Bodybuilderica, trenerica fitnessa, life coach i slikarica, ali prije svega, Jelena Sremić Lulić žena je koja se nikad ne predaje.
Samohrana je majka 22-godišnjeg Tonija koji je u kolicima i odlazi na dijalizu, no, ona o tome ne govori previše - radije će reći kako Toni stalno igra košarku i da je nedavno osvojio srebrnu medalju na stolnoteniskom natjecanju.
Neće pričati ni o tome koliko njoj nije lako: radije će razgovarati o bodybuildingu, klijentima s kojima radi i slikanju. I pritom će uvijek pronaći razlog da se smije.
Da se Jelenu mora opisati u samo dvije riječi, one bi sigurno bile “osmijeh” i “snaga”.
S Jelenom smo se našli nakon još jednog individualnog treninga, u prizemlju jedne zagrebačke teretane. Takve treninge najviše voli, kaže. Maksimalno radi s dvoje ljudi istovremeno, jer veći broj od toga nije dobar. Ne može se kvalitetno posvetiti svakome tko vježba. Jedina iznimka je grupa Sanje Žuljević, trenice iz showa “Život je na vagi”, koja radi s desetak ljudi, sudionika te emisije. Jeleni je rad s njima veliki izazov: ne samo zato što ih je puno, nego i zato što joj se sviđa princip rada, koji uključuje nutricionističke savjete, ali i razgovore o onome što stoji iza pretjerane debljine (osim ako je uzrok neka bolest).
- Sa psihološke strane mi je to jako interesantno, jer je uvijek u pozadini glad za nekom emocijom. Žao mi je ljudi koji su se našli u toj situaciji, ali mi je fenomenalno što oni žele vježbati. Zanimljivo je da uvijek imaju gore mišljenje o sebi nego što ga drugi imaju o njima. Loše je što su toliko fokusirani na hranu da ne vide da problem leže u nečem drugom i kao da ih je netko uvjerio da problem može nestati preko noći. Ne može, zato treba raditi - kaže Jelena i dodaje kako se polaznicima te grupe često i sama pridruži na psihološkom savjetovanju. Dobro je čuti neke stvari, kaže. Eto, prošli put je naučila da su sretni oni ljudi koji se trude s fokusom, kaže i smije se.
Dva tjedna prije našeg razgovora bila je u Sisku, na državnom natjecanju u bodybuildingu. Bila je jedina žena koja se natjecala. No, kaže, postupila je kao da ima konkurenciju od 50 žena: izašla je spremna i pozirala je kako i treba. Publika je mogla vidjeti njena leđa, trbuh, noge... Baš sve kako na natjecanjima i treba biti.
Ovacije za Jelenu
- Publika je bila oduševljena, ispratili su me ovacijama. Uzgred, većina ljudi je mislila da imam 35 godina, što me dobro nasmijalo, jer sam bila najstariji sudionik tog natjecanja... Kad sam im rekla koliko imam, iznenadili su se, što znači da vježbanje, fokus na sebe i smijeh čine osobu mladom, zdravom i pozitivnom - kaže s osmijehom, ali onda se uozbilji i dodaje:
- Šalu na stranu. Situacija je u našoj zemlji loša: ženski bodybuilding kao sport je izumro i ostalo je svega nas nekoliko. Većina natjecateljica ima oko 20 godina i natječu se u bikini kategoriji. Na kraju krajeva, samo ga 36 posto ljudi rekreativno vježba u našoj zemlji - dodaje Jelena, koja je u Sisak nedavno išla kako bi se mogla plasirati na “Arnold festival”, koji će se održati u rujnu u Španjolskoj. Tamo nikako neće biti jedina žena, kaže, a svakako ni najstariji sudionik.
- Jako želim otići na festival, a društvo će mi praviti dvoje mojih klijenata iz Zagreba. Ne, oni se ne natječu, nego idu sa mnom, da mi budu potpora i da vide kako natjecanja izgledaju. Jako sam sretna zbog toga - mnogi od mojih klijenata s vremenom mi postanu prijatelji. Osim toga, bez obzira na to koliko radim, uvijek imam vremena za nove zaljubljenike u vježbanje. Ali primam samo inteligentne, to odmah moram reći - smije se Jelena, koja se u 39. godini, nekako gotovo slučajno, počela baviti dizanjem utega. Godinu dana nakon, radeći uz neke od prvih i najboljih bildera u zemlji, bila je spremna za prvo natjecanje.
Mogu im biti mama
- Vrlo brzo sam shvatila da mi to leži i da razumijem svoje tijelo, kao i najbolji način da ga potaknem da pruži više. Da slučajno nisam počela vježbati, nikad ne bih otkrila da imam prirodne predispozicije za bavljenje time. Kasnije, bila je to 2010. godina, postala sam viceprvakinja bodybuildinga u Hrvatskoj. Od drugih djevojaka koje su se natjecale bila sam dvadeset godina starija. Nekima je to bilo neobično, jer su mislili da samo mlade cure mogu vježbati. No, meni to uopće nije bilo važno: nikad nisam godine smatrala preprekom da nešto u životu napravim - pojašnjava Jelena.
Te godine zatvorila je umjetničku galeriju koju je godinama vodila i odlučila se profesionalno baviti svojim hobijem. Nije imala vremena za oboje i morala je birati čemu će se posvetiti, a odabrala je ono što ju je činilo sretnom. Na Kineziološkom fakultetu je završila višu trenersku školu i počela raditi kao osobni trener. U međuvremenu je neko vrijeme odlazila na boks, jogu, pilates... Sve to kako bi shvatila na koji način tijelo funkcionira i kako bi iz različitih tehnika uzela najbolje vježbe. Priznaje - u našoj zemlji nije lako biti ženski trener u teretani. Muškarci mogu biti treneri čak i kad imaju trbuščić, a njihovo se znanje ne dovodi u pitanje. Njoj su mišići uvjet da radi - oni klijentima dokazuju da zna svoj posao. Da ih nema, sumnja da bi dobro radila, kaže.
- To je muški, grub svijet. Treba se izboriti za mjesto, status, poštovanje. Moram se truditi više nego moji muški kolege i svojim tijelom dokazivati da znam vježbati, jer će inače ljudi misliti da to ne znam raditi. Doduše, volim vježbati, pa mi to zato nije teško. Žao mi je što je ženskih trenerica s utezima tako malo i što ih se poprijeko gleda. Općenito se ne zna puno o treninzima utezima za žene - o tome koliko su korisni ljudima koji pate od osteoporoze, artritisa, hormonskih poremećaja... - kaže Jelena.
Smetaju joj, dodaje, slike žena koje treniraju u medijima.Tužno je kad se slike bilderica stavljaju u kontekst nečeg ružnog, a radi se samo o tome da je to način na koji se tijelo prirodno oblikuje usred sporta. Bodybuilding, olimpijsko dizanje, teška atletika... Svi ti sportovi znače da su žene koje se njima bave jače i veće od prosjeka. Ono što Jelena kaže za sebe jest da je od samog početka bila svjesna koliko je rada ispred nje, ali i kako će joj se tijelo promijeniti. Odlučila je sportu pristupiti na svoj način: kvalitetnom prehranom, pomnim osluškivanjem svojeg tijela i ispravnim načinom rada. Ništa se ne postiže na brzinu i preko noći - za svaki svoj mišić morala je puno raditi. Njeno tijelo je snažno, i nimalo ne nalikuje nekim ne baš lijepim slikama bodybuilderica koje smo svi mogli vidjeti. Kažemo joj to, a ona se smije. To je, pojašnjava, potvrda onoga što tvrdi. Prečice ne postoje, dodaje, ili ako ih ima, ona za njih ne želi znati - kaže ciljajući na uzimanje pripravaka za jačanje mišićne mase.
- Kad pričam s ljudima koji ne vježbaju, svi su oduševljeni i super im je što netko nešto radi. No, obično se tuže da nemaju vremena za vježbu. Rado bi dizali utege, ali ne stignu. Smiješno. Svi imamo sat vremena dnevno za buljiti u televiziju, a nemamo za trening? Zato svojim klijentima dolazim kući. Donosim spužve, bučice i gume za rastezanje. Treninge prilagodim onome što mogu napraviti sa svojim tijelom i onda krećemo s vježbanjem. Svakim njihovim napretkom sam oduševljena kao i oni i fascinantno mi je da sve to što ja dajem njima, oni meni vraćaju. Zaista sam puno naučila radeći s ljudima - pojašnjava Jelena, koja je zapravo zahvalna svim svojim klijentima. Zapravo, rad s njima joj je toliko važan da kojim slučajem sutra dobije neki jack pot na lutriji, vjerojatno bi dan nakon bila u teretani. Vježbanje sama, ali i s njima, velika joj je radost.
- Meni je to najljepša stvar na svijetu. Vidjeti ih kako dolaze, mnogi od njih mučeni bolestima i bolovima. Potom ih gledati kako iz sata u sat napreduju i sami sebe iznenađuju, kako pomiču granice onoga što je njima moguće. Osjećaj zahvalnosti je neopisiv - zahvalni su meni, jer sam im pomogla da dođu do nečega za što su vjerovali da nikad neće moći. Sa svakim svojim klijentom i ja mnogo toga naučim: oni shvate svoje tijelo, a ja shvatim koliko je prekrasno činiti dobro, pomagati ljudima. Zato to nije samo dizanje utega i vježba u teretani - u mnogim situacijama, to je pružanje pomoći. Možda to nekima izvana izgleda neobično i kad im kažem da je moj posao zapravo pomoći ljudima, valjda misle da ne znam što govorim. No, ja vidim svoje klijente i znam koliko im je vježbanje važno u životu - pojašnjava Jelena.
Nije slučajno
Kaže da njen sadašnji optimističan stav nije plod slučajnosti, nego dugogodišnjeg napornog rada. Baš kao i u teretani, dodaje s osmijehom, samo što je rad na unutrašnjosti zapravo daleko teži. Priznaje kako joj je dugo trebalo da samu sebe shvati - da prihvati da je ona drugačija, da se pomiri s tim i ne kažnjava samu sebe zbog toga.
- Odlučila sam da se neću sažalijevati, nikad, bez obzira na to što se dogodilo. Želim da Toni upije taj stav, da uvijek to ima na umu i mislim da mi je to pošlo za rukom. Svatko može biti nesretan, jer uvijek ima stvari koje nisu dobre. No, treba naučiti biti sretan: i kad je dan na poslu loš, i kad je dijete bolesno, i kad te ostavi najbolji prijatelj... No, ako se trudiš, radiš na sebi, stalno prelaziš granice i propituješ se tko si, uspjet ćeš - poručuje Jelena.