PONOVNO ZAJEDNO

KAKO SAM JEDNOM DJEČAKU ODGOJIO NAJBOLJEG PRIJATELJA Godinu dana dresirao sam labradora Grgu, a sada on pomaže Antunu (12), koji ima poremećaj pažnje

    AUTOR:
    • Vid Barić

  • OBJAVLJENO:
  • 27.03.2018. u 22:30

Boris Kovačev / CROPIX

Grga i Antun su nerazdvojni, a otkako je obitelj Klenovšak udomila labradora Antunovo stanje bitno se poboljšalo

 

Kada smo izgubili ljubimicu Lunu poslije trinaest godina zajedničkoga života, moja obitelj i ja smo odlučili da moramo nabaviti novoga psa. Budući da sam se ja uskoro trebao odseliti iz Rijeke, a roditelji nisu bili sigurni hoće li moći sami voditi računa o psu idućih desetak i više godina, odlučili smo jednog prihvatiti na socijalizaciju, odgojiti ga, a zatim nakon školovanja dati ga u ruke onima kojima pas na različite načine može pomagati.

Obratili smo se dobrim ljudima iz Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet u Zagrebu, koji pse pomagače uključuju u rehabilitaciju osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. Prošli smo intervju i u ruke dobili štene crnoga labradora. Idućih je godinu dana naša zadaća bila brinuti o njemu i upoznati ga sa svijetom koji ga okružuje. Usvoji li kod nas osnovna pravila ponašanja i poslušnosti, bit će mu lakše proći trening koji ga kasnije u Udruzi očekuje, a i znat će se ponašati prema onima kod kojih na kraju završi kao pomagač.

Tako je naš Grga krenuo u proces socijalizacije, dobio je svoju žutu prsluk košuljicu te bio glavna zvijezda gdje god bismo se pojavili. Na njoj je bilo jasno istaknuto kako je riječ o budućem psu pomagaču u programu socijalizacije, a ja sam uživao jer smo imali otvoreni pristup svuda kamo bismo poželjeli ići.

Vid i Grga tijekom njegove obuke

 

Dog friendly

Odjednom nismo trebali paziti na dog friendly naljepnice pred poslovnim i drugim prostorima u gradu. Ulazili bismo nas dvojica u trgovine i na izložbe kako bi nam se prohtjelo. Autobusima bismo se vozili u krug po gradu te zatim odlazili na predavanja na fakultete, u banku i poštu, na policiju i sudove. Jednom smo čak otišli i u kino. Uskoro sam shvatio kako je Grga već i za mene pravi “terapijski pas” - liječi mi frustraciju koja se s vremenom nakupila s obzirom na to da s prošlom kujicom nisam mogao otići svugdje kamo sam zamislio.

I moja obitelj i ja priznajemo kako nije lako imati tako velikoga psa u stanu, i to u njegovim najživljim mjesecima odrastanja. Dosta je tu obveza i odgovornosti, unatoč svakoj dobrodošloj pomoći Udruge i Damira koji je i nas posjećivao te s nama cijelo vrijeme bio u kontaktu. Znat će o čemu govorim svi koji su barem jednom imali psa kao ljubimca te se ponašali prema njemu odgovorno i s ljubavlju. Prijeteća je i činjenica kako to zapravo i nije bio naš pas, što nekako čovjeka navede da bude još više zabrinut kako mu se ne bi što dogodilo.

Srećom, s Grgom smo uspješno prošli put od neposlušnog štenca do donekle odgojenog psa, no gdje li je taj blentavac završio? Kada smo ga vratili Udruzi, Damir Vučić, kinolog i instruktor pasa pomagača u Udruzi, svojevrsni šaptač psima, treningom ga je, kako smo doznali, usmjerio u terapijske namjene.

“Jako malo pasa odlazi za namjenu i ulogu pasa vodiča, kakvih je danas četrdesetak u Hrvatskoj, s obzirom na to da ti psi zaista imaju najveću razinu odgovornosti. Budući da nam je ostajalo mnogo dobrih pasa koji nisu ispunjavali kriterije za psa vodiča jer su se, primjerice, bojali zvuka tramvaja, ali su imali neke druge sjajne karakteristike, započeli smo ih školovati za druge pomagačke uloge. Trend se pojavio u Europi i svijetu, a mi ga samo pratimo. Tako je bilo i s tvojim labradorom”, pojasnio mi je Damir, s kojim sam se uputio u Vrapče kako bih se ponovno susreo s Grgom. On je završio u domu obitelji Klenovšak, a pas me prepoznao i “podivljao” čim me je ugledao, jedva mi dopustivši da porazgovaram s njegovim novim vlasnicima.

Nerazdvojni

“Antun obožava životinje, posebno konje, pse i mačke. Čitala sam na internetu da suživot sa psom može pozitivno djelovati na njegovo stanje - a dijagnosticiran mu je poremećaj pažnje i razumijevanja - pa sam se javila u Udrugu, gdje mi se javila psihologinja Lea Devčić, s kojom sam se odmah izvrsno razumjela. Ustanovili smo da bi pas pomagač mogao pomoći Antunu u usmjeravanju pažnje. Tako je i bilo”, ispričala mi je Antunova majka Snježana, koja je od njegovih ranih godina shvatila kako ima određen problem.

S tri je godine jedva pričao, njime su se bavili razni defektolozi, logopedi i asistenti, a za potonje će se Snježana požaliti kako ih je morao dijeliti s vršnjacima u osnovnoj školi jer je dobio pravo na tek 20 sati pomoći tjedno. Danas Antun ima 12 godina - otprilike vršnjak s Grgom - tako da zajedno kreću u fazu puberteta, a Snježana je prezadovoljna odnosom koji je uspostavio sa svojim četveronožnim prijateljem.

Govori kako pas najuspješnije usmjerava Antunovu pažnju, iako spominje i njegov telefon, od kojega se često ne može odvojiti. Međutim, dok sam ja bio kod Klenovšakovih, Antun se nije mogao odvojiti od psa, a vrlo je bio zainteresiran i činjenicom kako je Grga ranije živio sa mnom. Njegova majka navodi i kako se Antun u rijetkim trenucima umiri zajedno s Grgom pa skupa leže na podu satima, prije nego što jedan od njih odluči kako je vrijeme za pokušati nešto drugo.

Također ističe kako smatra da je pas terapija za cijelu obitelj, iako je doveden da prije svega pomogne Antunu, a da su njih dvoje pravi prijatelji uvidio sam i sam, s obzirom na to da se ovaj rijetko odvajao od Grge. Komunicirao je s njim maženjem, hranjenjem, tepanjem i trkom po stanu.

CROPIX

Grga u stanu obitelji Klenovšak

 

Psi pomagači

Lea radi kao psihologinja u Udruzi već pet godina, ističe kako psi pomagači u obiteljima djece s teškoćama u razvoju potiču na interakciju i komunikaciju. Takva djeca, naime, lakše stupaju u odnos sa psom, s obzirom na to da su psi neverbalni, upravo kao i neka djeca s poremećajem iz spektra autizma. Odnos koji se uspostavlja između djeteta i psa pomagača može biti itekako djelotvoran na djetetovu komunikaciju s vršnjacima. Osim teškoća iz spektra autizma, psi pomagači itekako su poticajni i za niz drugih poremećaja i teškoća, npr. cerebralna paraliza, sindrom Down, govorne teškoće...

“Ja sam prije svega savjetodavna podrška obiteljima korisnika pasa pomagača. Ovo je vrlo specifično i novo područje, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, te je potrebno mnogo znanja i edukacije da bi se doista moglo nešto napraviti. 

Ovaj posao zahtijeva rad i s ljudima i sa psima, što je dosta izazovno”, objasni mi Lea svoju ulogu u cijeloj priči pa istakne kako su liste čekanja za pse pomagače za djecu s teškoćama u razvoju izuzetno velike - tolike da je nemoguće pokriti sve zahtjeve koji postoje. Mnogi su roditelji uvidjeli koliko pas može pomoći u unapređenju razvojnih procesa njihove djece pa ga žele u svojoj obitelji.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo