“Milko Đurovski!!! Milko Đurovski, evo ga u 16 metara! Dribla jednog! Dribla drugog! Dribla trećeg! Puca i - goool!!! Ajoj, nije gol, ali nije ni Milko Đurovski!”
To je jedan od legendarnih komentara neke davne utakmice iz nekih dalekih vremena kultnoga srpskog i jugoslavenskog sportskog komentatora Milojka Pantića. Srpskog Ivana Tomića, koji je također rado pravio rime, ali i znao “komentirati između redaka”, ubacujući ironične i cinične komentare o tadašnjoj političkoj stvarnosti. Milojka Pantića u bivšoj Jugoslaviji nisu prepoznavali bez njegova zagrebačkog kolege Bože Sušeca s kojim je zajednički prenosio atletiku - jedan žensku, a drugi mušku.
- S Milojkom Pantićem bio sam u bračnom odnosu. Proveli smo toliko vremena zajedno na mnogim putovanjima, dijelili sobe i sve drugo - prisjetio se Božo Sušec. Njih su dvojica poznati po nadimku “dvojac bez kormilara”, a zajedno su radili od 1976. godine i Olimpijskih igara u Montrealu. Jednom je na Kviskoteci postavljeno pitanje: “Kako se zove atletski učitelj Milojka Pantića?” Odgovor je bio: “Božo Sušec”.
Milojko Pantić bio je poznat po svojim lirskim i nadahnutim komentarima, pa je u trenutku ushita, kad je Crvena zvezda osvojila tadašnji Interkontinentalni kup, uzviknuo: “S kim da još igramo - s vasionom?” Kao veliki zvezdaš znao je početi derbije s Partizanom riječima “na teren izlaze igrači Partizana, a evo i naših”. Jedan od njegovih poznatijih gafova je: “Na terenu su dva Stankovića, Dejan Stanković i Dejan Govedarica”. Zaljubljenik u nogomet, jednom je, prenoseći odbojku, rekao: “Dobra večer, ljubitelji nogometa i ostalih sportova”.
Pero Zlatar i Milojko Pantić
No, to je bilo nekada. Milojka Pantića promijenila je zbilja koja se dogodila. Danas nije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji kao TV komentator, ali u svojoj intrigantnoj emisiji “Sportska galaksija”, koja se emitira na mnogim srbijanskim lokalnim TV postajama, Milojko Pantić svojim britkim i žestokim komentarima ne samo nogometne nego i političke stvarnosti današnje Vučićeve Srbije sebi je priskrbio epitete izdajnika i nedovoljnog Srbina, koje mu upućuju zaštitnici nacionalne čistoće. Nama s ove strane Dunava sve je to već poznato. Njegovi komentari u kojima otvoreno sadašnji režim predsjednika Aleksandra Vučića naziva kriminalnim i banditskim, izazivaju, kažu u Beogradu, ispade bijesa kod srbijanskog predsjednika.
Kokezijanci
- Već godinama s još nekoliko desetaka novinara, javnih i kulturnih radnika pišem i govorim da je u Srbiji nemilosrdnim pravnim i fizičkim nasiljem, zloupotrebom demokratskih pravila i načela, kleronacionalistička družina državnih razbojnika uzurpirala, privatizirala i podredila svojim osobnim interesima sve državne institucije i sva javna dobra. Ne znam za ostale, ali ja sam sebi sve više sličim na nekog iz čopora pasa koji laju dok karavane prolaze - ističe Pantić.
A svima koji ga zbog takvog nastupa nazivaju izdajnikom srpstva, poručuje: - Ja priznajem samo one Srbe koji Srbiju vole obrazovanjem, znanjem i lijepim odgojem i ponašanjem, a ne nebuloznim pričama o nebeskom narodu i sličnim glupostima. Ja nisam Srbin po profesiji da bih iz bilo kojeg razloga ili interesa prodavao ljudima rog za svijeću i kliktao: ‘Orlovi visoko lete, orlovi ovo, orlovi ono’ - kaže Pantić, najoštriji kritičar stanja u srpskom nogometu za koje optužuje “političku mafiju”.
- Molim te, obavezno napiši da je ovaj intervju napravljen na dan kad su na Svjetskom prvenstvu ispali velikani: dosadašnji svjetski prvaci Nijemci i svjetski neznalice Kokezijanci koji su u Rusiji igrali pod imenom Srbije - kaže odmah legendarni komentator. Naime, u svojim emisijama reprezentaciju Srbije naziva Kokezanijom, prema imenu Slaviše Kokeze, sadašnjeg predsjednika Fudbalskog saveza Srbije i kućnog prijatelja predsjednika Aleksandra Vučića kojemu, kaže, može zahvaliti tu funkciju.
- Ti srpski ‘fudbalski orlovi’ slomljenih su krila jer ih vode političke marionete i poltroni. Jedan kao predsjednik, a drugi, Mladen Krstajić, kao izbornik. Neka sto puta zvuči kao politička poruka, ali ja se ne mogu pomiriti s tim da prvi političar Srbije postavi na mjesto predsjednika Saveza čovjeka koji ni po jednom jedinom kriteriju ne zaslužuje tu važnu i odgovornu dužnost. U Rusiji dolazi na naplatu to što je taj politički štićenik smijenio selektora Slavoljuba Muslina, koji je Srbiju vodio kroz kvalifikacije, i na njegovo mjesto postavio stručnjaka bez dana radnog staža, čak ni kao trener pionira. To su ta slomljena krila srpskih orlova - kaže o lošem rezultatu Srbije na SP-u Milojko Pantić.
Smatra da je upletanje politike u nogomet u Srbiji zapravo pokopalo srpski nogomet i uništilo mnoge talentirane nogometaše koji su se izgubili u toj političko-mafijaškoj igri.
- Kokezanija predstavlja sve ono loše i strano u srpskom nogometu jer se taj čovjek ponaša kao da je FSS njegovo vlasništvo. Nikad na čelu srpskog nogometa nije bio čovjek tako plitkog općeg i nogometnog znanja, a i obrazovanja. U skladu s tim, on je bez ikakve svijesti o javnoj funkciji koju obnaša i odgovornosti koju ona nosi - naglašava Pantić.
Po mišljenju proslavljenoga srpskog komentatora, jedini motiv koji se krije iza svih njegovih nebuloznih postupaka jesu poslovi menadžersko-financijske prirode zbog kojih je i postavljen na mjesto predsjednika. Pantić kaže kako daleko od očiju javnosti, “u strogoj tajnosti sa svojim prijateljima menadžerima, on sastavlja popise reprezentativaca, a ustvari igrača za prodaju”. I to nam zvuči poznato.
Pantić nastavlja kako se FSS pretvorio u agenciju za transfere igrača. - Pa, čovjek je hladno precrtao ime Mijata Gačinovića koji s Rebićem uspješno igra u Eintrachtu iz Frankfurta, da bi u Rusiju poveo omladinca Zvezde Radonjića. Zbog tog je igrača i smijenio Muslina. Što je to onda nego Kokezanija - kaže uzbuđeno Pantić.
Profesionalci neznalice
To je za njega čista zloupotreba nogometa u političke, odnosno nacionalističke svrhe. Zato više, ističe, niti ne ide na stadione.
- Kleronacionalisti i šovinisti svih boja nisu svjesni da pretvaranjem stadionskih u političke i nacionalističke tribine ne pomažu, nego odmažu nogometašima i svim drugim sportašima. Oni bi se najradije zatvorili u svoje torove i igrali sami sa sobom. Ja sam prestao ići na stadione kada je pjevanje i skandiranje ‘Od Topole pa do Ravne gore’ i ‘Kosovo je srce Srbije’ postalo važnije od nogometa. Jer, kako kaže Zdravko Zima, ‘ako kultura, gdje spada i sportska kultura, nije komunikacija, ako ne nadilazi granice fiktivne i stvarne, onda je teško ustanoviti u čemu su razlozi njenog postojanja’. Navedite mi ime jednog hrvatskog ili srpskog velikana književnosti, kulture, pa i sporta, kleronacionalističke orijentacije! To su ljudi sužene svijesti i primitivni, bez obzira na stupanj obrazovanja. To su Srbi ili Hrvati po zanatu, lažni domoljubi, koji pristojno žive naplaćujući tu svoju navodnu ljubav prema naciji i državi. Nimalo me ne interesira što takvi misle o meni. Nikad neću zaboraviti odgovor Mate Parlova na pitanje hoće li pristupiti HDZ-u: ‘Što vam pada na pamet, ja sam svjetski, a ne hrvatski šampion’. Ja upravo završavam knjigu na tu temu. Knjiga nosi naslov ‘Nebo se otvorilo... TV reporter kao svjedok vremena’. Nadam se da će se naći izdavač za područje Hrvatske. Moto knjige su stihovi dvojice velikana. Prvi, koje je još 1928. napisao najveći hrvatski um Miroslav Krleža, glase: ‘A sve je Laž, Laž grozna, ni crna ni bijela, Laž barikade, knjige, riječi i raspela, i ničega nema, ni boga ni vraga. O, zašto smo se klali, mati moja draga...’ Drugi su stihovi velikog srpskog pjesnika Vladislava Petkovića Disa iz pjesme ‘Naši dani’. Pjesma je napisana 1910., a kao da opisuje stanje u današnjoj Srbiji: ‘Progledale sve jazbine i kanali, Na visoko podigli se sutereni, Svi podmukli, svi prokleti i svi mali, Postali su danas naši suvereni...’
Pantić je razočaran i u “svoje” nasljednike. Kaže kako više nema znalaca kakvi su nekad radili na našim televizijama.
- Prvenstva su obilježili, kako mnogi kažu, nesnosni ovdašnji TV reporteri. Svi su oni ušli u profesiju bez ikakve obuke ili provjere znanja. Kada se samo sjetim koliko smo Božo Sušec i ja morali vremena provesti učeći od pionira tog zanata na ovim prostorima - Mladena Delića, Vladana Stojakovića i Borisa Mutića. Da je prošao takvu školu, današnjem vodećem reporteru srpske televizije ne bi palo na pamet da glumi filozofa i izgovara besmislice u stilu: ‘Ovo je odlučujuća bitka. Ako bude pobjeda, bit će, ako ne bude, neće biti’. Što se može, valjda svako vrijeme ima svoje reportere - dešperatno zaključuje Pantić.
A građani šute...
Danas u Srbiji Milojka Pantića doživljavaju više kao političkog, a ne sportskog tumača suvremenih tendencija u srpskom društvu. Razočaran je onim što se dogodilo i u Srbiji i na prostorima bivše Jugoslavije.
- Od raspada bivše države u Srbiji je na djelu razarajuća destruktivna šovinistička nacionalistička politika. Treba li bolji dokaz od činjenice da u Skupštini i danas kao i prije 30 godina sjedi pravomoćno osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj. Mogu razumjeti načine na koje su zarobili nas i državu, ali ne mogu shvatiti da su to uradili i dalje rade gotovo bez ikakvog otpora građana. Kao da smo plemensko stado, a ne civilizirani ljudi. Je li moguće da u 21. stoljeću ljudi s margine društva, neobrazovani i nesposobni, iz kriminalnih struktura, kako mi u Srbiji volimo reći - od zla oca i od gore majke, koji prije ulaska u politiku nisu imali ništa, niti su išta znali raditi, odlučuju o našim sudbinama - žestok je Pantić.
Nedavno je, kaže, veliki karikaturist Dušan Petričić te ljude nazvao družinom drumskih razbojnika i lopova. - Da su oni zaista to, za obračun s njima bila bi dovoljna četa dobro obučenih žandara. Srbiju su, međutim, kao državu okupirali, zarobili i ukrali, a nas građane kao društvo bjesomučno pljačka u političkoj povijesti dosad nezabilježena kategorija: državni razbojnici. A građani Srbije su sami, šute, kao posljednji mediokriteti, izabrali su da ih državni razbojnici izopće iz života jer ne sudjeluju ni u jednom u normalnim zemljama prirodnom pravnom ili političkom procesu. Ta izopćenost ljudi iz društvenog života najpogubniji je uradak državnih razbojnika po naciju i državu - ističe Pantić.
Ima odgovor i na pitanje kako su “nam sve to uradili”. - Tako što su privatizirali iz komunističkih vremena nereformirane Službe državne sigurnosti i pretvorili ih u sredstvo očuvanja svoje vlasti. Uz pomoć strogo kontroliranih medija manipuliraju i utjeruju strah građanima, izmišljajući svakodnevno sve nove i nove vanjske i unutarnje neprijatelje. O svemu tome pišem i govorim spašavajući dušu svoju jer to je pod njihovom vlašću jedino što mi je ostalo od života - kaže Pantić i dodaje da se ne misli predati baš za i u ime bolje Srbije.
Po njegovu mišljenju, nogomet je ogledalo neke države. - Sociolozi su to odavno utvrdili. U svojim tekstovima i TV prilozima tu tezu potvrđujem na primjerima iz života. Krajem 20. i početkom 21. stoljeća u svim bivšim komunističkim zemljama, pa i u Srbiji i Hrvatskoj, najvažniji društveni proces zove se pretvorba ili tranzicija. To je povratak iz komunističkog u kapitalističko društveno uređenje.
Navijanje kao profesija
- Što se nogometa tiče, i u Srbiji i u Hrvatskoj pretvorba je bolnija od porođajnih muka pa klubovi nekadašnje velike četvorke - Hajduk, Dinamo, Zvezda i Partizan - i danas urliču od porođajnih bolova. Njih je u svoje ruke uzela sprega koju čine kvazimenadžeri-političari i polukriminalne i kriminalne strukture, odnosno tzv. navijačke udruge koje su navijanje pretvorile u profesiju. U Hajduku i Zvezdi su se upravljačkih, pa i vlasničkih prava dočepali navijači s tribina Torcida i Delije. U Dinamu i Partizanu, međutim, do istih su pozicija došli navijači koji su u tim klubovima u socijalističkim vremenima bili delegati u skupštinama. Tako je u tim nekadašnjim općenarodnim dobrima i velikanima nogometa ostao živjeti duh socijalističkog samoupravljanja. Sve su to amenovali političari nacionalističke provenijencije jer im je u krvi zloupotreba nogometa. Naime, ništa nije lakše nego ojađenom, nezaposlenom i potpuno frustriranom narodu kao duhovnu hranu ponuditi pobjedu Srbije nad Hrvatskom ili obrnuto, kao i pobjedu Dinama nad Partizanom. Tako se frustracija liječi mržnjom prema nogometnim protivnicima. Zato je nogomet ogledalo društva - kaže Pantić.
Nije mu se svidjela atmosfera u Srbiji nakon poraza od Švicarske kada su golove zabili Granit Xhaka i Xherdan Shaqiri. - Državnim razbojnicima i kleronacionalistima, a to su čuvari čistoće vjere i nacije, najteže je u tom porazu palo to što su golove postigli igrači koji su ne samo podrijetlom s Kosova, nego su i rođeni u nekadašnjoj južnoj srpskoj pokrajini Kosovu. Nikad oni sa svojom plemenskom sviješću neće razumjeti da je svijet postao globalno selo. Oni se plaše i pomisli da bi njih dvojica mogli igrati i davati golove za Srbiju. Uz njihovu nesebičnu pomoć, vođa i njegovi državni razbojnici prave od Srbije pravoslavnu džamahiriju, državu u kojoj nema Srba druge vjeroispovijesti osim pravoslavnih. Kao da velikani književnosti pisane srpskim jezikom Ivo Andrić i Meša Selimović nisu srpski. Takvima smeta što je u reprezentaciji i Adem Ljajić i ne mogu ga vidjeti zato što ne pjeva himnu. Kao da je u Rusiji prvenstvo svijeta u pjevanju himni!