Sigurno ste mnogo puta na obući raznih brendova vidjeli oznaku "Made in Vietnam" koja govori da je proizvedena u toj azijskoj socijalističkoj republici na obali Južnog kineskog mora. A u jednoj od tamošnjih tvornica već jedanaestu godinu kao voditelj radi "naš čovik", Ante Grabovac (56) iz Omiša, piše Slobodna Dalmacija.
O njemu ste prošlog tjedna čitali u našem prilogu "Olimp" za koji su govorila njegova djeca Tea i Luka, mladi taekwondoisti iz kluba Gusar, koji u gradu na ušću Cetine žive s majkom Vijetnamkom Duyen (Žužin). A zatim smo ovog vikenda preko aplikacije WhatsApps razgovarali s ocem Grabovcem koji radi i živi u gradu Da Nangu za koji kaže da je po industrijskoj proizvodnji treći najveći u Vijetnamu i da ima više od 1,1 milijun stanovnika.
Ante je tamo voditelj u tvornici švicarske kompanije "Rieker" koja je, prema podacima s Googlea, već petu generaciju u vlasništvu jedne obitelji, u svijetu zapošljava 20.000 ljudi koji tu obuću dizajniraju, proizvode i prodaju, a njeni proizvodi se mogu pronaći i u jednom hrvatskom lancu trgovina koji reklamira naša poznata pjevačica.
No, vratimo se akteru naše priče. Ante kaže da su u Da Nangu tri veće industrijske zone. Samo u onoj u kojoj on radi ima 15 tvornica i još tri su u izgradnji. No, od svega navedenog samo su tri pogona za proizvodnju cipela. Uz onaj u kojem on radi, tu su po jedan u tajlandskom i japanskom vlasništvu.
Pitam ga je li istina što kažu da se u vijetnamskim pogonima na svakom katu proizvodi druga marka tenisica, na što odgovara da je i naše "Borovo", u kojem je davno započeo obućarsku karijeru, imalo tvornicu na katove na kojima je proizvodilo i za druge brendove, te da takvih ima i u najvećem vijetnamskom gradu i gospodarskom središtu Sajgonu.
Nastavlja da u Da Nangu radi u modernim halama s 14.500 radnika. Za uvjete rada veli da su dosta dobri, te za čitatelje "Slobodne" šalje video na kojem se vide njegove radnice kako veselo pjevaju i plješću u tvornici, vjerojatno nakon završenog posla.
Anti je, napominje, svuda isto raditi. Jedino je, dodaje, ljeti u Vijetnamu malo teže zbog velikih vrućina. Kriva je, naravno, tropska klima, pa je od ožujka do rujna toplo, a ostatak godine kišno vrijeme.
Priča o izrabljivanju radnika ne stoji. Radi se, veli, standardnih osam sati, a "obični" radnici u Vijetnamu primaju plaće od oko 150 američkih dolara. Ipak, kolika su njegova primanja kao voditelja pogona ne želi otkriti, tek nam kaže da mu se isplati u Vijetnamu raditi i da je plaćen po standardima Europske unije.
- Ovdje u proizvodnji rade samo Vijetnamci. Stranci dobivaju samo one pozicije koje se ne mogu popuniti domaćim kadrom - objašnjava naš sugovornik. Obitelj mu, naravno, nedostaje, no, dodaje, kad bi se htio vratiti u Hrvatsku, pitanje je bi li pronašao posao zbog nedovoljnog broja radnih mjesta. U Vijetnamu, kaže, jako vole strance i veoma su gostoljubivi.
- Azijci jako vole svijetlu kožu. Ako si bijel, odmah si im lijep. To pogotovo vrijedi za žene. Zbog toga ih se usred ljeta na ulicama može vidjeti potpuno pokrivena tijela da bi se zaštitile od sunca ili pak s kišobranom u ruci. A prije posla se vole rekreirati, pa su ujutro već od četiri do osam sati ceste i plaže pune mladih i starih koji treniraju, plivaju ili se samo šetaju - priča nam Ante.
Njegov Da Nang nije samo industrijski grad, već sve više turistički, a prepoznatljiv je i po mostovima od kojih su najpoznatiji Dragon i Han, ali i brdu Bana koje mu, kaže, dođe kao Splićanima Marjan.
- Grad se razvija zbog mnogo stranih investicija, a posebno im je jak turizam. Cijele godine Da Nang je ukrašen svjetlima postavljenima na novim zgradama i hotelima, mostovima i restoranima. Noću se s terasa na vrhu hotela pruža pogled na panoramu grada. Vikendom dolazi mnogo domaćih turista. Tu je više od 500 hotela i još 10 ih se gradi. Mnogo ih je kategoriziranih s jednom do četiri zvjezdice, a 15-ak ih je za bogate goste. Tako se krevet u hostelu može pronaći već od pet američkih dolara za noć, pa sve do 700 dolara u luksuznom hotelu. Prosjek starosti stanovništva je 26-27 godina - kaže Omišanin.
Sada mu je, napominje, jeftinije živjeti u Vijetnamu nego u Hrvatskoj. Ipak, i tamo se događa da kako raste turizam rastu i cijene. Suprugu, učiteljicu engleskoga jezika, upoznao je u školi njemačkoga jezika. U početku veze jedva su se riječima sporazumijevali. Ali, eto, za njihovu ljubav to nije bila prepreka. "Dogodilo se samo od sebe."
Materinji suprugin jezik i danas mu je teško naučiti jer treba paziti na tonung izgovor. - Iste riječi imaju drukčije značenje. Na primjer, kapuljača je mui, miris je mùi, nos je mũi, deset je mười, a sol je muối. A meni sve to zvuči isto - smije se Ante, koji, za svaki slučaj, sa svojim radnicima razgovara na engleskom jeziku, piše Slobodna Dalmacija.