji je pet godina, od 1998. do 2003. godine, radio u Službi općih informacija.

U to vrijeme gotovo da nije bilo Hrvata koji barem jednom nije okrenuo telefonski broj 981 ili 988. Budući da informacije prije interneta nisu bile toliko dostupne, zvali bismo da doznamo nečiji broj telefona, kako doći do neke ulice ili koliko je upravo sati u New Yorku. "Kako se kreću cijene svinjskih polovica na tržištu? Kako se zove bosanski glumac koji je glumio kod nas, ali živi u Beču?

Ja sam pušač, ali ne želim da su mi prsti žuti. Što da radim? Recite mi, ali morate biti sigurni, hoće li sutra padati snijeg? Koliko krugova kazaljka na satu mora proći da bi bilo 5 ujutro, a sada je 5 popodne? Žena mi je oprala radnu knjižicu s trapericama, možete li mi reći što ću ja sad s tim? Koliko košta parking u Veneciji po danu i po satu?" samo su neka od pitanja na koje su djelatnici službe trebali dati odgovor.

image

Ognjen Puhovac

Matija Djanjesic/Cropix

Jutarnje zatišje

Njihovi nadređeni vodili su statistiku. Poziv nije smio biti kraći od sedam sekundi ni dulji od minutu. To je bilo neko vrijeme u kojemu bi trebalo dati odgovor, otkriva nam Ognjen, koji se tamo zaposlio kao mladić. Odustao je od fakulteta pa ga je tata "ubacio" u taj posao. U početku je, kao i svi početnici, radio u službi 988, gdje su davali brojeve telefona. Imali su imenike, ali kako je bilo puno promjena brojeva, koristili su razne načine otkrivanja točnog broja. Imali su kompjuterske sisteme, ali je kompjuterizacija tad još bila u povojima.

"To je bio relativno lagan posao. Od 7 do 8 sati je bilo tiho, a od 8 do 14 urnebes. Bili su rijetki momenti da svi sjedimo i šutimo. Kad bi šefovi vidjeli tko ima više takta i bolje se snalazi, išao bi dalje."

Radio je i na sportskim informacijama na broju 9841. Tamo bi ga strastveno ispitivali o sportskim prognozama, a poslije i kladionicama. "Sportske informacije bile su ludnica. Znao sam zvati brojeve u mjestu gdje je bila utakmica neke treće lige i pitati ih znaju li rezultat. Ili bi nazvao policijsku stanicu u selu. Oni su većinom znali", prisjeća se Ognjen.

image

Služba informacija

Hrvatski Telekom
image

Služba informacija

Hrvatski Telekom/
image

Služba informacija

Hrvatski Telekom/

Noćne smjene

Također, radio je i u službi buđenja. Automat bi većinu odrađivao sam, ali ako se korisnik ne bi javio na telefon, Ognjen bi ga morao zvati dok god se nije probudio i označio da je zadatak obavljen.

Nakon nekog vremena uhodavanja prešao je u službu informacija.

"U početku sam se čudio zašto su oni koji tamo rade nervozni, ali sam brzo shvatio. Najvažnije je imati dobre živce jer se radi s ljudima. Jedina je sreća što ih barem ne vidite", smije se Ognjen.

Radio je u nekoliko smjena. Ujutro od 7 do 14 i od 8 do 15, popodne od 14 do 21 i od 15 do 22 sata te noćnu od 21 do 7 ujutro.

U jutarnjoj bi smjeni snimali s radija jutarnji dnevnik na kasetu, i to poslije prepisivali. Služili su se enciklopedijama, povijesnim knjigama, a imali su i popise položaja ulica... Djelatnici su se i savjetovali među sobom, neki su bili bolji u društvenim, a neki u prirodnim znanostima, pa bi se nadopunjavali.

Za rezultate u trećoj ligi bilo je najbolje pitati lokalnu policiju. oni bi ih uvijek znali

Ognjen je prve tri godine radio na studentski ugovor i bio je plaćen po satu, pa se trudio što više raditi. Tada mu nisu teško padale ni noćne smjene. Najveći bi problem bio nakon ponoći ostati budan. S kolegama bi se podijelio u smjene i dok bi jedni radili drugi bi se odmarali na kauču.

"Noću su najviše zvale ekipe s tuluma i zafrkavale bi se. Neki su se kladili na gluposti pa bi od mene očekivali točan odgovor. Ako ne bih znao, rekao bih da nemam tu informaciju. Nekad bi se pijani sjetili starih ljubavi pa bi ih pokušali pronaći."

image

Služba informacija

Hrvatski Telekom/
image

Služba informacija

Hrvatski Telekom/

Krajem 90-ih nisu se snimali pozivi pa nije bilo "prisilne", isforsirane ljubaznosti. Oko 2000. godine promijenio se sistem, dobili su pristup internetu, a tada se počelo i snimati. Prije Googlea, najviše su koristili Yahoo, kaže nam Ognjen.

"Rješavali smo ljudima križaljke, tražili dežurne liječnike i apoteke koje rade. Učenici su me znali moliti da im pomognem oko zadaće", prisjeća se Ognjen i dodaje da mu se i danas po glavi mota broj 658111 - broj bolnice koji se često tražio. Još nije zaboravio mnoge važne telefonske brojeve iz tog vremena.

Većina koja zove bila je normalna, ali trećina je bila svakakva. Trebalo je imati dobre živce

Često su zvali i usamljeni ljudi, koji su samo htjeli nekoga čuti. Još se sjeća starice koja se rasplakala jer je imala lijek na koji joj je doktor napisao koliko ga treba uzimati, ali ona nije vidjela jer su bila presitna slova. Drugi put ga je netko tražio broj poznate riječke profesorice, ne znajući da je godinu prije ubijena.

"Rekao sam mu da teško da će mu se javiti jer je pokojna. Šokirao se", govori nam Ognjen.

"Dobar dan, oprostite da vas pitam. S Krka vas zovem. Imam goste ovdje. Oni imaju mobitel. Kad zovu s moje terase, kome idu impulsi, njima ili meni? Ali, znate, oni su Česi", jedno je od najčudnijih pitanja koje je dobio. I pozivatelj je ozbiljno želio odgovor.

"Svi smo imali pozive kad bismo najradije bacili slušalicu i zapalili je", iskren je Ognjen, koji je i otišao iz službe jer više nije imao snage za toliki kontakt s ljudima.

"Nisam više znao normalno razgovarati s ljudima. Kad bi me netko pitao nešto na cesti, odgrizao bih mu glavu. Taman prije potpisivanja novog ugovora nazvala me stranka koja mi je psovala u slušalicu. Vikala je da to nije radno mjesto za mene pa sam odgovorio, bez psovki, ali da razumije. Uvijek si na prvoj liniji, a šef špota zbog gluposti. Prekipjelo mi je", priča Ognjen, koji posljednjih dvadeset godina radi ozvučenje i rasvjetu i uživa u svome poslu, ali se sad, s odmakom, rado sjeti Službe za informacije.

image

Ognjen Puhovac

Matija Djanjesic/Cropix

I danas postoje

U međuvremenu je velikom dijelu populacije internet zamijenio Službu općih informacija, ali služba i danas dobiva oko dvjesto poziva dnevno, kažu iz HT-a. Njezin je broj prije desetak godina promijenjen u 18981.

Prilikom traženja informacija agenti se služe internim aplikacijama, bazom podataka Službe općih informacija i internetom.

Jednako poznat bio je i broj Službe za davanje obavijesti o informacijama pretplatnika, svojevrsnog telefonskog imenika. Njihov nekadašnji broj 988 zamijenjen je s 1888. Služba općih informacija i Imenik danas imaju desetak zaposlenih. Koje je točno vrijeme, nekada se moglo doznati na broju 95, a danas na 18095. Usluga je dandanas tražena, ali ne u istom obujmu kao prije.

Budilicu, odnosno Službu buđenja, na broju 18100 i dalje traži oko 40 ljudi na dan. Na službe se oslanja uglavnom dio populacije koji se ne snalazi u digitalnom svijetu, tj. starije osobe koje nisu vične novim tehnologijama. Osim njih, bilježe i korisnike koji ih zovu za informacije iz navike i/ili zbog jednostavnog korištenja. Najčešći su upiti o sportskim rezultatima, vremenskoj prognozi, TV programu, voznom redu i kako stići na pojedino odredište, informacije o raznim dežurstvima te o značenju riječi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. listopad 2022 17:32