U našim krajevima od pamtivijeka vlada izreka "svakog gosta - tri dana dosta", ali da se jedan mladi par iz Cardiffa prije 50 godina držao te mantre, svijet bi bio puno tužnije mjesto. Naime, 23. prosinca 1975. godine Rob Parsons i njegova supruga Dianne Parsons pripremali su se za Božić u svom velškom domu kada im je netko pokucao na vrata.
Kada su ih otvorili, vidjeli su mladića s vrećom za smeće u kojoj je bilo sve što posjeduje na ovom svijetu u jednoj ruci i smrznuto pile u drugoj. Parsons je prepoznao čovjeka na svom pragu jer ga je znao viđati na vjeronauku kada je bio dječak. Ime mu je bilo Ronnie Lockwood i Rob se također sjetio kako su mu uvijek govorili da treba biti ljubazan prema Ronnieju jer je on "malo drugačiji".
"Rekao sam mu: ’Ronnie, kakva je to piletina?’ Kazao je da mu je to ’netko dao za Božić’. A onda sam ja izgovorio dvije riječi koje su promijenile sve naše živote. I ne znam točno ni zašto sam to rekao. Rekao sam: ’Uđi unutra’", prisjetio se Parsons za BBC.
Premda je Rob imao samo 27 godina, a njegova supruga godinu manje, osjetili su obvezu u svoj dom primiti Ronnieja - koji je bio autističan - kao da je netko njihov.
Odmrznuli su to njegovo pile i ispekli ga, dali Ronnieju da se okupa i dopustili mu da ostane s njima preko Božića. Pokazalo se da je taj isprva kratkotrajni čin dobrodušnosti potrajao punih 45 godina, jer je Ronnie ostao s njima čitav svoj život.
Danas 77-godišnji Rob i 76-godišnja Dianne bili su u braku četiri godine kada su ugostili Ronnieja.
Njemu je tada bilo 30 i od svoje petnaeste godine bio je beskućnik, snalazio se živeći posvuda po Cardiffu i radeći mali milijun poslova. Rob ga je znao viđati u klubu za mlade koji je vodio.
Kako bi se osjećao dobrodošlim, Parsonsi su zamolili članove svoje obitelji da mu donesu darove za Božić, bilo što, od para čarapa do muške kozmetike.
"Sjećam ga se do danas. Sjedio je za božićnim stolom sa svim tim poklonima i plakao, jer nikada nije znao za takvu vrstu ljubavi", priča Dianne.
Plan je isprva bio dopustiti Ronnieju da ostane s njima do Štefanja, ali kada je došlo vrijeme da ga isprate iz kuće, naprosto se nisu mogli dovesti do toga da ga - u osnovi - izbace van u nepoznato.
Zatražili su savjet od gradske administracije. U centru za beskućnike rekli su im da Ronnie treba kućnu adresu kako bi dobio posao, prisjeća se Rob, ali da bi dobio adresu - prvo je morao imati posao.
"To je kvaka 22 u kojoj se nalaze bezbrojni beskućnici."
15 godina u istoj odjeći
Ronnie je bio smješten u grupni dom kada je imao samo osam godina, a kada mu je bilo 11, nestao je iz Cardiffa. Sve to, skupa s ostatkom njegove životne priče, Rob je otkrio dok je radio istraživanje za svoju kasniju knjigu "Kucnjava na vratima".
Naime, bio je poslan 350 kilometara daleko, u školu koja je u jednom izvješću bila etiketirana kao "škola za subnormalne dječake". Tamo je proveo pet godina.
"Tamo nije imao nikakve prijatelje. Nije imao socijalne radnike koji su ga poznavali. Nije imao učitelje koji su ga znali."
U toj školi Ronnie je pokupio naviku koja se kasnije ispoljavala u domu Parsonsovih - uvijek bi pitao: "Jesam li napravio nešto loše?"
"Uvijek se brinuo da vas nije slučajno uvrijedio ili napravio nešto krivo", kaže Rob.
Kada mu je bilo 15, poslali su ga natrag u Cardiff, bez plana.
Bračni par kaže da je na početku bilo izazovno s Ronniejem, jer nije mogao održavati kontakt očima i svi razgovori bili su svedeni na minimum.
"Ali onda smo ga doista upoznali i stvarno zavoljeli."
Pomogli su mu da dobije posao kao čistač ulica i odveli ga da si kupi novu odjeću nakon što su otkrili da nosi iste stvari koje je dobio kao tinejdžer u školi.
"Nismo tada imali svoju djecu, bilo je to kao da oblačite svog klinca za školu, kao ponosni roditelji", kaže Rob.
"Dok smo izlazili iz dućana, Dianne mi je rekla: ’Dobio je posao kao smetlar, a mi smo ga obukli kao da je vratar hotela Dorchester’", smije se danas Rob.
Parsons je radio kao odvjetnik i svaki je dan ustajao sat vremena ranije kako bi prvo odbacio Ronnieja na posao.
Kada bismo došli kući, govori Rob za BBC, Ronnie bi često samo sjedio i smiješio se, pa ga je jedne večeri pitao što mu je toliko zabavno.
"Rob, kada me ujutro dovezeš na posao, dečki me pitaju: ’Tko je čovjek koji te dovozi na posao u tom autu?’ I ja im kažem: ’Ma, to je moj odvjetnik’", odgovorio mu je Ronnie.
Imao je mnoge rituale na koje se bračni par Parsons priviknuo. Recimo, svako bi jutro ispraznio suđericu, na što bi Rob uvijek morao glumiti iznenađenje kako Ronnie ne bi bio razočaran.
"Teško je izgledati iznenađeno kada dobijete isto pitanje u utorak koje ste dobili u ponedjeljak, ali to je bio Ronnie. Radili smo to punih 45 godina", kaže Rob.
"Mučio se s čitanjem i pisanjem, ali kupovao je novine South Wales Echo svaki dan", dodaje Dianne.
Svake godine kupovao im je identične darovne kartice za Marks and Spencer za Božić i svake je godine imao jednaku razinu uzbuđenja čekajući njihovu reakciju.
Brinuo se za beskućnike
Provodio je većinu svog slobodnog vremena u lokalnoj crkvi, skupljajući donacije za beskućnike i pomažući u pripremama za obrede. Studiozno je uvijek slagao stolce.
Dianne se prisjeća kako je jedan dan došao doma s pogrešnim cipelama. Rekao je kako su njegove cipele trebale jednom beskućniku.
"Bio je takav čovjek. Bio je predivan."
Neki od njihovih najcrnjih dana došli su kada je Dianne bio dijagnosticiran mijalgični encefalomijelitis (ME), poznat i kao sindrom kroničnog umora. Bilo je dana kada uopće nije mogla ustati iz kreveta.
"Imala sam trogodišnju kćer, Rob je puno radio", kaže Dianne.
Ali zato je tu bio Ronnie, koji je bio "fantastičan" i koji se zbilja iskazao. Pripremao je bočice s mlijekom s njihovim sinom Lloydom, pomagao je po kući, igrao se s njihovom kćerkicom Kate.
"Ronnie je bio tu prije nego što su oni došli i ostao je tu i nakon što su oni otišli iz kuće i dobili svoju djecu", navodi Rob.
Priznali su da je čitava ova dinamika imala i brojne izazove, kao što je bila 20-godišnja borba s Ronniejevom ovisnošću o kocki, no ne mogu zamisliti svoje živote bez njega.
"Nije to nešto što bih preporučio kao životnu strategiju, ali Ronnie je obogatio naše živote na toliko načina", poručuje Rob.
"Imao je veliko srce. Bio je velikodušan, bio je izluđujući", kaže Dianne. "Ponekad sam mu bila mama, ponekad socijalna radnica i ponekad medicinska sestra."
Samo jednom su razmišljali o tome da podrže Ronnieja da ode živjeti neovisno o njima, bilo je to par godina nakon što se uselio.
Naime, kako je njihovo dvoje djece raslo, kuća sa samo jednom kupaonicom postajala im je tijesna pa su krenuli prema Ronniejevoj sobi kako bi mu predložili da mu unajme stan par ulica dalje.
Ali kada su ušli unutra, čuli su poznato pitanje: "Jesam li napravio nešto loše?"
Rob kaže da ga je Dianne u tom trenutku izvukla iz sobe, briznula u plač i rekla: "Ja to ne mogu."
Par noći kasnije, Ronnie je ušao u njihovu sobu i pitao: "Nas troje smo dobri prijatelji, zar ne?"
"Rekao sam: ’Da, Ronnie, nas troje smo dobri prijatelji’", kaže Rob.
"I bit ćemo zajedno zauvijek, zar ne?", upitao je.
"Nastupila je kratka pauza, vjerojatno malo preduga, pogledao sam prema Di i rekao: ’Da, Ronnie, bit ćemo zajedno zauvijek’", sjeća se Rob.
"I bili smo."
Ronnie je umro 2020. godine, bilo mu je 75. Doživio je moždani udar i par kaže da im strašno nedostaje.
Zbog covida je samo 50 ljudi smjelo doći na sprovod, pa su "ulaznice bile vruća roba, više nego koncert Coldplaya", šali se Rob.
Primili su najmanje 100 pisama sućuti, "od profesora s Oxforda, preko političara do nezaposlenih".
Nakon Ronniejeve smrti, novi centar za njegu povezan s crkvom Glenwood u Cardiffu po njemu je nazvan Lockwood House.
Ali stara i nova zgrada nisu baš dobro izgledale zajedno i bilo je potrebno još nešto novca da se obnova završi.
"No nisu se morali brinuti oko novca", kaže Rob. "Gotovo točno u peni bio je to iznos koji je Ronnie za tu namjenu ostavio u oporuci, oko 40 tisuća funti. Na kraju je beskućnik izgradio krov iznad svih nas."
"Ljudi nas znaju pitati kako se to dogodilo, da traje 45 godina", zaključuje Dianne, "i prava istina je da se dogodilo - dan po dan".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....