Četiri je ujutro. Denis je već na nogama, sjeda u taksi i kreće u smjenu. U osam je na zapadu grada, na teniskim terenima, čeka ga trening. Čim završi, ponovno sjeda u taksi i odrađuje smjenu do dva popodne. Dan mu međutim ni poslije podne nije lakši. Slijedi novi trening, do 16, pa opet sjeda za volan sve do navečer, Uber ili Taxify, dok ne zaradi dovoljno novca da prehrani svoju obitelj.
Ovako isprva, to je sasvim obična četveročlana obitelj, tek neobično prezime otkriva da su stranci.
Oni su Oliynykovi; otac Denis, zagrebački taksist, sa šest tisuća kuna mjesečne plaće uzdržava suprugu Svitlanu i dvoje djece. Zbog bolesti, Svitlana je domaćica, a sin Nazar, star 13 godina, od svih hrvatski govori najbolje, jer dulje živi ovdje nego u Ukrajini odakle su rodom. Njih troje imaju status azilanata, a druga kći, Oleksandra, stara 17 godina, jedina ima državljanstvo.
Dobila državljanstvo
Sashka je naime, kako ju od milja zovu, tenisačica i državljanstvo je dobila zahvaljujući svojim uspjesima.
Denis joj je trener; zato dva treninga dnevno, samo ona, on i jedan top za loptice, za koji su jedva skupili, svaki dan po četiri sata. Uz to, triput tjedno i fitness trening navečer.
- Nije nam lako, ali zasad nemamo drugih opcija - kaže mi Denis.
Sashka bi jednog dana voljela zaigrati protiv Serene Williams te za pet do deset godina biti redovita na Grand Slamovima. A otac čini sve kako bi joj taj san ispunio.
Osvojila je devet europskih naslova turnira u parovima za djevojčice ispod 14 godina. Četiri puta stigla je do finala singlova na sveeuropskim turnirima iste kategorije. Igrala je za juniorsku reprezentaciju Hrvatske, a 2015. koncentrirala se na najprestižniju juniorsku turneju - ITF Juniors.
Postala je mlada all-court igračica, koja voli miksati igru. Koristi spinove, sliceove, drop-shotove i izlascima na mrežu nastoji kratiti poene. Trenutačno se nalazi na 708. poziciji WTA liste, a ujedno je i 30. među tenisačicama mlađim od 18. godina. Ako, pak, gledamo sve hrvatske tenisačice na listi te krovne udruge ženskog profesionalnog tenisa, Sashka je na 11. mjestu, a među hrvatskim tenisačicama do 18 i do 19 godina prva je na WTA listi.
Prema ovim podacima, čini se da je Sashka među najperspektivnijim nadama hrvatskoga tenisa, ipak njezino je ime malo kome poznato.
- Nikada od svoje 12. godine nije pozvana da igra za Hrvatsku juniorsku reprezentaciju na službenim natjecanjima. Nikada nije bila pozvana da igra pojedinačna Europska prvenstva i kupove Hrvatske. Nikada nije dobila niti jedan wild card na profesionalnim turnirima, ni u Hrvatskoj ni u inozemstvu, jer nekako uvijek ima drugih mladih igračica koje zaslužuju više od nje. Ona nikada nije dovoljno dobra. Nikada nije bila pozvana na kampove ni putovanja Hrvatske juniorske reprezentacije poput drugih mladih igračica ni na neslužbena natjecanja poput ovogodišnjeg putovanja reprezentacije u Japan - nabrajaju, nadopunjujući se, Denis i Sashka koja od kraja 2017. godine igra na seniorskoj razini, premda po godinama još spada u juniorsku.
Na fotografiji: Oleksandra Oliynykova
Olimpijska stipendija
- Kad igrate na juniorskoj razini, nemate mogućnosti išta zaraditi igrajući na terenu. Zato je Sashka bila primorana prijeći u seniorsku razinu i na turniru osvojiti barem 200 ili 300 eura, što bi joj pokrilo osnovne troškove - objašnjava njezin otac dodajući da joj znatno pomaže olimpijska stipendija, 1500 dolara mjesečno, što joj kao vrhunskoj sportašici-izbjeglici, od kraja prošle godine dodjeljuje Međunarodni olimpijski odbor preko Hrvatskog olimpijskog odbora. Taj novac dobro dođe, ali ne dobiva ga na ruke i može ga potrošiti samo na avionske karte, smještaj i putovanja te opremu ili najam terena; ne može si od toga, primjerice, kupiti hranu.
- To je jedan jedini put da je Sashka od nekoga dobila novac, za razliku od drugih tenisačica. Kada su spoznali da nemamo ozbiljnog novca za pogurati je, svi su se okrenuli protiv nas i počeli govoriti da nikada neće uspjeti, ali njeni rezultati pokazuju suprotno. Žalosno je što u hrvatskom tenisu postoje klanovi. Prijatelj ima prijatelja ili kuma, pa znate već kako to ide - razočaran je Denis.
Zašto Hrvatski teniski savez ne podržava Sashku unatoč njezinim uspjesima, upitali smo Marija Galića, izvršnog direktora Saveza.
- Nije točno da HTS ne prepoznaje Oleksandru kao sportašicu, nego mi nemamo program kojim bismo je podržali. Oleksandra je preskočila juniorski program i ušla direktno na seniorske terene, a takav plan zasad ne financira HTS. Iako to imamo u planu i u pregovorima smo kako bismo olakšali put mladim sportašima upravo u takvoj situaciji - objasnio nam je Galić, koji je, kao i cijela uprava, tek odnedavno na toj poziciji.
- Ovakvo me stanje zapravo motivira. Takva sam osoba. Ako netko ne vidi moj uspjeh, ja želim postići još veći uspjeh koji neće moći ignorirati - uporna je Oleksandra koja odbrojava dane do putovanja u Hong Kong koji bi, nada se, trebao biti velika stepenica u njezinoj karijeri.
Protiv korupcije
Priča o Oliynykovima prava je filmska i počinje u Ukrajini. Denis je bio dobro poznat među mlađom, dinamičnom generacijom - poduzetnicima, studentima, IT i medijskim profesionalcima.
Bio je aktivist. Divili su mu se jer se nije libio javno izreći svoje mišljenje protiv totalne korupcije, ograničenja slobode govora, nepravde u Ukrajini. Otvoreno je kritizirao bivšeg ukrajinskog predsjednika Janukoviča, a k tome je i zagovarao prava LGBT osoba, što je bilo prilično nepopularna, pa čak i opasno.
Bio je vlasnik velike tvrtke u Kijevu s 50 zaposlenih na 1000 četvornih metara koja se bavila tiskom na tkaninu. Prije revolucije, radili su majice sa satiričnim porukama za oporbu. No, 2011. politička represija u Ukrajini je, kaže, dosegla razinu bez presedana. Stotine aktivista, od lidera na nacionalnoj razini poput Julije Timošenko i Jurija Lutsenka do “malih” ljudi, poslane su u zatvor. Takvu su sudbinu za dlaku izbjegli Denis i Svitlana koji su s obitelji živjeli u Odessi.
U rujnu 2011. izdana je naredba za njihovo uhićenje. Srećom, Sashkine je roditelje tajno upozorio jedan policajac.
- Preporučujem vam da zatvorite tvrtku i odete odavde inače nećete imati ni tvrtku ni slobodu - rekao im je.
Imali su minute da donesu odluku. Svakog je trenutka policija mogla doći po njih i odvesti ih u zatvor. Sve što su mogli, stavili su u obiteljski automobil i pobjegli iz Ukrajine bez kakva plana. Znali su samo da moraju otići, i to što prije.
Trebala je to biti uobičajena večer u krugu obitelji. Nakon večere, pogledali bi film ili teniski meč i pošli na spavanje. Umjesto toga, u 23 sata 21. rujna 2011. godine, prešli su državnu granicu svoje domovine. Nisu se osvrtali. Od tog dana do danas nikada više nisu posjetili Ukrajinu.
Na fotografiji: Oleksandra i Denis Oliynykov
Uništila ga vlada
Sashkina obitelj stigla je u Hrvatsku tjedan dana nakon što je pobjegla iz Ukrajine. U početku su planirali ostati u zemlji nekoliko mjeseci, tako da može vježbati i igrati na nekoliko turnira. U međuvremenu, većina obiteljske imovine u Ukrajini bila je konfiscirana, a njihovu tvrtku uništila je vlada. Porazbijali su sve do zadnjeg komadića.
- Samo sam ja imao Schengensku vizu, stoga nismo htjeli riskirati. Bilo nam je važno da se ne razdvajamo. Znali smo da moramo ići u neku državu za koju nije potrebna viza. Hrvatska tada još nije bila u EU, nije bilo ni izbjegličke krize o kojoj danas slušamo, pa smo svi ušli po zakonu u Hrvatsku kao izbjeglice. Poslije sam razmišljao kako da nabavim vize i preselim obitelj u Njemačku, Austriju ili Švicarsku... Dobili bismo vize, ali odlučili smo ostati tu jer nam je doista bilo lijepo i napokon smo se dobro osjećali. Isto mislim i danas, unatoč svemu - ispričao je Denis.
Obitelj je trebala krenuti od nule.
Potrošili su gotovo sav novac koji su imali na putovanju iz Ukrajine u Hrvatsku. Ovdje nisu imali nikoga i ništa. Nikakve prijatelje ni podršku, a nisu znali ni jezik. No, bili su zajedno i bili su sigurni. Za početak, odlučili su zatražiti politički azil u Hrvatskoj, a zatim pokušati obnoviti svoj život. Prvo su se smjestili u Umagu na nekoliko mjeseci, a potom su se preselili u Poreč i otvorili sushi bar. Denis je iz hobija prije radio sushi, a u Hrvatskoj je prošao stručno osposobljavanje kako bi mogao otvoriti svoj obrt. Mislili su da im je napokon krenulo. No, sreća je potrajala tek godinu dana.
- U Poreču je nevjerojatno teško živjeti ako si stranac. Nismo se uspjeli uklopiti, nismo imali prijatelja i obrt je propao. Svi su nas iskorištavali. Primjerice, ono što za domaće stoji 200 kn, za nas je stajalo 400 kn. Nismo to više mogli podnijeti pa smo se preselili u Zagreb - govori Denis koji s obitelji danas živi u Gajnicama.
- Oduševio sam se kada sam vidio listu za čišćenje snijega u zgradi. Svaka obitelj zapisana je jedan dan u tjednu, da smo u Poreču, bili bismo zapisani barem tri dana - rekao je. Denis je uložio sav svoj napor u kćerino tenisko obrazovanje.
Sad imaju top
Došli su čak na ideju da ovaj izuzetno skupi sport pokušaju financirati i crowdfundingom. No, nije bilo velike sreće; skupili su tek dva posto planiranog iznosa. Ipak, bilo je to dovoljno novca da kupe teniski top uz čiju pomoć Sashka i dan-danas vježba, jer si ne mogu priuštiti sparing-partnera koji bi ih mjesečno koštao između 1000 i 2000 kn.
Najgore je kada se netko u obitelji razboli, priznaje Denis.
- Sashka je imala upalu uha i povišenu temperaturu iznad 39, a kada smo došli u Dom zdravlja, liječnica je rekla neka popije malo čaja. Nitko se ne želi baviti s tobom kada si azilant. Liječnicima se to ne isplati jer mi nismo osigurani u HZZO-u. Taj put sam morao zvati policiju da nas prati k liječniku i urgira jer smo bili bespomoćni - prisjeća se otac. Trude se da nemaju potrebe ići liječniku, objašnjava nam. No, na pitanje kako se onda liječi supruga Svitlana, koja rapidno gubi sluh - Denis ostaje bez teksta.
Guta knedlu u grlu, pa progovara.
- Ne liječi se. Ako smo za jedan posjet morali zvati policiju, zamislite samo, na sve te pretrage trebali bi nas zajedno valjda voditi USKOK i vojska. Ne znamo koja je njezina dijagnoza, osim što znamo da gubi sluh. Sretni smo jer smo zajedno i jer smo na sigurnom, a Svitlana još uvijek čuje kada joj u uho šapnem da je volim. To nas drži - govori Denis koji ima dvije diplome, onu za ekonomista i profesora ekonomije, a na svoj posao taksista gleda kao na mikropoduzeće; zato mu ne pada teško provoditi sate za volanom.
Cilj mu je omogućiti kćeri sparing-partnera i fizioterapiju, a uštedio je nešto novca i htio bi kupiti auto na leasing kako bi mogao nastaviti voziti taksi, ali s većim prihodima, jer mu sada znatan dio zarade odlazi na najam automobila druge tvrtke.
- Ako je ceh za vožnju 100 kn, 45 kn od toga zaradim ja, a sve ostalo ode drugima - objašnjava Denis koji, iako ima ušteđeni novac za prve rate, sam ne može niti podići krediti niti kupiti auto na leasing.
- Problem je u tome, što mi kao obitelj izbjeglica u Hrvatskoj nemamo toj ‘bonitet’ koji je potreban za dobivanje leasinga. Banke nam ne žele ni dati kredit. Nema šanse. Bez obzira na financijsko stanje, ako si azilant, nećeš dobiti ni najmanji kredit ili leasing, obilježeni smo. No, nadam se da negdje postoji čovjek, teniski navijač, tenisač, poslovan čovjek ili možda roditelj koji zna kako je to kada želiš sve omogućiti svojoj djeci, koji je voljan pomoći mladoj hrvatskoj tenisačici - govori Denis. Nada se da će netko čuti njegovu molbu te da će se naći osoba koja bi mu, na bilo koji način, mogla pomoći nabaviti vlastiti automobil i osigurati si više novca za uzdržavanje obitelji i pomaganje Sashki u njezinu sportskom usponu.
Borba s bolešću
Ona se od pete godine bavi tenisom i bila je prvakinja Ukrajine u kategoriji do 10 godina. Već je tada bilo jasno da može postati vrhunska sportašica. Imala je talent i ono najbitnije - želju za uspjehom. To je dokazala više puta. Nakon rođenja u Kijevu dijagnosticiran joj je urođeni nedostatak mišića vrata.
Liječnici su tada predlagali da joj se pomogne operacijom, koja je bila iznimno rizična i postojala je mogućnost da do kraja života ima invaliditet. Njezini roditelji nisu pristali na operaciju, odlučili su pokušati s drugim metodama. Masaže, aqua terapija, tjelesne vježbe… Pomoglo je, Sashka je ozdravila. Zapravo, gotovo je u potpunosti zdrava, jer i dalje možete vidjeti posljedice defekta, no one joj više, srećom, ne predstavljaju znatan problem. Za to vrijeme, njezin otac koristi svaki trenutak kako bi vozio taksi za Uber i Taxify.
Na cesti je svih sedam dana u tjednu, a radni dan traje mu dulje od 16 sati. Gleda na svaku kunu koju zaradi i zbraja kako kćer ne bi poslao u Hong Kong praznih džepova.
Zbog Denisa bi se trebali mijenjati pravni propisi
Zašto danas čovjek s dvije diplome i nekada uspješan poduzetnik u Ukrajini jedva spaja kraj s krajem, posebna je priča.
- U blokadi sam sa strašnim sumama, a da vam pravo kažem, nije mi jasno zašto - odgovara Denis, koji je s obitelji u rujnu 2011. godine legalno ušao u Hrvatsku osobnim vozilom marke Peugeot 4007 s namjerom traženja političkog azila, što je i učinio u zakonskom roku od 90 dana od dana ulaska. Nije znao hrvatski jezik ni naše zakone ali ispunio je sve zahtjeve i upute hrvatskih dužnosnika te, kako kaže, dao je potpune i iskrene informacije o sebi te okolnostima ulaska. Više je puta zatražio od djelatnika MUP-a da ga informiraju kako legalno regulirati uporabu svog automobila.
- Po konvenciji o izbjeglicama iz 1951. izbjeglice imaju pravo zadržati osobnu imovinu, koju su donijeli na njezin teritorij tijekom izbjega, a Hrvatska se obvezala blagonaklono razmotriti zahtjev. Bojao sam se mogućih zakonskih sankcija u slučaju ‘nepropisnog’ korištenja vozila u Hrvatskoj, pa sam ponudio da ono ostane u policiji, i da ga pokupim tek nakon pravomoćnog odobrenja za njegovu uporabu. Bio sam spreman i zauvijek odustati od korištenja vozila. Pokloniti ga državnim tijelima, ako je to potrebno - tvrdi Denis koji je u studenom 2012. službeno dobio azil u Hrvatskoj, a potom ga je, kaže, zaposlenik MUP-a obavijestio da postupak registracije auta kojim je stigao kao izbjeglica nije definiran, s obzirom na to da je ovo vrlo rijedak slučaj, kad izbjeglice stižu autima, a ne radi se o običnom “uvozu vozila”.
- Rekao mi je da mogu redovito koristiti automobil dok čekam da MUP napravi upute za ‘uknjiženje’ vozila, dodavši da neću imati nikakvih zakonskih problema. U rujnu 2015. djelatnici Carinske uprave u Rijeci stigli na moju adresu te da su tu samo da ‘naprave procjenu mojega vozila kako bi bilo lakše napraviti proceduru u MUP-u’. Dali su mi da potpišem neke papire koje nisam razumio, a šest mjeseci kasnije dobio sam porezno rješenje, dva rješenja o ovrsi i ovršni nalog - prepričava. Zbog toga je, kaže, u blokadi već nekoliko godina. Odlučio je otići u stečaj potrošača i sada duguje državi oko 44.000 kn duga i poreza, a oko 30.000 kn kamata, kaže, oprošteno mu je.
U Carinskoj Upravi odgovorili su kako su upoznati sa slučajem ali da im treba neko vrijeme da prikupe sve podatke i pojasne što se dogodilo. Stručnjaci iz Centra za mirovne studije kažu da u Hrvatskoj nije bilo ovakvih slučajeva, pa je moguće da će se praksa izgraditi tek na ovom slučaju. Tako je bilo i s pravom na stan. Tri godine trajalo je zagovaranje toga da izbjeglice mogu kupiti i uknjižiti se na nekretninu. Konvencije ne mogu propisati sve detalje, pa neke stvari ostaju na državama da one urede i nađu rješenja - rekli su iz Centra za mirovne studije.