Ines Dujmović, Ivona Marić i Suzana Puškarić djelatnice su jedne velike hrvatske tvrtke, prijateljice, a otprije četiri mjeseca i redovite volonterke Specijalne bolnice za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri. Posljednju ulogu odlučile su si dodijeliti kad su prije Božića u bolnicu došle dostaviti donacije prikupljene u njihovoj tvrtki i obišle odjele.
- Kad smo prvi put došle, svi su bili jako ljubazni, glavna sestra nas je oduševila svojom toplinom, a bilo je vidljivo da im je svima tamo stalo i da se zaista brinu o djeci. Iako je prvi obilazak bio težak jer se nikad prije nismo susrele s djecom koja pate od takvih bolesti, potaknuo nas je da pomognemo - prisjećaju se volonterke koje u Bistru dolaze svake subote oko 9 sati, a ostaju do poslije ručka.
- Dolazimo ujutro, obučemo kute pa pitamo glavnu sestru gdje smo im potrebne - kažu nam ove plemenite volonterke. - Najčešće su neka djeca već spremna za vožnju ili šetnju, ovisno o tome koje su njihove mogućnosti, pa ih mi preuzmemo. Svaka volonterka brine se o jednom djetetu. Ako je hladnije, u hodnicima smo ili u jednoj od dvije igraonice, a ako je vani lijepo, šetamo po vrtu, odemo na igralište ili u kapelicu Svetog Josipa koja je u dvorištu. Većinom pomognemo u hranjenju djece tijekom ručka.
To, naravno, nije bilo tako u početku, najprije smo počele samo s izvođenjem djece, koja to mogu, u šetnju. Trebalo je vremena da se vidi kako sve funkcionira i da upoznamo djecu. Iskreno, na početku nam je sve bio veliki šok, ali imale smo volju i želju. I nekako se uvijek nađe dijete s kojim se posebno povežeš pa je to dodatna motivacija. No, uvijek smo s više djece, sad upoznajemo i one s težim potrebama, prvenstveno jer smo mi osobno sada spremnije pomoći i njima te educiranije kako reagirati na njihove potrebe.
Miris čistoće i doma
Osim svojim vremenom, djeci su opet pokušale pomoći i skupljanjem donacija u svojoj tvrtki. Ususret Uskrsu, prikupilo se čak 90 kutija raznih potrepština za djecu, što je gotovo dvostruko više od 50 skupljenih prije Božića. - Već to što se obraćamo djeci, što ih pomazimo, ispričamo im priču ili im pustimo glazbu, njima puno znači.
To su većinom djeca koja ne mogu komunicirati pa im je neprocjenjivo kad se pažnja usmjeri prema njima. Moramo reći da smo bile vrlo ugodno iznenađene kada smo došle u bolnicu uoči Božića. Bilo je puno animatora, volontera iz Italije, svirala se gitara, pjevalo se, djeca su bila po hodnicima, atmosfera je bila odlična. Stvarno nam je čast biti dio ovog tima. Svi osjećamo neugodnost kada uđemo u neku bolnicu, no ovdje se ne osjeća klasičan miris bolnice, nego čistoće i doma. Čak i sama zgrada više nalikuje na dvorac nego na bolnicu - nabrajaju nam Ines, Ivona i Suzana.
Suzana Puškarić
Razlog zašto nam volonterke uopće pričaju svoju priču i uvjeravaju nas kako ova bolnica savršeno funkcionira više ili manje svima je poznat. Prije desetak dana jedan je portal objavio fotografije iz bolnice na kojima djeca leže u fekalijama, spavaju na pomokrenom madracu, pa čak i naglavačke vise iz krevetića. Sve su to, tumače, prizori koji su u ovoj ustanovi dio svakodnevice, a način na koji su prezentirane izvučen je iz konteksta. Zbog toga su nas one na vlastitu inicijativu odlučile pozvati da čujemo njihovu stranu priče i obiđemo bolnicu.
- Njegovateljice i medicinske sestre odmah presvlače djecu, ona nikad nisu u mokrom jer im odmah oblače čiste pidžamice. To su djeca koja ne mogu sama otići na toalet niti se kontrolirati, tako da ih je moguće zateći u svakakvim situacijama, ali te se situacije odmah saniraju - pričaju nam pa nas vode u obilazak bolnice u kojem nam se pridružuje i ravnatelj Renato Mittermayer.
Sve je, zaista, kao po špagi. Hodnici su čisti, puni vedrih slika i igračaka, kolica različitih vrsta uredno su posložena, a svi u bolnici na licu nose maske jer još postoji šansa od širenja gripe.
Rođendanski baloni
Sobe su prostrane, plahte u krevetima nategnute i čiste, svako dijete u krevetu ima pokoju igračku, a svaka soba tik uz krevete ima i kadu. Prije su kade bile prilično niske, ali je osoblje bolnice “patentiralo” posebne nastavke kojima su ih povisili kako bi se olakšalo osoblju da se moraju što manje saginjati, objašnjava nam jedna sestra koju susrećemo u šetnji.
Na jednom hodniku je veliki stol na kojem su ostaci pizze, a uokolo je ukrašen balonima. Prolazimo pokraj njega, a poslije susrećemo još jednu volonterku, gospođu Mariju, koja u kolicima gura Ninu. Ninina su kolica također okićena balonima pa saznajemo da joj je baš danas rođendan, a ono što smo vidjeli gore tragovi su slavlja. Nina je jedna od nekoliko štićenika u bolnici koji mogu pričati.
Otvorena je, voli ljude, a posebno njihovu kosu. Kako hodnikom prolaze medicinske sestre i liječnice i staju popričati, Nina svakoga tko čučne blizu njezinih kolica pomiluje po kosi. Ima jednu sestru čija joj je kosa najdraža. Prava je šteta, govori nam ravnatelj dok stojimo sa strane kad se oko Nine skupilo već nekoliko ljudi, što nitko nije prije prepoznao njezin potencijal. Vjeruje da bi, da je išla u školu, uspjela ostvariti puno toga. Ona i još jedan dečko od dvadesetak godina intelektualno su među najsposobnijima u bolnici, priča nam.
Ines Dujmović
- Dečko je jako nadaren za glazbu - kaže ravnatelj, vadi mobitel i pokazuje nam snimku na kojoj mladić na klavijaturama na tabletu savršeno svira “Blistaj, blistaj, zvijezdo mala”. - A to mu je prvi put da je vidio tu aplikaciju - tumači nam.
Nina nam kaže da je napunila 21 godinu, iako gospođa Marija odmah dodaje da joj je zapravo 30-ak. Toliko vremena i Marija volontira u Bistri, a najviše je vezana upravo uz Ninu kojoj je bila i krsna kuma. Nju i ostale štićenike dolazi vidjeti dva puta tjedno, srijedom i subotom ili nedjeljom. Ako ne dođe, nastaje prava pobuna i tuga.
- Ali, da vam iskreno kažem, ja više dobijem od njih nego oni od mene - kaže nam Marija pa dodaje: ona svojim životom može garantirati da su napisi o lošim uvjetima u bolnici neistina koju je “netko objavio samo da proda novine”.
Nakon obilaska bolnice sjeli smo za stol s ravnateljem Renatom Mittermayerom koji nam je dao detaljnije objašnjenje konteksta u kojem su nastale sporne fotografije zbog kojih je bolnici nedavno narušen ugled.
Ravnatelj Renato Mittermayer
- To je nemili događaj kojim nam je napravljena velika nepravda. Draga mi je reakcija volontera i roditelja djece - svi su odmah promptno reagirali i demantirali te navode - kaže ravnatelj. - Podigli smo i kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja jer ne možemo stopostotno tvrditi tko je poslao sporne fotografije, ali sumnjamo tko je to mogao učiniti. Svojem smo odvjetničkom timu dali sve materijale koji bi to i dokazali.
Inspekcija ministarstva
Govoreći o spornim fotografijama, ravnatelj napominje kako je osobno pozvao inspekciju Ministarstva zdravstva da dođu pogledati u kakvom je stanju koža njihovih pacijenata.
- Ako su djeca zapuštena i žive u nehigijenskim uvjetima, svi znaju da se to vidi na njihovoj koži, da imaju ekceme i razne promjene na koži, a mi smo jako ponosni na svoje tehničare i njegovatelje jer kod nas toga uopće nema.
Ivona Marić
Mittermayer dodaje da je bolnica značajno podigla razinu zdravstvene zaštite djece. - Dobili smo devet respiratora, podigli broj medicinskih sestara i njegovatelja za 14 pa danas na 106 djece imamo 46 medicinskih tehničara i 17 njegovatelja - kaže.
- Podigli smo svotu za troškove liječenja pa od početnih stotinjak danas trošimo do 600 pelena, potpisali smo ugovore sa svim relevantnim zagrebačkim institucijama od KBC-a Rebro, preko Klaićeve, Vinogradske i Svetog Duha pa do Medicinskog fakulteta, Malog doma, ERF-a... Na dežurstva nam dolaze i liječnici iz Klaićeve i Svetog Duha, tako da sam uvjeren da bi oni bili u stanju procijeniti kvalitetu rada u Bistri i posvjedočiti da urednost i transparentnost naše bolnice nije inscenirana - zaključuje ravnatelj.