Moslima priča tiho. Isto tako tiho i plače. Svako malo briše suze s obraza, očiju. Njene oči su oči majke koja je izgubila dijete.
Sjedimo u polumraku, na katu kafića u Šidu, u Srbiji, nedaleko od granice s Hrvatskom. Za stolom do nas buka. Društvo se smije, nesvjesno težine tuge koja se nadvila nad naš stol.
“Stišajte se malo”, viče konobarica.
“Ovdje su neki ozbiljni ljudi, iz Unprofora i to”, govori im, misleći očito (i pogrešno) na nas, dokazujući da je vrlo svjesna prisutnosti naših sugovornika, stranaca iz Afganistana. No, nije nam zabranila ulazak u kafić, nešto što smo iskusili 10-ak minuta prije, na drugoj lokaciji.
“Ne dopuštamo ulaz migrantima, takva je politika vlasnika”, objašnjavao nam je konobar nekoliko ulica dalje kad su nam se Moslima (38) i nj...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....