Utorak, 10 sati ujutro. Tridesetak nervoznih lica natiskalo se na zaslonu laptopa profesora jednog zagrebačkog fakulteta. U tijeku je online pismeni ispit studenata treće godine. Profesor kontrolira, koliko može, gledaju li njegovi studenti gore, dolje, u stranu, čačkaju li po mobitelu kriomice ili možda izvan kadra svojih kamera imaju pomagača koji im odgovore ispisuje kao na blesimetru. Zadovoljan je, sve su glave udubljene u ekrane, ali ispred jedne kamere upravo se provodi ingeniozni plan varanja. Jedna će studentica ispit proći glatko, a da nijedno slovce neće upisati.
Profesor neće ni primijetiti.
Sara, studentica treće godine, koja je tom ispitu prisustvovala, pristala nam je detaljno prepričati kako je točno izvela "savršen zločin", ali uz uvjet da ne objavimo njen identitet, fakultet koji pohađa kao i kolegij koji je polagala. Sara joj, dakle, nije pravo ime. Sustav je, kako nam je ispričala, jednostavno prevariti. Prejednostavno.
'Zadaci se rješavaju sami'
Prije početka ispita, govori, na svoj je laptop instalirala TeamViewer, program koji se lako može naći na internetu, instalacija traje 30-ak sekundi, a omogućava drugom računalu spajanje i kontrolu na njezin. Isti se program, recimo, koristi za rad od kuće, to jest za povezivanje privatnog računala i onoga na poslu. Uglavnom, za drugim računalom, kojem je Sara prepustila kontrolu, sjedio je njen prijatelj i fakultetski kolega Nikola.
On će, kako su se dogovorili, ispit polagati za nju upravljajući njezinim laptopom na daljinu. Sara se namjestila ispred kamere svojeg računala i glumila da tipka, a Nikola je, imajući kontrolu nad njezinim laptopom, rješavao zadatke. Rijetko bi tko primijetio da Sara ne upravlja kursorom svojeg laptopa i da se zadaci "rješavaju sami".
Ne postoji način ni da profesor dokaže da ispit ne polaže ona gledajući samo njezino lice u kameri. Pa čak i da gleda zaslon njezina laptopa, teško bi zaključio da se zadaci rješavaju kilometrima daleko, s drugog računala. Kada je ispit završio, vratila je kontrolu na svoje računalo, predala odgovore i odjavila se iz programa.
Ispit je položila.
To je, doznali smo među studentskom populacijom, samo jedan od načina kako se može varati na online ispitu. Činjenica da se ispiti na hrvatskim fakultetima zbog korone više ne polažu u dvoranama, nego kod kuće, ispred laptopa, olakšala je, može se pretpostaviti, studentima sklonim "ispitnoj snalažljivosti". Osim TeamViewera, doznajemo, pojedini studenti služe se i privatnim chatovima, pa kriomice komuniciraju za vrijeme ispita, mogu staviti "bubicu" u uhu za online usmeno ispitivanje, a neki se ne libe ni ispred kamere svojeg računala posjesti prijatelja ili kolegu da ispit riješi za njih.
Kao da će profesor to skužiti.
Uglavnom, današnja studentska generacija, digitalni urođenici, svakako ima prednost nad svojim starijim i možda informatički nespretnijim profesorima. Koliko su te metode varanja raširene među studentskom populacijom, teško je utvrditi, a većina sveučilišnih profesora s kojima smo razgovarali, s nekoliko hrvatskih fakulteta, ipak smatra da mali broj studenata pribjegava varanju na ispitima. Odnosno, da će na online ispitima varati uglavnom isti oni koji bi pokušavali varati i uživo.
Ipak, koliko ga mala bila ta populacija studenata, indikativno je da trik s TeamViewerom, koji smo opisali u uvodu, nije ni najmanje nepoznat među studentima i da se počeo primjenjivati najranije od ljetnih ispitnih rokova prošle godine. Tada su, naime, na popularnoj Facebook stranici Tražim/nudim studentski posao, s više od 145.000 članova, iskočili oglasi pojedinih studenata u kojima traže nekoga da online ispite polaže umjesto njih. Bila je to ponuda za studentski posao, za određenu naknadu, dakako (minimalna satnica je 25,39 kuna).
Usluge varanja
Cijeli je taj događaj na portalu Nepopularna psihologija popratila autorica i apsolventica psihologije zagrebačkog Filozofskog fakulteta Dora Petrović, inače posebno zainteresirana za temu akademske etike. U članku koji je ljetos napisala pod nazivom "Tražim/nudim varanje na ispitu", zabilježila je, među ostalim, da su u najvećoj mjeri usluge varanja na ispitima u toj Facebook grupi tražili studenti zagrebačkog Ekonomskog i Pravnog fakulteta. Ali i da je, kako se cijela operacija razmahala, ubrzo tome na kraj stala jedna savjesna studentica koja je nevaljale studente zaplašila objavom: "Samo da znate, svi koji tražite pomoć u rješavanju ispita, pogotovo na Ekonomskom i Pravnom fakultetu, sve je screenano i poslano vašim profesorima i dekanu". Digla se onda, naravno, pobuna, uvrede su pljuštale, studenticu su nazivali drukericom, ali ipak, studentski posao online ispita je utihnulo.
Prema riječima Petrović, stvar tu i nije samo u težim ili lakšim predmetima na studijskim programima (iako se prema istraživanju sveučilišta Yale pokazalo da se najviše vara na predmetima matematike i ekonomije), nego općenito kulture jedne zemlje. Posebno se to vidi na tome da je varanje na ispitima u Hrvatskoj relativizirano. Ne govori se o varanju kao prijevari svojih studentskih kolega, nastavnika i statuta fakulteta, nego kao o "snalažljivosti".
- Na žalost, usudila bih se reći da se u hrvatskoj kulturi varanje još potiče. Dok god u javnosti možemo čuti političare koji otvoreno govore o namještenim natječajima za posao, učenicima i studentima se šalje poruka da nisu bitni znanje i sposobnost, nego veze i snalažljivost - govori.
Razlog što se takvo ponašanje ne osuđuje, govori Nina Pavlin-Bernardić, predstojnica Katedre za školsku psihologiju na Filozofskom fakultetu, može biti i u tome što nema povezanosti varanja na ispitima s moralnim rezoniranjem.
- Moguće je da akademsko nepoštenje ne vidimo kao moralni problem, nego ga smatramo samo kršenjem socijalnih konvencija i lako ga je racionalizirati. Recimo, kada kažu 'znanje iz ovog kolegija mi nigdje neće trebati, pa mogu i prepisati', 'samo sam se malo podsjetio gradiva' ili 'i drugi prepisuju'. Osobito je raširena i spremnost pomaganja drugima u takvom varanju, primjerice davanja drugima da prepišu od nas, rješavanje dijela njihova ispita i slično. To se smatra solidarnošću i obavezom i loše se gleda na one koji ne žele tako 'pomoći' kolegama - kaže Pavlin Bernardić.
Točan podatak o tome koliko je studenata u Hrvatskoj sklono varanju nije lako iznijeti. U istraživanju EduCentra iz 2017. čak 95 posto ispitanika je reklo da su barem jednom u životu varali na ispitu. Pritom je njih 83 posto priznalo da su barem jednom uhvaćeni u varanju, ali za to nisu snosili nikakve ozbiljnije sankcije. Prema drugom istraživanju, provedenom među profesorima, iz 2015., njih 60 posto je priznalo da su barem jednom vidjeli varanje na ispitu i to ignorirali. Istraživanje iz 2018., koje je provedeno na pet vodećih sveučilišta u Hrvatskoj, Moldaviji, Makedoniji, Bugarskoj i Srbiji, na uzorku od 3463 studenta, pokazalo je da na ispitima najviše varaju studenti Sveučilišta u Zagrebu, njih 75 posto, a njihovih kolega u Beogradu na ispitima vara 50 posto. S druge strane, samo 5 posto zagrebačkih studenata smatra da je mito na njihovim fakultetima rasprostranjena pojava, a to isto smatra čak 20 posto studenata u Beogradu.
Rigorozan sustav kontrole
Kako bi se zaista uvjerila koliko je varanje na online ispitima rašireno, a i iznenađena medijskim natpisima da je taj trend uzeo maha, bivša ministrica obrazovanja Blaženka Divjak, koja se sada vratila na varaždinski Fakultet organizacije i informatike (FOI), gdje predaje matematiku, provela je anketu među svojim studentima s pitanjem "Može li se više varati na online ispitima/kolokvijima nego uživo u učionici?". Od 262 studenta koliko ih je sudjelovalo u njezinu ispitivanju, njih 23 posto složilo se s tvrdnjom da se online može više varati, a njih 38 posto tu je tvrdnju odbacilo. Prema riječima Divjak, to govori da dramatičnih skokova u ispitnom varanju tijekom razdoblja pandemije nije bilo.
- Tko je htio varati uživo, varat će i online, tu nema velike razlike. Nije online način provođenja ispita ništa podložniji varanju ako se razradi dobar sustav - kaže Divjak.
Na FOI-ju je sustav kontrole ispita zbilja rigorozan. Iako će ih netko opisati kao Gestapo, takav je nadzor, kaže Divjak, nažalost nužan. Naime, prije početka ispita student mora proći identifikaciju tako da na kameru uz svoje lice približi osobnu iskaznicu ili iksicu, a onda još namješta kameru svojeg mobitela tako da se vidi ekran njegova računala, on sam i radni stol. Osim toga, zadaci su za svakog studenta različiti, a rješavaju se na komadu papira i onda se rezultati upisuju u online test. Na kraju, osim rješenja zadataka, u sustav se prilažu skenirani papiri s postupkom. Cijeli se ispit pritom snima tako da se može naknadno pregledavati, a studente za vrijeme ispita prati desetero profesora, 30-ak studenata svaki. Svi se testovi, kaže Divjak, ispravljaju automatski, a ako još postoje nedoumice provodi se i online usmeni ispit. Uvjerena je stoga da njezin sustav ni "TeamViewer metoda" ne može probiti.
Ipak, na pitanje nije li takav sustav kontrole malo pretjeran, a vjerojatno studentima uzrokuje i dodatan stres, Divjak kaže da je to nužno zlo. Ne zbog nepovjerenja prema studentima, nego kako nitko poslije ne bi mogao u pitanje dovesti pouzdanost ocjena na online ispitima i tvrditi da je nekome bilo lakše.
- Mislite da je studentu ugodnije da mu u dvorani stojim iza leđa i nadgledam ili da ima upaljenu kameru na mobitelu? Nisam sigurna. Takva se kontrola, nažalost, mora provoditi, ali najviše da bi svi ostali, a i sami studenti, poslije imali pouzdanost u te ocjene i prolaz. Međutim, ponavljam, kontrola je zadnja opcija. Prvo treba profesor osmisliti dobre i kvalitetne ispitne zadatke, a i odgajati studente tako da ih je sram ako varaju - objašnjava.
Jesu li zbilja informatički pismeniji studenti skloniji varanju istražio je lani Rudolf Kiralj, profesor na Veleučilištu u Bjelovaru, prateći podatke do čak 80 godina unazad. Ustanovio je da u posljednja tri desetljeća zbog velikog tehnološkog napretka postoji značajan skok u učestalosti varanja na ispitima. Ali, također, i da je porast varanja među hrvatskim studentima ipak malo sporiji od svjetskog prosjeka. Prema njemu, na ispitu prosječno vara dvije trećine hrvatskih studenata, odnosno 64 posto, a to je, usprkos uvriježenom mišljenju, nešto niže od svjetskog prosjeka, koji je malo više od 70 posto i onoga u SAD-u, gdje, kako navodi, taj postotak ide do 90 posto. Što se porasta varanja na ispitima u Hrvatskoj tiče, Kiralj bilježi da su zabilježena dva nagla skoka. Prvi se zbio 1980. godine, odnosno početkom krize u Jugoslaviji, a drugi prije desetak godina, odnosno oko velike financijske krize 2008. godine. Porasti u akademskom nepoštenju, dakle, prema njemu, mogu se povezati i sa socioekonomskim uvjetima, krizama i općenito društvenom klimom.
Varanje je uvijek moguće
- Može se zaključiti da će, u društvu u kojemu se mnogo priča o uspjehu, karijeri, profitu i profesionalnom usponu, a malo o ispravnim načinima kako do toga svega doći, akademsko nepoštenje rasti paralelno sa socioekonomskim razvojem - smatra Kiralj.
S time se slaže i Predrag Pale, profesor zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER), koji kaže da se ne bismo trebali pitati kako doskočiti varanju na ispitima, nego zašto naši studenti tome pribjegavaju. Jesu li pod stresom, u strahu, imaju li previše gradiva, a premalo vremena? Pritom, kaže, i uz sve moguće sustave kontrole, varanje na online ispitima teorijski je uvijek moguće. Nema, kaže, tog sustava ispitivanja koji se ne bi mogao prevariti. Za primjer varanja preko TeamViewera, što smo ga zamolili da nam prokomentira, kaže da se može spriječiti uvođenjem tzv. proctoring sustava, za daljinsko praćenje ponašanja subjekta tijekom ispita, ali ni to nije jamstvo.
- Možete vi instalirati 47 kamera oko studenta da ga snimaju iz svih kuteva, nadziru njegove kretnje, prste, ekran, da prate koje programe na računalu koristi, ali sve je to ništa! Sve se to može izigrati ako uvjeti nisu kontrolirani. Sigurnost je samo ako je student u vašem prostoru, s vašim kamerama i da mu, da posve pretjeram, za provjeru uzmete i genetski materijal. Onda možete biti sigurni. Ali mi se ionako bavimo krivim stvarima - zaključuje Pale.