Slobodan Velikić drugi je hrvatski jedriličar koji je završio samačku regatu Mini Transat. Svoje je doživljaje prenio na blogu, a mi ih prenosimo u cijelosti.
Life Atlantic se trenutno odvija u jednom malom studiju jedne turističke rezidencije na Martinique, desetak kilometara udaljen od Le Marina gdje se nalazi Sisa i gdje je još par dana Mini Transat selo prije nego svi presele natrag na europski kontinent čime se projekt Mini Transat 2017 polako završava. To-do lista se smanjuje, ostaje još prodati Sisu, vratiti dugove strpljivim prijateljima i čekati da život okrene novu stranicu.
Sasvim očekivano, odmah nakon dolaska u Le Marin, život mi se stubokom promijenio. Zakoračio sam u obilje hrane, alkohola (nisam u zadnje dvije i pol godine popio koliko u ovih 8 dana), sigurnosti, u svijet u kojem su posljedice tvoje akcije/neakcije sasvim beznačajne. Npr. ako ne pojedem sad, lako mogu kasnije pa što ako više puše ili je nevera iznad nas. U kuhinji je uvijek suho i mirno. Naravno da, nakon kratkog vremena, glava počne žudjeti za oceanom. Ne samo plavetnilom i vječnom krmom i surfanjem na valovima, nego mirom, jednostavnošću življenja, čistim, dubokim i neometanim mislima, oslanjanjem na intuiciju, životom bez ogledala, fokusom na trenutak, koji ispunjavaju cijele dane. Potpuno su mi bili jasni inuiti koji imaju neznamkoliko imena za snijeg jer sam ih ja imao isto toliko za valove, ukrižane od SE pasata pa NE pasata pa konstantne pa od oblaka pa od nevere pa noćne mirne pa jutarnje velike…
Ovo je jako teško opisati i imam osjećaj da neću moći to verbalizirati još neko vrijeme, ali čim budem mogao, vjerujem da ćete znati.
No, da se vratim na 1.11. kad smo se otisnuli od Las Palmasa na 2950nm dugu etapu do Martinique. Kanari su bili dobri prema nama, savršenom klimom i relativno dobrom opremljenošću lokalnih ship chandlera gdje sam u zadnjim trenucima odlučio kupiti još jedan solarni panel od 100w bez kojeg nikada ne bi završio regatu. Napeto je bilo i sa autopilotom jer tek posljednjim softverskim apgrejdom senzora na novi kompjuter i uključivanjem jedne po jedne komponente u sistem, 3 dana prije starta sam saznao kako to izgleda kad je pilot potpuno funkcionalan. Jedan Velikić klasik rješavanja stvari u zadnji čas (iako sam se time bavio cijele godine, ali za brže rješenje trebalo je platiti, dosta), uz veliku školu funkcioniranja NKE autopilota.
Na startu vjetra 8-10čv, ja uspijevam izbjeći sudar, iako sam na desnim uzdama i izgovaram zadnje riječi visokim tonom u posljednjih mjesec dana, kad malo bolje razmislim. Andreas na 819 je kasnio na start jer je imao nekih problema i zaboravio je gledati situaciju ispod njega na lijevim uzdama..samo da startamo i da se maknemo jedan od drugoga. Prvo srednji špinaker pa nakon par sati i HEP-ov veliki, ja se nalazim u vodećoj grupici, iza mene je Vedran, oko mene Ambroggio, Fred i Estelle, pretendenti za top 3 mjesta u starim serijskim brodovima.
Inače, prije svakog natjecanja prirodno je postaviti si ciljeve, neku točku koja, kad usporediš sa ostvarenim, će ti reći koliko si realan bio i koliko si neke stvari dobro napravio. Malo dublja analiza će ti reći zašto nešto nisi dobro napravio i što bi trebalo bolje. Meni je jedini istinski cilj bio završiti regatu. A kad su me pitali o željama (želja i cilj nije isto), htio sam biti u top 20 od serijaca ukupno i top 3 stara broda.
Nakon dva i pol dana regate i prejedrenih cca 500nm izgledalo je puno bolje od postavljenog cilja. Jezdio sam između 10 i 15 mjesta ukupno i bio prvi od ekipe na starim brodovima. Jure Jerman, slovenski meteorolog kojem prognoziram barem jedan Mini Transat projekt, Vedrana, Pavela i mene je dobro instruirao da se odmah na početku što prije dočepamo obala Afrike i uz povoljniji smjer i jači vjetar spustimo na jug i prije Cap Blanca pojalabandamo prema Cape Verde. Usput je previše za moj ukus naglašavao da se pazimo ribara i ribarskih mreža. Mislim, ribara i ribaskih mreža ima apsolutno gdjegod ima mora i stanovnika uz more, od Njivica do Fastneta i prirodno je da se toga treba “paziti”…no, ako ćemo pitati Davida sa 810, koji se sudario sa Mauritanijskom kočom, a potom i bježao od bijesnih ribara, glagolu paziti bi trebalo dodati pridjev budno. Dok sam jutros čitao brodski dnevnik prisjetio sam se da sam dvaput zakačio nešto i vukao za sobom, jednom morao spustiti spi i staviti barku u zaustavni položaj kako bi se oslobodio nečega što je lupalo po dnu broda, s morske strane, naravno. Ali zato se živo sjećam trećeg dana kad sam odlučio zauvijek pozdraviti obale Afrike jer sam se upetljao u mrežu i nikako se nisam mogao osloboditi. Probao sam pojalabandati (brzina pala sa 9 na 3kts) pa barku u zaustavni položaj pa doseći taj konop oko kolumbe viseći sa broda, ali avaj. Sjećam se da je oko mene bilo tisuće ptica, a sunce nije bilo prevruće…i ja sam morao napustiti Sisu kako bi zaronio i oslobodio se tog konopa, sa nožem u zubima. Sa strane otrovne morske zmije u Indoneziji ili brutalna hladnoća u Zanskaru, taj skok je najstrašnija stvar koju sam do sada doživio. Naravno da tada nisam bio potpuno svjestan (bio sam svjestan dovoljno, ali recimo, sad to nikada ne bi napravio) opasnosti napuštanja broda, ali realno, nisam imao što drugo za napraviti. Što je najbolje, skok u more i otpetljavanje i povratak na brod je trajalo možda par minuta, kojih se, iskreno, uopće ne sjećam. Samo znam da sam nakon toga išao što dalje od Afrike, što se kasnije pokazalo pogubnim za rezultat.
Do Capo Verde, grupica koja je išla još stotinjak milja južnije uz Afriku je imala više vjetra i povoljnijeg smjera i u odnosu na mene su u dva dana napravili 50-70nm razmaka. Gledajući ranking koji sam zapisivao, 4.11. sam bio 3nm iza Pavela na 908 (koji je bio 12ti, a ja 13ti), a 5.11. na 40nm (pao na 24 mjesto).
Inače, na Sisi je vladao apsolutni racing mode uz postavljanje znanstvenih teorija o paternama promjena smjera vjetra. Po ljeti sam na skiperažama proučio knjigu Jean Yvesa Bernota, oceanskog meteo maga te zapisivao čudna “pravila” pasata, o generalnom smjeru kretanja vjetra, noću na sjever, danju na istok te dnevnim oscilacijama koje dolaze u paternama. Bilježnica mi je puna opservacija TWD (true wind direction) i jačine vjetra svakog sata i nakon par dana sam već imao prilagođene teorije, a još nisam ni došao do “čitanja oblaka”, koje sam više savladao u drugoj i zadnjoj trećini regate. Znam samo da je na Sisi carevala Sveta Trigonometrija i ja sam se trudio da ne prođe ni milja da idem u krivom bordu. Naravno, zapisivale su se i minute provedene u pojedinoj aktivnosti i još mnoge druge stvari kako bi imao bolju sliku kako i gdje trošim snagu i kako što unaprijediti. Npr. za pojalabandu do Capo Verde mi je trebalo 18 do 20min (90l vode i još 70-80kg stvari, za stacking), od trenutka kad je odlučim napraviti do trenutka kad sjedim na drugoj bandi broda i surfam niz valove. Uz otkucaje srca oko 150.
Sjećam se da sam prvu trećinu regate imao jako negativni stav prema Cape Verde, i to sam si objašnjavao činjenicom da je regatni odbor blesav jer nas 79 oceanskih solo jedriličara šalje da prođemo waypoint između otoka koji je relativno opasan (Cape Verde su visoki otoci i između njih dolazi do akceleracije vjetra, brutalne), uglavnom, dođeš tamo umoran i onda moraš paziti da ne naiđeš na neku siku, itd…a zapravo mislim da sam podsvjesno znao da sam napravio, slobodno mogu reći, najveću navigacijsku grešku od kada jedrim – krivo sam ukucao waypoint od Cape Verde (u daljnem tekstu CV). Skinuo s karte i umjesto 24st 50′ W, ja sam upisao 25st 50’W. Jedna znamenka. CCa 60nm. Bez kontrole te noći jer sam jedrio kao lud da što prije prođem CV (Juretove riječi su bile, ko prvi do CV, to je to…poslije je konjska trka, više manje) jutro sam dočekao 35nm zapadno od prolaza. To jutro je bilo prijelomno jutro u regati. Bio sam neutješan, oko 24-25 mjesta no sa 8h orce ispred sebe…znači, ne postoji nitko od vas, ali nitko koga ja poznajem tko bi me mogao utješiti za najveću glupost koju sam ikada napravio. Nije bilo logike, smisla, razloga zašto se to trebalo desiti. Bio sam devastiran. Tada sam razmišljao, jedini, ali jedini tko bi uspio nešto napraviti je Wouter Verbraak, da me nazove i kaže – “stari, znam kako ti je, ajd’ dalje!”. (to je onaj navigator koji je nasukao Vestas wind na prošlom Volvo Ocean Race-u.)
No, kako smo bili samo Sisa i ja, u tom trenutku sam savladao životnu školu – ne plači na prolivenim mlijekom. Ustao se, otresao, i krenuo dalje.
CV sam prošao nadobudno ušavši u prolaz sa velikim špinakerom. Odmah sam dobio po lampi i srećom spasio spi, i sa leptirom prošao 35čv krme i pri izlazu digao mali spi. Samo na CV sam prošao 2 broda.
Drugu trećinu regate sam jedrio kao lud i sa njom sam najzadovoljniji. Savršen ritam kroz 1000nm, prosjek do cca 200nm na dan, svaka minuta u danu je imala svoju ulogu i na Sisi je vladala velika disciplina, koju su remetile česte nevere, dnevne i noćne, koje, zamislite, imaju svoju paternu. Tako sam naučio i pobjeći od nevere, od 824 i 886 sam se odljepio samo uz pomoć nevera, a naučio sam i čitati oblake, koji imaju više vjetra, a koji manje i kako se postaviti u odnosu na njih. Imao sam i manje vode na brodu pa su i pojalabande bile lakše. Da se ne zavaravamo, bili su to teški dani, ja sam često bio u “crvenom”, ali sam hackirao svoj sustav spavanja i znao sam kad mehanizmu treba puni ciklus spavanja, a kad samo kratkotrajno punjenje, a tome mi je pomagao i sat kojim sam mjerio otkucaje srca. Znanost je bila na Sisi, a ja sam upravljao svojim tijelom koliko god sam mogao, a što je najbolje, skidao sam 10nm na dan i u drugoj trećini regate se približio na 30nm od 455, tada vodećeg Pogo2, na 12 mjestu. Ja sam bio 20ti. CV sam okrenuo jedno 80tak nm iza njega.
Suprotno mojim očekivanjima o velikom plavetnilu, na Atlantiku je bilo života i životinja, pregršt. Svaki put kad bi vidio neko živo stvorenje, jasno bi mi bilo tko je ovdje uljez i na neki način sam se opravdavao što smetam ploveći sa orahovom ljuskicom u njihovom dvorištu…Dvaput sam vidio kita, jedan mi je i mahao perajom na kojoj je bilo hrpa školjaka, par puta morskog psa, ali konačno pravog, velikog (ne i bijelog), a jednom i “peraju od morskog psa, ali jako široko tijelo, proporcija kao raža, a oblik kao jesetra”. Opservacije pisane manirom J J Cousteaua, priznat ćete. Ribe lastavice su se stalo zabijale u Sisu, u kokpit, dvaput sam dobio u glavu od njih (jednom u oko i bolilo je cijeli dan :))) i čini mi se da su pored crijevnih nametnika koje borave u nama najmnogoljudnija životinjska vrsta, a time i evolucijski najuspješnija vrsta na zemlji.
Jedne noći, 1050nm do cilja idem spavati na 45 min, ali budim se 10min prerano jer je barka na boku. Ništa novo, došao je oblak i jače je zapuhalo, možda nevera…ali čudno je da je sve crno, nema svjetla na Sisi. Crkle su baterije! Ništa, Efoy (metanolski punjač baterija) na manual mode i timun u ruke. Struja je najbitnija stvar na brodu. Bez svega se može, ali bez struje se ne može. Vrtio sam si tada Andražov savjet u glavi, ako šta pođe po zlu, ako ti nešto prestane funkcionirati, pokušaj se postaviti kao da toga nema i nastavi dalje. Ali frustracije boravka do 20h dnevno na timunu me stalno podsjećala kako taj savjet vrijedi za sve, ali ne za struju. Naravno, nakon spavanja od 30-40min mi se činilo da ću izdržati 6 dana na timunu, ali 13h mrkle noći i brdo promašenih valova, kratkotrajnog spavanja na timunu, otežanog kretanja po brodu (od nespavanja gubim ravnotežu) do nekih glupih odluka je jasno pokazivalo da će to biti pakao.
Vrtio sam si film analizirajući kako je moguće da su nove baterije iz 5 mjeseca sad crkle?! I onda sam se sjetio kako sam došao do baterija, u trenucima besparice sam uzeo jedino što se nudilo (hvala na sponzorstvu, naravno, ali…) i sjetio sam se koliko sam planina prokopao da bi došao na start Mini Transata. I znao sam da neću odustati…
No, rezultat je patio. Čim bi išao spavati (baterije bi se napunile na 12,3V) bi spustio spi i stavio pilot na heading mode uz gain 1 (osnovna funkcija koja troši najmanje struje..inače, na brodu je bio mrak, ni jedan instrument nije radio AIS, VHF, nekad sam palio GPS i samo jedan ekran od NKE) i imao bi 30-45min odmora prije nego se opet iprazni sve i napravi black out. Što je najgore, ni solarke nisu punile. Sve sam probao, sve sam otspojio pa spojio, svi spojevi su bili u redu…
Drugi dan sam uletio u neveru sa velikim spijem i umjesto da ga spuštam, ja sam išao kratiti, onako polublesav i neispavan, uključio pilota, koji je pojalabandao na valu i rasparao sam spi…a dobro da nije stradao i jarbol.
Ostalo mi je 1000nm do cilja, bez baterija i velikog spinakera. Dugih 5, 6 dana…
U zadnjoj dionici se ne sjećam svojih emocija. Znam da je bilo teško, prestao sam žaliti za ičime, samo sam htio stići na Martinique. Bio sam stalno umoran i frustriran što nemam baterija. Pokušavao sam trigonometrijom biti u boljem bordu i samo zbog toga nisam pao za više mjesta. Slobodno mogu reći da me matematika držala “čistim” i staloženim. Pokušavao sam od srednjeg, 15m2 manjeg i puno plićeg špinakera napraviti čudo, igrao sa sa gindacom i murom, stavljao hvatište škote na vrh krmenog koša za bolji twist u jedru. Jako sam pazio na stacking jer je vjetar bio 12 – 15čv. Računao sam da jedrim min 1 čvor sporije od ostalih sa 5 – 8 stupnjeva lošijim kutem. Slušao sam dnevne prognoze i bio sam sretan kad bi zaostao manje od 10nm na dan, to je bio znak da sam dobro i koncentrirano jedrio. U tom periodu sam saznao da je Vedran, koji je morao stati na CV ostao bez jarbola. Na Sisi je bila samo tuga, kompanjon s kojim sam proživljavao cijeli projekt ima najteži mogući zadatak, dopeljati barku bez jarbola do cilja (tek u cilju sam saznao da je pustio brod).
Dani su prolazili, razlike se nisu povećavale, a dva dana prije kraja su i panelke počele puniti po danu. Sjećam se tog dana kad sam na 33 stupnjeva, bez arije u Sisi, spavao cijeli dan, spavao i pio vodu jer su uvjeti bili nemogući. Organizam se punio, a ja sljedećih 36h nisam spavao, što od uzbuđenja, a što od zadnjeg match racea prije cilja.
20nm od cilja srećem 883, koji je bio cijelo vrijeme ispred i iza mene. Ispred njega sam 3nm, on ima veliki spi, ja srednji. On ide jednako brzo, sa 10 gradi boljim kutom. Tih zadnjih par sati Sisa je u najregatnijem mode-u ikada. Ja ga pokrivam, a onda skužim oblak kod obale i pojalabandam prema obali…na kraju završim uru vremena prije njega…najslađa pobjeda, ona za kraj.
U cilju ludilo, obitelj, Ž, dvoipolgodišnji Val je skladao pjesmicu – “An baj a Sisi Dado” i radi show. Prijatelji, svježe voće, hladna piva. Dobro je sve.
Uspio sam sam prejedriti Atlantski ocean u jedrilici od 6,5m. I bilo je sjajno! Jedva čekam opet.