Ideja da ozbiljnije počnem planinariti sinula mi je nakon što sam se sa Zoranom Milanovićem popeo na Dinaru. Dulje smo planirali taj uspon, a motiv mi je bio obići položaje i prostor koji me vežu uz Domovinski rat i upoznati Zorana s mjestima odakle smo provodili važne operacije tijekom rata. No, stalno su nas sprečavale brojne obaveze pa smo se tek potkraj svibnja 2017. popeli na Troglav, na visinu od 1913 metara. Kad smo se uspeli do vrha Dinare, uživali smo lagano šetajući rubom. Vrijeme je bilo lijepo, pričali smo o emotivnim ratnim događajima, obišli smo mnoge položaje i bilo je to doista spektakularno iskustvo.
To je kod mene bio svojevrsni okidač, ponukalo me da nazovem Stipu Božića i savjetujem se s njime za nastavak svojih planinarskih avantura. I tako je krenulo.
Početkom kolovoza 2017. Zoran i ja krenuli smo na najviši vrh Slovenije, na Triglav, na visinu od 2864 metara. To je bilo fenomenalno iskustvo, prvo dvodnevno planinarenje, a tijekom uspona spavali smo u domu Kredarica na 2514 metara.
Dva mjeseca nakon toga, u listopadu 2017. s prijateljima Ivanom i Nenadom odlučili smo se popeti na jedan od najviših vrhova Austrije, Grossvenediger, na visinu od 3770 metara. I to je bilo sjajno iskustvo! Gore je glečer pa smo koristili kompletnu penjačku, alpinističku opremu i morali smo biti navezani na konope. Nakon uspona na jedan od najviših austrijskih vrhova razmišljao sam što mogu dalje i nakon nekog vremena odlučio sam se popeti na najviši vrh afričkog kontinenta, Kilimandžaro, na visinu od 5895 metara.
U početku je puno prijatelja bilo zainteresirano za ostvarenje pothvata sa mnom, no iz raznih razloga otpadali su jedan po jedan te je na kraju ostao samo Ivan Gotovac. Uspon na Kilimandžaro nije ekstremno težak ni problematičan, ali je visok i zahtijeva šest dana penjanja i spuštanja. U sklopu priprema u Zagrebu, dva do tri puta tjedno budili smo se u 5.30 sati, u 6 smo se nalazili kraj restorana Šestinski Lagvić i penjali na Sljeme, već oko 7 bili bismo kraj doma Grafičar i odmah se počeli spuštati, tuširanje kući u 8 i već u 8.45 na poslu.
Od opreme smo nabavili lagane pernate jakne, višeslojni veš, svjetiljke za glavu, kreme za jaku zaštitu od sunca, marame za glavu... Od hrane smo nosili proteinske pločice, oraščiće, suhe grožđice i smokve koje daju energiju, a pametnim se pokazalo to što sam uzeo tablu špeka od pola metra i kapulu.
18. siječnja
Iz zagrebačke Zračne luke “Franjo Tuđman” navečer smo zrakoplovom krenuli prema Dohi.
19. siječnja
U Dohi smo presjeli na drugi zrakoplov za Kilimandžaro. Nakon slijetanja u Zračnoj luci Kilimandžaro u Tanzaniji oko 16 sati, stigli smo u grad Moshi, gdje je temperatura bila 28 stupnjeva. Prespavali smo u hotelu s tri zvjezdice, no po našem standardima, bio bi to hotel puno nižeg standarda.
20. siječnja
Ujutro smo se u Moshiju upoznali s našim vodičima i nosačima, Šerpama, koji će ići s nama na našem usponu na Kilimandžaro. Na nas dvojicu bilo ih je 11. Tijekom sljedećih nekoliko dana s njima smo se sprijateljili, zajedno smo pjevali, jeli, razgovarali, smijali se... Osim nas, bilo je 30-ak penjača iz Njemačke, Francuske, Italije, Kanade... a trećina od njih bile su žene. Ivan i ja, kao i ostali penjači, nosili smo svaki po ruksak težine 8 do 10 kilograma. Nosači su nam nosili šatore, hranu…
Oko 10 sati starim Land Roverima i Toyotama Land Cruiserima, koji idu maksimalno 30-40 kilometara na sat, krenuli smo prema osnovnom kampu na visini od 1800 metara. Tamo smo stigli nešto iza 11 sati. Već je ondje temperatura bila niža za 10 do 12 stupnjeva.
Nešto iza podneva počeli smo kretati u manjim grupama svakih desetak minuta, da se putem ne bi stvorile gužve. Prvoga dana trebali smo prepješačiti oko 10 kilometara u četiri sata, a Ivanu i meni trebalo je oko 3,5 sati jer smo se žurili. Svih 10-ak kilometara hodali smo uz brdo kroz prašumu. Prvi put vidio sam tako gustu zelenu šumu, bilo je vlažno, ali prilično toplo, pa smo hodali u majicama s kratkim rukavima. Opasne životinje nismo vidjeli, samo majmune koji su se glasno glasali.
Oko 15.30 sati stigli smo u kamp koji su nosači postavili na oko 2200 metara i odmah sam uočio da su šatori prilično maleni. Jedva ću stati u šator, a sa mnom ga je trebao dijeliti moj prijatelj Ivan.
Oko 19.30 sati pala je noć, bilo je vlažno pa smo ušli u šatore i pokušali spavati. Niti u jednom kampu teren nije bio ravan nego na strmini. Tu prvu noć jako je padala kiša, ali voda ipak nije probila u šator pa smo ostali suhi. No, te prve noći uopće nismo mogli spavati. Zbog nagiba sam stalno klizio na Ivana, a zbog svoje veličine noge sam stalno imao prebačene preko njega. Nadalje, moj podmetač na kojem sam ležao bio je vrlo tanak, a kako sam koščat, bokovi su me jako žuljali. Uza sve to, iz okolnih šatora čuli su se različiti glasovi, žamori, hrkanje, prduckanje… No, Ivan je zanimljiv čovjek pa smo se te noći dobro napričali. Atmosfera me vratila u doba Domovinskog rata, kad smo često spavali grupno, u lošim uvjetima.
21. siječnja
Ustajali smo svaki dan u 6.30 sati. Kako se na cijelom području Kilimandžara zbog opasnosti od požara ne smije paliti vatra, na maloj plinskoj peći u jednom od brojnih šatora u kampu naši vodiči skuhali su nam kašu. U veoma nehigijenskim uvjetima doručkovali smo kašu, koja je čak bila ukusna. Oko 8, 8.30 sati - pokret. Brzo smo izašli iz guste prašume kroz koju smo hodali prvi dan i nastavili hodati kroz niže raslinje. Drugog dana hodali smo pet sati. Ivan i ja smo žurili, a čitava filozofija naših vodiča sastoji se u riječima “pole, pole”, koje su stalno ponavljali, što znači “polako, polako”. Njihova poanta je da idemo polako kako bismo se aklimatizirali na visinske promjene i uživali u prirodi. Bili smo brži od većine iako smo zaista išli polako i uživali u prirodi, u pogledima, te smo razgledavali jako zanimljivo vulkansko kamenje. Pružao nam se sjajan pogled prema Kilimandžaru. Osjećao sam da me jako privlači, kao magnet, spopala me neodoljiva želja da se što prije pokušam popeti na sam vrh.
Zrak je polako postajao sve rjeđi i ponekad smo se osjećali kao ribe na suhom. Tijekom penjanja signala za mobitel nije bilo, pa se ni s kim nismo mogli čuti, uhvatili bismo ga tek na pojedinim točkama u kampovima i oko njih, ali i to vrlo teško.
Do 13 sati popeli smo se na visinu od oko 4900 metara, malo se odmorili i pojeli lunch paket. Na toj smo visini proveli neko vrijeme radi aklimatizacije, da bismo nakon toga hodali još oko 1,5 sati natrag do kampa koji je taj dan bio na oko 3700-3800 metara. Tu noć bilo je jako hladno, na sebe sam navukao baš svu odjeću koju sam imao, spavao sam s kapom na glavi i u rukavicama.
22. siječnja
Jutarnja rutina bila je gotovo ista kao i prethodnog dana - buđenje u 6.30, doručak, spremanje i pokret oko 8.30 sati. Sat i 15 minuta penjali smo se na vrlo oštru klisuru, pa spuštali, da bismo došli na točku s koje smo se kasnije lakšim putem mogli popeti na sam vrh. To je bila lijepa dionica u kojoj smo uživali, iako je staza bila vrlo strma. Tada smo se dogovorili da ćemo cijelu turu skratiti za jedan dan i da ćemo na osvajanje vrha krenuti već sljedeći dan.
Nakon četiri, pet sati hodanja uzbrdo i prijeđenih 10-ak kilometara, došli smo do logora na oko 4200 metara. Te večeri s nosačem po imenu Charles mijenjao sam penjački sat za njegov deblji podmetač od spužve za spavanje. I Charles i ja bili smo sretni. Ta trampa definitivno mi je olakšala život.
23. siječnja
Jutarnja rutina, 6.30 sati buđenje, doručak, spremanje i pokret u 8.30. Toga dana pješačili smo oko pet sati do kampa Baraffu, poznatijeg kao ledeni logor, na visini od 4600 metara. Iako nisam razmažen, tada više nisam mogao jesti, već mi je bilo muka od mirisa i okusa na koje nisam navikao, a tablu špeka koju sam ponio iz Zagreba, Ivan i ja pojeli smo u prva dva dana. Ivan je počeo pričati o pizzi, a ja od sendviču s mortadelom i sirom te o pivu. Uz snove o hrani poslijepodne smo se odmorili u našem malom šatoru, ali nismo mogli spavati. Adrenalin nas je pucao jer smo znali da za nekoliko sati idemo na završni juriš, gdje nam za tih posljednjih šest kilometara treba oko šest sati hoda.
24. siječnja
Na pohod prema vrhu krenuli smo trideset minuta iza ponoći. U Hrvatskoj je bilo dva sata manje, 22.30 sati, uspio sam naći signal za mobitel i nazvao svoje prijatelje, generala Čermaka i generala Gotovinu, kojima sam rekao da kreće završni juriš. Čermak mi je kroz smijeh rekao da sam lud, a Gotovina je kazao: “Super” i podržao me.
Na vrh smo krenuli Ivan, dva vodiča i ja. Trebalo nam je nešto manje od šest sati. No, već nakon dva sata hoda po velikoj strmini i vulkanskom kamenju, osjetio sam jaku vrtoglavicu, užasnu glavobolju i mučninu, bilo mi je hladno, tako da sam opet obukao na sebe sve što imam. Tada sam prvi put zbog mučnine povratio, no kako toga ništa nisam jeo, povraćao sam samo vodu. U sljedeća četiri sata povratio sam još desetak puta. Ivan je bio dobro. Vodič me umirio, rekavši da je to posljedica visinske bolesti, i ohrabrio me da idemo dalje.
Nakon dva i pol sata hodanja pitao sam vodiča koliko još ima do vrha, a on je rekao: “Još tri i pol sata”. Tada sam počeo razmišljati da za to vrijeme avionom stigneš od Zagreba do Moskve i zapitao se mogu li izdržati penjanje do vrha. Osjećao sam se kao zombi, od te hladnoće, od povraćanja, od glavobolje. Nisam mogao uživati dok se nismo popeli na vrh. Od 30 ljudi koji su krenuli u avanturu, desetak ih je odustalo putem. Odlučio sam da ja neću odustati!
Kada smo došli do jednog platoa na 5700 metara, sve je bilo lakše, uspon do 5900 metara zapravo je bio lijepa šetnja u usporedbi s onim prije. Uživanje, oko nas snijeg, sunčeve zrake taman su počele izlaziti, boje, fenomenalan pogled... Spektakularno! Uz takvu atmosferu zaboraviš na strašnu hladnoću od - 11, - 12 stupnjeva, praćenu jakim vjetrom koji nas je baš šibao.
Na samom vrhu smo si čestitali, uživali smo desetak minuta u spektakularnom pogledu i ljepoti prirode, više nismo mogli jer je bilo užasno hladno.
Nazad smo dva i pol sata pješačili do ledenog kampa i tijekom spuštanja više nisam osjećao mučninu ni glavobolju. U ledenom kampu odmorili smo se jedan sat te smo sa 4600 metara krenuli do sljedećeg kampa, za što nam je trebalo još oko tri sata. Tu smo se odmorili 10 do 15 minuta, a onda smo pješačili još dva sata do kampa na 3200 metara, u kojem smo se smjestili za spavanje. Toga dana pješačili smo oko 12 sati, te večeri padala je kiša, šator je ponovo bio na nagibu, opet sam stalno klizio na Ivana, ali smo bili mrtvi umorni toliko da smo svi tu noć spavali odlično.
25. siječnja
Oko 8 smo krenuli na tri i pol sati hoda do početnog kampa na oko 1800 metara. Pri spuštanju veselio nas je povratak doma, klincima o kojima smo puno razgovarali. Došavši dolje u kamp, vidjeli smo da možemo kupiti pivo i s velikim uživanjem popili po jedno s vodičem. Nakon toga smo starim Land Roverima i Toyotama krenuli do sat vremena vožnje udaljenoga grada Moshija, gdje smo se pozdravili s našim vodičima, razmijenili e-mail adrese, sprijateljili se s njima na Facebooku, darovali im velik dio naše opreme, a oni su nas otpratili do našeg hotela s tri zvjezdice koji nam se, za razliku od nekoliko dana prije, kada smo došli iz Zagreba, činio kao ekskluzivni hotel s osam zvjezdica! Prvo smo se dobro istuširali, obrijali… Naravno, Ivan je naručio pizzu, a ja sam pojeo jedva trećinu. No, popio sam još jedno njihovo pivo. Poslijepodne smo još otišli u šoping; uspio sam za kćer kupiti narukvicu Masaija za pet dolara i malo kave po kojoj je Tanzanija poznata, za šest dolara. Od suvenira s puta na Kilimandžaru sam uzeo i jedan vulkanski kamenčić. Navečer smo poletjeli prema Dohi.
26. siječnjA
Ujutro smo iz Dohe sletjeli u Zagreb.
Uspon na Kilimandžaro posvetio sam 25. obljetnici akcije oslobađanja Peruče i mog rodnog mjesta. Jako mi je drago što sam uspio u pothvatu jer sam, osim lijepih, doživio ružne strane planinarenja pa je moje iskustvo sada kompletno. Planovi su mi još veći. Ove godine već na proljeće želim osvojiti najviši vrh Švicarske - Monta Rosa od 4635 metara, zatim najveći francuski vrh Mont Blanc, 4810 metara, te možda i najviši europski vrh, Elbrus u Rusiji od 5642, što je i najsmrtonosnija planina jer je u jednom danu ondje poginulo 40 planinara. Ako se sve to ostvari, 2019. želio bih otići u Nepal, na visinu od 6600 do 7000 metara, ali za to moramo imati barem dva iskusna profesionalna planinara, kao što je Stipe Božić i liječnik u timu. Sada za to ima mnogo zainteresiranih prijatelja pa se nadam da ćemo pokrenuti mješovitu ekspediciju. Gurat ću to sve dok budem mogao fizički izdržati.