Premda joj je scena te sudbina operne pjevačice bila predodređena, Irena Parlov godinama se "borila" protiv tog smjera. Pa je bila manekenka, glumica, voditeljica, plesačica, instruktorica pilatesa, zaslužila diplomu srednje umjetničke škole – smjer kiparstvo te srednje muzičke škole – solo pjevanje, da bi tek dolaskom na Muzičku akademiju u Splitu zaista "pustila" svoj moćan glas i ispunila proročanstvo svoga tetka, dirigenta: "Imamo opernu pjevačicu!"
Opernu pjevačicu koja caruje pozornicama i u Španjolskoj, Češkoj, Slovačkoj, Italiji, Francuskoj, Sloveniji, te Hrvatskoj, piše Slobodna Dalmacija. Njezina uloga zanosne, strastvene Carmen ostavila je bez teksta brojne kritičare, pa tako talijanski kritičari o Ireni kažu:
"Irena Parlov je isklesana Carmen koja nije samo šarmantna i lijepa; ona je vladarica scene i naporno je radila na gestikulacijama i postavci koji su prirodni a opet njegovani. Njen glas ima veliki volumen i jedan lijepi mezzosopranski pečat koji se snažno i bogato iskristalizira u visokim tonovima..."
Njezin glas kritičari opisuju kao iznimno snažan i lijep, a zahtjevnu ulogu Azucene iz Verdijeva "Trubadura" nazvali su njezinim pravim trijumfom.
No, vratimo se na početak, kada je u sarajevsko rodilište kao nedonošče od sedam mjeseci mala Irena došla na svijet. "Klupko" od kilograma, smješteno u inkubatoru, iznenadilo je sve, i roditelje, i njezina tetka, inače priznatog profesora dirigiranja, kada je prstom taknuo malenu djevojčicu, a ona negodovala prodornim glasom.
– Imamo opernu pjevačicu! – koncizno je komentirao tetak prinovu u obitelji Topić, u kojoj samo Irenin tata Željko nije bio glazbenik, nego zapovjednik profesionalne vatrogasne postrojbe, koji je jako volio, upravo, pjesmu.
Majka Gordana poznata je profesorica solo pjevanja, pa je naravno odmah prepoznala kćerkin talent, no željela je dijete zaštititi od pozornice, ne dajući tom talentu previše pažnje.
– Mislim da mi je dala i najlošije ocjene na prijemnom za solo pjevanje u srednjoj. A kada je uvidjela moju odluku kako ću i nakon kiparstva i željene glume ostati u vodama solo pjevanja, podržala me je u svemu i moja karijera je čini iznimno sretnom pa je uvijek tu za mene – vratila nas je nakratko Irena, današnja uspješna mezzosopranistica, sa statusom slobodnog umjetnika, u te baš i ne davne dane.
Kao izbjeglica s obitelji stigla iz Sarajeva
Prisjetila se zgodna crnka, zavidnog stasa, manekenske linije i visine od 175 centimetara, svojih pjevačkih početaka. Rođena Sarajka, kao izbjeglica tijekom rata, s obitelji je došla u Split, gdje je prvi put nastupila kao 12-godišnjakinja na festivalu "Glas Kaštela".
– Sada se više ne mogu ni sjetiti što sam pjevala. Mislim da je to bila Kasandra... Fascinirao me tada njezin duboki glas. Nakon rata vratili smo se u Sarajevo, završila sam kiparstvo i usporedo solo pjevanje te otišla na prijemni za glumu i za solo pjevanje na akademiju, oduševila na audiciji, no i dalje nisam bila sigurna je li to – to.
Gluma i kiparstvo i dalje su me jako privlačili, no na nagovor naše velike dive Ljiljane Molnar Talajić, koja mi je prognozirala svjetsku karijeru, upisala sam solo pjevanje na splitskoj akademiji. Gotovo cijeli svoj život živim u Splitu, sretno udana, imam kćer Enu, devetogodišnjakinju! Je l' to dovoljno za predstavljanje? – sada je nas zasula pitanjima zgodna pjevačica, za koju jednostavno ne možete povjerovati da iz tako krhog, zgodnog tijela "izlazi" taj moćan glas.
Naime, svi mi operne pjevačice percipiramo kao malo podeblje, da ne kažemo ogromne... I starije...
– Mezzosoprani se ostvaruju u svojim tridesetima, a u naponu pjevačke snage i iskustva su u četrdesetima i pedesetima. No ja sam, zahvaljujući našem izvrsnom maestru Lorisu Voltoliniju, ulogom Azucene, s kojom sam s uspjehom debitirala prošle sezone u Mariborskoj operi, a prije nekoliko mjeseci je s izvrsnim kritikama pjevala i u osječkom HNK-u, već dobrano zagazila u zrele uloge, često rezervirane za mnogo starije kolegice. Izazovan je, ali prekrasan verdijanski repertoar, pa sam mu iznimno zahvalna i sretna zbog toga što me prepoznao.
"Za operu moraš biti kompletan. Samo dobar glas odavno već nije dovoljan. Ljudi žele gledati i slušati i žele da ih uvjeriš. Zato, osim što moraš vrlo dobro pjevati, moraš biti i dobar glumac, budući da opera ni u kojem segmentu nije statična. Trebaš se stopiti s ulogom i pjevački i glumački – uvodi nas polako u svoj svijet, glazbenih nota, Irena koja nije stalni zaposlenik kazališta, nego slobodni umjetnik.
'Moraš znati reći ne!'
Što joj daje i umjetničku slobodu, može birati sama uloge, može odlaziti na audicije, može odlučiti na koje će se pozive za uloge odazvati, jer, kako kaže, nekada moraš znati reći i "ne".
– Već tri godine mi nude ulogu Amneris iz Verdijeve "Aide", no do sada sam je odbijala. Ne želim žuriti. Željela sam dati sebi vremena da budem spremna, da uloga sazri i sjedne u tijelo, a to se ne može dogoditi preko noći. A biti slobodnjak dvosjekli je mač. Kao stalni uposlenik ste sigurni u redoviti prihod, kao slobodni umjetnik imate možda malo više sredstava, no ne uvijek redovitih.
No non-stop ste na putu, po sedam mjeseci zaredom znam biti godišnje angažirana, i dom vam je negdje drugdje. Samo stižete u Split u prolazu, promijeniti stvari iz kufera. Srećom pa volim takav život – dočarava nam tek djelić svog života operna pjevačica, koja je zadnjim ulogama Ciganke Azucene, pa Varvare, Suzuki, uz fascinantnu ulogu Carmen, koja je njezina potpisna uloga, oduševila opernu scenu Europe.
Osim što je već četiri godine pjeva na pozornici Ljubljanske opere i baleta, pokorila je i Španjolsku dobivši ulogu Carmen jedina među sto kandidatkinja prijavljenih na audiciji za tu ulogu. Briljirala je u Češkoj kao Hermia u "Snu ljetne noći" te Armando di Gondi u "Mariji di Rohan". U Mariboru kao Azucena, a u Ljubljani je odavno smatraju dijelom svog ansambla kao i u osječkom kazalištu; nedavno se vratila i iz Francuske gdje je u Operi de Rennes oduševila u ulozi Varvare u Janačekovoj "Katji Kabanovoj"... Otpjevala je više od sedamdeset predstava izvan Hrvatske i Splita, i to redom u vrlo značajnim i većinom glavnim ulogama.
"Moja Carmen je strastvena, inatna, borac za slobodu, jaka, odvažna, neustrašiva u traženju ljubavi, ženstvena do boli, a ponekad i sasvim suprotna – muškobanjasta. Ona živi onako kako ona želi i umire za svoju istinu, za ono što ona zaista jest – ulogu koju obožava, a u kojoj su mnogi prepoznali njezin talent, prezentira nam ova splitska nevista, otkrivajući i neke smiješne scene s pozornice:
– Jednom su mi se partnerove obrve preslikale na čelo! Tijekom grljenja na sceni, a kako su svi operni pjevači jako našminkani, njegove nacrtane obrve samo su "prešle" na moje čelo, pa sam u trenu dobila četiri obrve i tako pjevala cijeli drugi čin.
U Splitu još nije bilo prave prilike
Niže nam detalje ove scensko-glazbene umjetnosti Irena, koja govori engleski i talijanski jezik, te počinje učiti francuski. Naime, puno opera se pjeva na francuskome, a Ireni su zanimljive uloge na francuskom, uz Carmen, još i Dalila, Charlotte... koju već odavno priželjkuje. Većina opera izvodi se na talijanskome, a slijede francuski, njemački i ruski. A koliko je teško naučiti tekst na jeziku koji ne govoriš?
– Kada dobiješ ulogu, nema izvlačenja. Uči se studiozno, moraš znati i razumjeti sve što pjevaš i moraš pred dirigenta doći spremna. U svemu mi pomaže moja mentorica Eva Blahova, profesorica brojnim svjetskim pjevačima, koja mi je velika potpora.
Prvu veliku ulogu, iznimno zahtjevnu Adalgisu iz Bellinijeve "Norme", dobila sam 2013. godine u osječkom HNK-u i tek petnaest dana da se pripremim za režijske probe. Maestro me bacio u vatru, i tada se sve otvorilo.
Dobila sam kritiku da će ova uloga ostati zlatnim slovima upisana u mojoj karijeri. I zaista jest tako. Premda u Splitu još nije bilo prave prilike da se predstavim s ozbiljnom ulogom...
"Iziskuje sve ovo izuzetno ne samo glasovnu snagu, nego i fizičku spremu, pa gledajući atraktivnu Irenu, upitali smo za njezinu tajnu dobrog, bolje reći, odličnog izgleda:
– Moram priznati da je to genetika što se linije tiče. Ali i vježbanje. Radim kardio-trening svako jutro, a uskoro počinjem raditi i s osobnim trenerom Nikijem Drpićem, dok se za moje lice, kožu i tijelo brine doktorica Anđela Prolić iz "Dermameda", čije sam zaštitno lice, a za kosu poznati splitski frizer Ivica Šuljak. No najviše njege dajem svome glasu. Nastojim piti puno vode, nema kave, cigareta, alkohola... No ne pretjerujem.
Priznajem, pravi sam hedonist. Mora se u životu i uživati i zato živim punim plućima. Mi pjevači smo živi instrument koji treba njegovati. No žena i inače sebe treba njegovati i u sebi uživati, uživati u svojoj ženstvenosti, biti autentična, voljeti sebe. Pa nismo lijepe za druge, lijepe smo za sebe.
Otprilike ovako izgleda priprema...
Probe počinju uglavnom ujutro, od 10.30 do 13 sati, imate pauzu za ručak, a nastavlja se opet poslijepodne do navečer. Prvo se radi s dirigentom uz klavir, i to su takozvane glazbene probe, zatim slijedi rad s redateljom u aranžirci.
Do tada moram znati cijelu ulogu napamet, pa se u režiji "bruse" glumački pokreti i nakon nekih dva tjedna aranžirke, nastavljate s probama na pozornici, što nam je svima uvijek izazov prvih dana jer dolazite u novu akustiku koja nije ni blizu kao u sobama.
Na sceni imate i šaptača, koji pomogne kad negdje zapne s tekstom...